Kako čitati pisca: Orhan Pamuk
Orhan Pamuk je turski romanopisac, autor memoara, i profesor, u čijim se djelima pogled iz dječijeg ugla miješa s duboko istančanim tumačenjem turske historije, osmanskim mitovima i strukturom detektivskog romana, što su uticaji koje je pokupio kad je, kao dijete koje voli da čita, odrastao u trgovačkoj porodici u Istanbulu, koja je zapala u krizu, i ta iskustva opisao u romanu Crna knjiga (1990) i memoarima Istanbul: grad, sjećanja (2004). Išao je u arhitektonsku školu, nakon što se odrekao sna da postane slikar, ali i nju je napustio kako bi se bavio pisanjem. Diplomirao je žurnalizam na Istanbulskom univerzitetu 1976, a nagradu za prvi roman osvojio je 1979. Dževdet i sinovi, koji nije preveden na engleski, djeluje kao turski Čarobni brijeg, i priča priču o tri generacije jedne bogate porodice u Istanbulu. Pamukovi romani postaju sve složeniji s vremenom. Tiha kuća, koja je prvi put objavljena 1983, ali je prevedena na engleski tek 2012, ima brz ritam turskih TV sapunica. S Bijelom tvrđavom, kroz priču o historičaru koji se prvi put pojavio u Tihoj kući, počeo se baviti turskom historijom. A sa Zovem se Crvena (2001) proširio je to koristeći fusnotu o jednom minijaturisti u Osmanskom Carstvu kako bi stvorio veličanstven i obiman roman o napetosti između Istoka i Zapada, i sekularnih i religioznih želja za uzvišenošću koja postoji u ljudskom rodu. Razgovarao sam s Pamukom na Univerzitetu Columbia, 2010., nedugo nakon objavljivanja Muzeja nevinosti, dugog romanao bogatašu zaljubljenom u siromašnu ženu, koji mora zadovoljiti svoju žudnju prema njoj skupljanjem predmeta koji su u vezi s njom. Godine 2012. Pamuk je u Istanbulu otvorio muzej nadahnut opisom iz svoje knjige.
-Dok sam dolazio prošao sam kraj jedne svadbe, što mi je djelovalo kao prikladan uvod u naš razgovor jer je roman koji upravo objavljujete, Muzej nevinosti, velika ljubavna priča koja se proteže kroz tri decenije, ljubavna priča između jednog muškarca i jedne žene, ali i jednog muškarca i jednog mjesta, Istanbula. Zanimalo me je možemo li malo razgovarati o Istanbulu u sedamdesetim godinama, gdje vaša knjiga počinje i gdje mi počinjemo ovo dugo i predivno putovanje.
“Ne želim, s jedne strane, sebe stavljati u prvi plan u vezi s predstavljanjem Istanbula. Uvijek sam podvlačio činjenicu da sam ja pisac koji se, na kraju, više bavi ljudskim bićima. Ali naišao sam na ljudskost u Istanbulu, tako sam indirektno, da, jesam, pisac koji također puno piše o Istanbulu.
O tome sam pisao i u svojoj autobiografskoj knjizi o Istanbulu. Istanbul, što je i moja autobiografija do dvadeset četvrte godine, da ako živite u nekom gradu prilično dugo, tada grad postaje neka vrsta popisa osjećanja koja doživljavamo u tom gradu: recimo, neka fontana, trg ili zgrada podsjećaju me na sretna vremena, užurbana vremena, beznadežna vremena ili vremena ljubavi, a za ljude koji u njemu žive grad dobija na dubini i značenju kroz sjećanja, dok za turiste to izgleda egzotičnije, kao nešto što se posmatra izdaleka.
All ovdje, očigledno, moji likovi su zaljubljeni i ta ljubav je problematična, melanholična je, i također mislim da roman ispadne najbolje ako – ako! – pisac pronađe neku vrstu objektivne korelativnosti kako bi prikazao osjećanja njegovog ili njenog lika. Na kraju, tuga melanholične ljubavi, tuga ljubavi između mojih likova je predstavljena gradskim pejzažom.
Ali to nije slučajno, jer sam ja osjećao takvu melanholiju, posebno tokom odrastanja u Istanbulu. Tako da sam, na neki način, ono o čemu sam pisao svojoj autobiografiji sad proširio i povezao tačnije i obimnije u svom romanu, Muzej nevinosti.”
Kemal, glavni lik, rastrzan je između dvije žene: mnogo mlađe rođake, Fusun, i žene koja mu više pristaje, Sibel. Šta ga sprečava da napravi izbor za kojim mu srce žudi?
“Strah od tradicije. Vaše pitanje je tako važno i tako ključno za ovaj roman; ovaj roman, na dubljem nivou, govori o pripadanju jednom društvu, prihvatanju njegovih rituala, bez obzira na to koliko glupi, koliko plitki, koliko besmisleni i iskrivljeni bili. Moj lik Kemal je, mislim, i tvrdim, tipičan Istanbulac, pripadnik više klase, buržuj, u smislu da prati rituale društva umjesto da logično razmisli o tome da li su neophodni.
Postoji želja da pripadate tome, ili ustvari da ne započinjete bilo kakve sukobe sa zajednicom koje većina ljudi ima u potlačenim društvima. Čovjekov prvi poriv nije da bude razuman ili da prati vlastiti humor ili gnjev, nego da prati ono što rade svi ostali. Niko nije raskidao vjeridbu u Turskoj 1975. godine zato što se zaljubio u nekog drugog. A to nije bila samo turska tradicija: to je prisutno u čitavoj ljudskoj historiji, rekao bih. Savremeno doba vjeruje u vašu individualnost i procjenjuje čitav svijet kroz taj moderan stav, bez obzira na to da li ste buržuj naklonjen Zapadu ili neki neobrazovani siromah. Savremenost vam nameće stav da će se sve samo od sebe srediti samo zato što pripadate nekoj zajednici.
A Muzej nevinosti je, na kraju, izbor pripadate li zajednici ili ne; pratite li svoju ljubav ili, kao što sam ja uradio, pratite svoju želju da postanete pisac, ili pratite svoje umjetničke metode, ili jednostavno pratite druge. Na kraju, ljubav je mali instrument ili da vaše pitanje naglašava, po mom mišljenju, kako je na kraju, izgovor da bi se polarizovala ta dva stava u ovom romanu Mislim o roman o ljubavi, sagledavajući njene različite aspekte, tvrdeći kako, manje ili više, svi osjećamo isto, i da je način na koji se nosimo sa svojim osjećanjima i žudnjama duboko ukorijenjen u historiji kulturi. Rekao bih, nažalost.”
-Vaš život se dramatično promijenio u posljednjih pet godina dobili ste Nobelovu nagradu; suđeno vam je po članu 301 Turskog krivičnog zakona, i opisivali ste u drugim intervjuima kako vaš metod, u nekim slučajevima, podrazumijeva šetnju po Istanbulu u potrazi za inspiracijom. I pretpostavljam da je takav metod rada bio donekle poremećen vašim životom u posljednjih pet godina. Kako ste pronašli snage da nastavite s radom uz sve to?
“Ustvari, lako sam preživio tih pet godina – ili možda lakše – jer sam pisao ovaj roman. Ako se svakog dana probudim u sedam i pišem za stolom pet sati, ostatak dana mi je lak. Ideja kako neko mora voditi miran život da bi pisao romane možda važi za mene koliko i za mnoge druge pisce. Ali, s druge strane, imam naviku da pišem tokom nemirnih vremena. Ustvari, pisanje mi pomaže da prevaziđem životne teškoće bez obzira na to da li je to politički pritisak, neki lični ili ekonomski problem… Pisanje i udaljavanje od dnevnih novinskih naslova uvijek mi pomaže da nastavim sa životom. Ustvari, to je razlog zbog kojeg sam postao pisac: odnosno osoba koja, iako ukazuje na stvarnost, djelimično živi u mašti. Mislim da je želja za pisanjem romana također veoma povezana s udaljavanjem od stvarnosti, mada roman na kraju može sadržati dijelove sadašnjosti.”
-Roman Snijeg je mnogo više povezan sa stvarnim svijetom. Nema te fantastične elemente i skretanja pažnje iz Crne knjige ili Zovem se Crvena i nekih vaših ranijih djela. I pitam se da li se išta promijenilo u vašem razmišljanju tokom prve decenije ovog novog vijeka, jer ti romani djeluju znatno drugačije od prethodnih.
“Dobro pitanje. Mogu odgovoriti samo ovako: kad sam pisao prve romane, Bijelu tvrđavu, i čak i one prije, tokom godina kad sam saopštio porodici i prijateljima kako se neću baviti arhitekturom i slikarstvom, i da ću pisati romane, svi su rekli: Dobro! Imaš dvadeset pet godina; ne možeš sad pisati romane… šta ti uopće znaš o životu? I tad sam se veoma ljutio na te ljude, i odgovarao: Romani nemaju veze s nečijim životom, nego s književnošću! I dok sam to govorio volio sam svog Borgesa, svog Calvina, svog Kafku. A ti ljudi ne znaju ništa o književnosti, zato tako govore, tješio sam sebe. Sad, trideset pet ili četrdeset godina kasnije, u inat sebi i tim istim ljudima, bar onima koji su živi, kažem: “Pa, možda ste bili u pravu kad ste rekli to, kad sam imao dvadeset pet godina. Romani su, naravno, o životu, a sad znam mnogo toga o životu.”
Muzej nevinosti, u tom smislu, govori o stvarima koje sam vidio u Istanbulu između 1975 u to vrijeme, kako naglašavam u knjizi, imao sam dvadeset tri godine – i narednih decenija. Ova knjiga je puna slika, iskustva, malih detalja, društvenih rituala, konvencija, života, vjenčanja, klubova, barova, kina, dnevnih novina… i bezalkoholnih pića. Da, čak i bezalkoholnih pića… iz Istanbula koji sam vidio, i bilo je tako veliko zadovoljstvo pisati o njima i ubaciti ih u tu sliku.
Januar 2010.
Izvor: Freeman John, Kako čitati pisca.
Dunjalučar 