Ludost i mudrost, Kaligula i Aurelije (prvi dio)

Marcus Aurelius i Caligula

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ludost i mudrost, Kaligula i Aurelije (prvi dio)

Ovoj je prvi od dva eseja u kojima se neće o Kaliguli (vladao Rimskim carstvom od 37. do 41. godine nove ere) i o Marku Aureliju (vladao Rimskim carstvom od 161. do 180. godine nove ere) u potpunosti govoriti kao o historijskim ličnostima, već će se način na koji su obojica i dan-danas  upamćeni koristiti kao sredstvo dovođenja mudrosti i ludosti u kontrast kako bi čitalac mogao u drugačijem svjetlu razmisliti o jednom i drugom. Uglavnom će se pronalaziti rupe u posmatranju jednog kao primjera ludosti i drugog kao primjera mudrosti sa ciljem da pokrene samog čitaoca u promišljanju o oba pojma, odnosno zaključci neće biti dati, već će biti ponuđeni putevi i znakovi do njihovog odredišta.  U ovom eseju će fokus biti na Kaliguli i njegovoj ludosti.

Kaligula je na prijesto stupio nakon cara Tiberija, koji je i sam bio ozloglašen zbog svog tvrdičluka i navodnih ekstremnih seksualnih radnji na ostrvu Kapriju. Kaligula je dočekan kao nada u bolju budućnost i po pričama rimskih izvora nije bilo u počecima njegove vladavina naziranja onoga što će kasnije biti poznato kao njegovo ludilo.  Po najčešćoj priči, prvih nekoliko mjeseci njegove vladavine je najavljivalo lijepa vremena u Rimu, no nakon jedne noći se promijenio i pretvorio u tiranina. U jednoj verziji predanja je doživio epileptični napad nakon kojeg  je mentalno počeo slabiti, a po drugoj  je preživio pokušaj ubistva na sebe. Kratko ćemo se osvrnuti na obje verzije te noći tokom koje je Kaligula od svjetle tačke promjene politike nakon svoga  škrtog prethodnika postao jedan od najozloglašenijih tiranina.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Za Kaligulu se pisalo da je imao izvanredan glumački talenat i da je bio drag narodu (onome P u skraćenici SPQR)  kao i u vojsci, uglavnom zbog oca Germanika koji ga je kao djeteta vodio sa sobom. Tako je i Gaj dobio nadimak Kaligula. Kaliga je naziv za čizmu kakvu su nosili rimski vojnici, a njega je otac general do svoje smrti vodio sa sobom u kampanjama obučenog kao nekog mini vojnika zbog čega je i domio nadimak koji bi se mogao prevesti kao Čizmica. Kao jedna od mana se navodi njegovo neznanje plivanja. Taj nedostatak u sposobnostima se može objasniti njegovim bolovanjem od epilepsije (ili nekog drugog oboljenja koje izaziva napade). Ako bi dobio napad dok je u vodi, znao car Gaj plivati ili ne, ne bi bilo mogućnosti da ga neko stigne spasiti. Zbog toga vjerovatno i nikad nije učio plivati. Mada, njegovo djetinjstvo je bilo ispunjeno protjerivanjem i ubijanjem članova njegove porodice , pa odsustvo znanja plivanja i njegova ludost bi se mogla time objasniti. Druga verzija priče je da je bio otrovan i da je to trovanje preživio.

Te verzije ćemo se i držati zbog svrhe ovoga eseja.  Njega su kroz život okruživale dinastičke borbe, a i nakon njegovog ubistva su senatori nakratko slavili vraćanje Rimske Republike. Jedan senator, Saturnin, je okupljenim senatorima govorio o oslobođenju od tiranije (Ne samo Kaliguline, već generalne)  sve dok neko nije primijetio da na njegovom prstu se nalazi prsten sa licem ubijenog cara. Simbolično, Kaligulina ludost nije jedina bila prisutna u to vrijeme, već i ta struja priželjkivanja poništavanja augostovskog autokratskog režima. Dovoljno je spomenuti da je Saturninu otkinut prst sa prstenom ili makar tako prenosi Mary Beard u svojoj knjizi SPQR. Ta noslagija senatora zajedno sa Kaligulinom tiranijom čini širu sliku ludosti sistema tog vremena koja je pronašla dom ispod imena cara koji se nalazio na samom vrhu države i koji je tokom života to jasno davao na znak. Poslije njega na vlast dolazi njegov stric Klaudije koji je sa svojoj sklonosti ka književnosti više naginjao mudrosti nego ludosti, no njemu ćemo se kratko vratiti na kraju eseja. Sada, ukratko o skoroj historiji Rima za one čitaoce koji možda nisu toliko upoznati sa njegovom historijom, kao i onim čitaocima kojima je potrebno malo podsjećanje. Oko 85 godina prije ubistva Kaligule, ubijen je i Gaj Julije Cezar zbog njegove težnje autokratiji. Kad su njega ubili senatori, Rim je i dalje bio republika, mada više u nazivu nego u stvarnosti. Unuk njegove sestre, Oktavijan (najviše poznat pod imenom August) je vodio građanski rat protiv Marka Antonija i Kleopatre, kao i protiv ubica njegovog očuha Julija Cezara (kasnije više o tome, no Rimljani su usvajali one ljude koje su htjeli prikazati kao svojim političkim nasljednicima). Nakon Oktavijanove pobjede, on već tad preuzima ime po kojem je poznat i do svoje smrti gradi autokratski režim,  u stručnoj literaturi poznat pod imenom principat (rimski car je princeps, odnosno prvi među građanima), a u svijetu nazivan Rimskim carstvom. Kao i poslije svake promjene režima, postojala je i grupa onih koji su se htjeli vratiti starom. Uglavnom su to bili senatori i uglavnom nisu nikakve ozbiljne korake preduzimali. No, taj sukob ličnosti cara i senatora je ostajao u svakodnevnici, vjerovatno u očima cara kao nešto trivijalno, a u očima senatora kao opasnost po život. Prisjetit ćemo se anegdote Kaliguline kad se za objedom sa dvojicom senatora počeo smijati s izrečenim objašnjenjem senatorima da je dovoljno da samo migne očima ili da klimne glavom, da oni budu ubijeni. Uglavnom sve te anegdote o njegovoj ludosti i zlobi mogu biti shvaćene kao ekstremno tjeranje inata, pogotovo u kontekstu uzdizanja ličnosti cara daleko od onih koji su nekada držali moć države.

Drugi aspekt njegove ludosti je njegovo forsiranje sebe kao živućeg boga. U današnjoj kulturi gdje dominantno i kod vjernika i kod nevjernika preovladava monoteističko shvaćanje duhovnog svijeta se sam govor o čovjeku-bogu automatski smatra ludilom, no u tadašnjem svijetu gdje preovladava politeističko shvatanje svijeta, to uglavnom može biti i pretjerana egzibicija prepotentnih ličnosti (privilegiju komunikacije sa božanstvima su uglavnom imali samo svećenićka lica ili vladari koji su se htjeli prikazati kao odabranim). Jedan aspekt formiranja ličnosti cara je njegova božanstvenost, mada uglavnom uzdizanje u nebo nakon smrti cara (kao što je u slučaju Augusta), a ne tokom njegovog života. Kaligula se po pričama često pred drugim ljudima ponašao kao da razgovara sa samim Jupiterom (vrhovno božanstvo rimskog panteona) i kao da mu on uzvraća odgovore. Za sami sud ludosti je bitno pitanje: „Da li je on sam vjerovao u to?“ ili su pak to bili politički motivisani performansi čovjeka za kojeg su i kritičari pisali da je bio nadaren za glumu. Nakon one kobne noći kad je skoro umro i kad je nakon što je posmatrao druge kako umiru u spomenutim borbama za vlast je vjerovatno i sam se previše za svoje, vjerovatno i od ranije krhko, mentalno zdravlje približio smrti i toj turobnoj realnosti političkog života Rima koji se navikavao na carstvo. U ovom eseju se govori o ludosti,a ne o ludilu, jer je moguće da je Kaligulino ponašanje bilo dionizijska borba njega samog protiv prilika u kojima se pronašao. Sa tim rečenim, gotovo je nemoguće da ćemo ikad moći znati šta se zapravo odvijalo u njegovom unutrašnjem svijetu, jer za razliku od Aurelija, sve što o Kaliguli znamo je ono što su drugi govorili o njemu (obično ljudi koji ga nisu podnosili) i kako su oni tumačili njegov karakter, dok za Aurelija imamo njegovu knjigu „Samome sebi“ ili „Meditacije“ pomoću koje može svaki čitalac da uđe u unutrašnji svijet našeg simbola mudrosti. Unutrašnji svijet našeg simbola ludosti ostaje misterija.

U engleskom govornom području području ima izreka, a svrhama ovog eseja će dobiti drugačiji oblik: „Mudar čovjek pliva u istim onim vodama u kojima se lud čovjek utapa.“ Uzimajući u obzir dinastičke borbe i borbe oko prevlasti između ličnosti princepsa i senata, kao i činjenicu da je Marko Aurelije poznat keo peti dobri car, tj. prije njega je uvedena tradicija naslijeđivanja vlasti putem usvajanja osobe bez obzira na porodičnu pripadnost cara, može se reći da Aurelije nije pliavao u istim vodama kao i Kaligula, te je teško direktan kontrast ludosti i mudrosti uspostaviti. No, ipak postoji faktor izmučene ličnosti koja promatra neki oblik devastacije oko sebe. Tokom vladavine Aurelija se odvijala Antoninska kuga. Iako se ne mogu pandemija i krvave borbe za vlast glatko poistovjetiti, i dalje je Aurelije prihvatio pomirenje sa pojavama koje ne može kontrolisati dok je Kaligula, bila njegova ludost performans ili ne, podlegao nekom obliku straha od nemoći pred vanjskim svijetom. Možda nisu obojica plivali u istim vodama, ali je jedan iz te vode izašao sa knjigom savjeta. Mada ipak, sa Aurelijem je završen period poznat kao period dobrih careva, i uglavnom se to odvilo njegovim prekidanjem tradicije tako što je izabrao da ga naslijedi biološki sin koji je je po predanju više bio zainteresiran gladijatorskim borbama nego vođenjem države.

Za kraj vrijedi spomenuti i priču o kralju Solomonu (u islamu poznat kao i poslanik Sulejman) upamćenim po izuzetnoj mudrosti. U toj priči su njemu došle dvije žene sa jednom bebom i obje su za istu bebu tvrdile da je njihova. Nakon razmišljanja kralj Solomon je rekao: „S obzirom da se ne možete dogovoriti čija je beba, pravedno bi bilo bebu prepoloviti i obje žene će dobiti jednak dio“. Sa tim riječima se jedna žena odrekla svog svojatanja djeteta dok je druga bila zadovoljna odlukom. Tako je kralj Solomon prepoznao koja od dvije žene je majka jer svaka majka bi se radije odrekla svog djeteta da bude živo nego ga prepustiti smrti. Ova priča često govori o mudrosti spomenutog kralja, ali treba razmisliti o tome na koji bi način taj kralj bio upamćen da je priča dopola završena, a ne ispričana do kraja. Sličnu priču o suđenju je ostavio i Svetonije za cara Klaudija. Naime, pred Klaudija su došli žena i mladić: Žena tvrdi da mladić nije njen sin, a mladić tvrdi da jeste. Postojali su dokazi i za jednu stranu i za drugu zbog čega nije mogla biti jasna presuda (Treba imati na umu da u antici nije postojala birokratija potvrde identiteta kakvu imamo danas). Priča se završava Klaudijevom naredbom da se oni vjenčaju i tu priču završava jer ju je Svetonije naveo kao primjer Klaudijeve ludosti. Mada, priča je mogla komotno imati završetak taj da ako je žena bila zgrožena prijedlogom, time bi se presudilo da je ipak mladić njen sin, a ako bi mladić pristao, onda bi to značilo da nije njegova majka. To ne možemo tako lako tvrditi kao za priču o Solomonu jer pero koje je jednu priču ispričalo do kraja, onu drugu je ostavilo nedovršenom.

Na samom kraju vrijedi spomenuti da ovaj esej slijedi ideju kategorizacije vladara u dobre i loše, iako se prepočuje udaljavanje od donošena suda osobama iz stare prošlosti. Čitalac treba imati na umu, ukoliko će ga ovaj esej potaknuti da više čita i potražuje knjige i/ili članke za antički period, da je u počecima historiografija o istaknutim ličnostima više težila da određene ličnosti prikažu budućim pokoljenjima vladara kako se treba ili ne treba ponašati, ili kakav treba ili ne treba biti čovjek. Postoji i mogućnost da su služile kao propagandno sredstvo, u smislu da koliko god se trenutni vladar ponaša nepošteno, postojali su prije njega i mnogo gori. Zbog toga se vjerovatno onim lošim vladarima više naglašavale negativne osobine nego kod drugih. Primjera radi, čak ni u ovom eseju do ovoga trenutka nije došlo do spomena Kaliguline graditeljske aktivnosti među kojima su i dva akvadukta.


Autor: Luka Bošković

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci  mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤