Alphonse Daudet, francuski pisac rođen je u Nimesu 1840. godine. U tom gradu na sunčanom jugu Francuske, u Provansi, proveo je najljepse dane svoga djetinjstva, koji će kao nepresušan izvor donositi njegovu najbogatiju poetsku inspiraciju. I u djelima kasnijega perioda Daudet će ocrtavati Provansu, njene ljude i običaje, ali je bez ikakave sumnje, u knjigu svoje mladosti, u Pisma iz mog mlina (1869.), unio svoje najljepše i najpoetičnije dojmove. Umro je u Parizu, 1897. godine.
Zvijezde
Priča jednog provansalskog pastira
U vrijeme kad sam čuvao stado na Luberonu, tjednima ne bih vidio ni žive duše, sam na ispaši sa svojim psom Labrijem i stadom ovaca. S vremena na vrijeme navratio bi pustinjak s Mont-de-l’ Ure-a u potrazi za ljekovitim biljem, ili bih ugledao crno lice kakvog ugljenara iz Piemonta, no sve su to bili obični ljudi, šutljivi zbog svoje osamljenosti, te su se odvikli od razgovora, a i nisu znali što se događa dolje u selima i gradovima. Zato sam bio vrlo sretan kad bih svaki petnaesti dan začuo na strmom putu praporce na mazgi, koja mi je iz našeg majura donosila hranu za drugu polovicu mjeseca, i kad bih opazio kako se iznad obronka pomalo pokazuje veselo lice maloga miarra (majurskog sluge) ili crvena kapa stare tete Norade. Tada su mi morali pripovijedati sve novosti iz našega sela: krštenja, vjenčanja, no najviše me zanimalo, što radi kći mojih gospodara, naša gospođica Stefaneta, najljepša djevojka na deset milja unaokolo. Pričinjajući se kao da se za to poviše baš ne zanimam, ispitivao sam ide li na zabave, sijela, ima li novih udvarača, a onima koji su me pitali što se to tiče mene, siromašnoga pastira, odgovarao sam da mi je dvadeset godina i da je ta Stefaneta najljepše od svega što sam ikad vidio u životu.
Jedne nedjelje, kad sam čekao hranu za dva tjedna, dogodi se da je vrlo kasno stigla. Ujutro rekoh u sebi: “Zacijelo su se zadržali u crkvi.” Oko podneva, kad je nastala strašna oluja, pomislih da mazga nije mogla krenuti na put zbog loših putova. Napokon, oko tri sata, kad se nebo pročistilo, a planina se caklila od vode i sunca, začuh kroz mokro lišće i žubor nabujalih potočića zvono mazge, zvuk kojega se razlijegao veselo i vedro kao da sva zvona zvone na Uskrs. No na mazgi nije bio ni miarro, ni stara Norada. Bila je — pogodite tko! — naša gospođica, djeco, naša gospođica glavom, sjedeći uspravno među vrbovim košarama, sva rumena od planinskoga zraka i svježine poslije oluje.
Mali je bio bolestan, a teta Norada otišla je u posjet svojoj djeci. Sve mi je to rekla lijepa Stefaneta silazeći s mazge. Ispričala se što je zakasnila jer je zalutala putem. No tako blagdanski odjevena, sa cvjetnom vrpcom, blistavom suknjom i čipkama više je ostavljala dojam da se zadržala na kakvu plesu negoli da je zalutala. Dražesnog li stvorenja! Nisam mogao odvojiti oka od nje. Istina, nikad je nisam vidio ovako izbliza. Ponekad zimi, kad bi stado sišlo s planine, te kad bih i ja uvečer dolazio na majur večerati, prolazila bi ona živahno sobom, ne govoreći mnogo s družinom, uvijek lijepo odjevena i pomalo ohola. A evo je sada preda mnom, samo preda mnom, pa kako da ne izgubim glavu?
Pošto je izvadila hranu iz košare, poče Stefaneta radoznalo gledati oko sebe. Pridigavši malo svoju lijepu nedjeljnu suknju, da joj se možda ne zaprlja, uđe u tor. Htjela je vidjeti kutić gdje mi je bilo počivalište, krevet od slame s ovnujskom kožom, moju veliku kabanicu što je visjela na zidu, moj štap i pušku kremenjaču. Sve ju je zanimalo.
— Dakle, ovdje ti živiš, jadni moj pastiru? Kako li se moraš dosađivati u toj vječnoj osami! Što radiš? Na što misliš…?
Htjedoh joj odgovoriti: “Na vas, gospođice!” I ne bih lagao, ali sam se tako zbunio da nisam mogao doći do riječi. Uvjeren sam, da je ona to opazila i da bi me još više zbunila, poče me lukavo zadirkivati:
— A dolazi li ti katkad ovamo djevojka, pastiru? To zacijelo mora da je kakva zlatna koza ili ona vila Esterelle, koja se vere samo po vrhuncima planina…
Dok mi je to govorila, i sama je bila nalik na vilu sa svojim dražesnim osmijehom, zabačenom glavom i s hitnjom da što prije ode, kao da je njen pohod neko priviđenje.
— Zbogom, pastiru!
— Zbogom, gospođice!
I tako ode s praznim košarama.
Kad je strmom stazom iščeznula, učinilo mi se kao da mi se šljunak, što je prskao ispod kopita mazge, zrnce po zrnce zabada u srce. Slušao sam ga dugo, dugo i sve do kraja dana ostadoh na tom mjestu kao u snu ne usuđujući se pomaknuti, samo da mi se ne raspline san. Predvečer, kad dolina postade plavičasta i kad su se ovce blejeći počele natiskivati jedna uz drugu da uđu u tor, začujem kako me netko iz uvale zove i opazim našu gospođicu, no ne više onako nasmijanu kao prije, već svu drhtavu od straha, studeni i vlage. Čini se da je podno brijega naišla na Sorgue nabujalu od kiše, pa se hoteći je silom prijeći, zamalo utopila. A najgore je što se u ovo doba noći više i nije moglo pomišljati na povratak, jer prečicu nije naša gospođica poznavala, a ja nisam mogao ostaviti stado. Strašno ju je mučila pomisao da će morati prenoćiti u planini, posebno zato, što će se njeni ukućani zabrinuti. Tješio sam je što sam bolje mogao:
— Gospođice, u srpnju su noći kratke… Samo jedan neugodan trenutak.
I brzo naložih veliku vatru da joj se osuše noge i haljina. Zatim stavih pred nju mlijeka i sira, no sirotica mala nije mislila ni na grijanje, ni na jelo… Kad joj u očima opazih krupne suze, dođe mi i samome da zaplačem.
Međutim, približila se noć. Na planinskim vrhuncima na zapadu titrao je još samo posljednji tračak sunca, posljednji dašak danjega svjetla. Želio sam da naša gospođica uđe u tor na počinak. Pošto sam preko svježeg sijena stavio novu novcatu ovčju kožu, zaželjeh joj laku noć i pođoh van i sjedoh pred vrata… Bog mi je svjedokom da mi unatoč ljubavnom plamu koji mi je grijao krv, nije na um pala nikakva zla misao. Prožimao me samo silan ponos što u jednom kutu tora, u neposrednoj blizini radoznaloga stada, koje je gleda kako spava, počiva pod mojim budnim okom kći mojih gospodara — dragocjenija i bjelja od svih ostalih ovčica. Nebo mi se nikad nije učinilo tako duboko, a zvijezde nikad toliko sjajne… Odjednom se otvoriše vratašca tora i pojavi se lijepa Stefaneta. Nije mogla spavati. Ovce su se micale i šuškale po slami ili blejale u snu. Radije bi sjedila uz vatru. Videći to, prebacih joj preko ramena svoj kožuh, potpirih vatru i tako ostadosmo sjedeći bez riječi jedno uz drugo. Ako ste ikad proveli noć pod zvjezdanim nebom, znate da se, dok spavamo, cijeli jedan tajanstveni svijet budi u osami i gluhoj tišini. Tada potočići jasnije žubore, a po jezercima svijetle neki plamičci. Svi se planinski duhovi slobodno javljaju i nestaju; zrakom struji neki šušanj, neki tihi zvuči, kao da se čuje kako grane i trava rastu. Dan je život bića, a noć je život stvari. Tko na to nije navikao podilazi ga strah… Zato je i naša gospođica sva drhtala od straha i privijala se uza me na svaki najmanji šum. Odjednom iz jezera, koje se dolje svjetlucalo, dopre do nas dug, melankoličan krik. U isti mah, nad našim glavama preleti zvijezda u istom tom smjeru kao da onaj tužni vapaj što smo ga čas prije čuli nosi sa sobom svjetlo.
— Što je to? — zapita me Stefaneta tiho.
— Duša koja ulazi u raj, gospođice, — i ja se prekrižih.
Ona se također prekriži, te zamišljena ostade trenutak uzdignute glave. Zatim mi reče:
— Dakle istina je, pastiru, da ste svi vi čarobnjaci?
— Nipošto, gospođice! Ali mi ovdje živimo vrlo blizu zvijezdama i bolje znamo što se ondje zbiva nego ljudi u dolini.
Oslonivši glavu o ruke, ona je neprestano gledala uvis, ogrnuta janjećom kožom kao kakav mali nebeski anđeo.
— Koliko ih samo ima! Kako je to lijepo! Nikad ih nisam toliko vidjela… Znaš li im imena, pastiru?
— Znam, gospođice… Vidite, upravo iznad nas, ono je Put sv. Jakova, Kumovska slama ili Mliječni put. Vodi iz Francuske ravno u Španjolsku. Utro ga je sveti Jakov iz Galicije, da bude vodičem dobromu Karlu Velikomu, kad je vojevao sa Saracenima. Nešto dalje vidite Kola duša (Veliki medvjed) sa svoja četiri blistava kotača. Tri zvijezde koje su istaknute naprijed jesu Tri životinje, a ona sasvim mala kraj treće, to je Kočijaš. Vidite li svuda uokolo onu kišu zvijezda što padaju? To su duše koje dobri Bog ne prima… Malo niže vide se grablje ili Tri kralja (Orion). To je naš sat. Sad kad ih gledam, znam da je ponoć prošla. Još malo niže, sve dublje prema jugu, krijesi se Ivan Milanski, bakljonoša zvijezda (Sirius). Evo, što pričaju pastiri o toj zvijezdi. Jedne noći Ivan Milanski sa Tri kralja i Vlašićima (Plejade) bijahu pozvani u svatove nekoj zvijezdi, njihovoj prijateljici. Vlašići u velikoj hitnji krenuše, kako se pripovijeda, prvi, te se popeše visoko. Pogledajte ih tamo gore. Tri kralja pođoše prijekim putem, te ih dostigoše, a lijenčina Ivan Milanski, koji je predugo spavao, zaostao je daleko za njima i u bijesu da ih zaustavi, baci na njih svoj štap. Zato se Tri kralja zovu i štap Ivana Milanskog… No najljepša od svih zvijezda, gospođice, to je naša, Pastirska zvijezda, koja nam svijetli u praskozorje, kad izgonimo stado, i uvečer, kad se s njim vraćamo. Mi je zovemo još i Maguelonne, lijepa Maguelonne, koja bježi za Petrom iz Provanse (Saturn), te se svake sedme godine za njega udaje.
— Kako, pastiru, zar i među zvijezdama ima vjenčanja?
— Dakako, gospođice!
I dok sam se trudio da joj objasnim kakvi su to svatovi, osjetio sam nešto svježe i ugodno, kako mi se lagano spušta na rame. Bila je to njezina glavica, savladana snom, koja se naslonila na mene s ugodnim šuštanjem vrpca, čipaka i kovrča. Ovako nepomična ostala je do časa kad su nebeske zvijezde počele blijedjeti, zamirući pred danom koji je svitao. A ja sam je gledao kako spava, malo uzbuđen u duši, no pod svetom zaštitom one jasne noći, koja me je nadahnula samo lijepim mislima. Oko nas su zvijezde nastavljale svoj tihi put, poslušne kao kakvo veliko stado, a meni se na trenutke činilo kao da je jedna od tih zvijezda, ona najljepša i najblještavija, zalutala na svom putu i spustila se na moje rame…
Prijevod: Ivan Lulić
Papina mazga
Od svih lijepih priča, poslovica i rečenica, kojima naši provansalski seljaci počinju svoje razgovore, ne znam ni jedne koja bi bila slikovitija i osobitija od ove. Na petnaest se milja okolo moga mlina kaže, kad se govori o čovjeku zlobnom i osvetoljubivom: “Čuvajte se toga čovjeka! On je kao papina mazga koja se sedam godina pripremala za osvetu”.
Dugo sam se raspitivao kako je nastali ta poslovica i kakva je to papina mazga i kakva osveta. Nitko mi to nije znao protumačiti, pa ni moj svirač, stari Francet Mamai, koji je imao sve provansalske priče u malom prstu. Francet misli kao i ja da je to neka stara dogodovština iz avinjonskog kraja, no ni on o tome nije čuo ništa više osim te izreke…
— To ćete moći naći samo u knjižnici “Cvrčak” — reče mi sa smiješkom stari svirač. Misao mi se svidjela, pa kako je knjižnica “Cvrčak” baš uz moja vrata, zatvorih se u nju osam dana. To je krasna knjižnica, odlično opskrbljena, a otvorena pjesnicima danju i noću. U njoj poslužuju mali knjižničari, koji neprestano sviraju na cimbalima… Tu sam proveo nekoliko lijepih dana i nakon jednog tjedna istraživanja, otkrih napokon, ono što sam želio — onu pripovijest o mazgi i o njezinoj glasovitoj osveti za koju se pripremala sedam godina. Priča je dražesna, iako pomalo naivna, a ja ću je pokušati ispripovijedati onako kako sam je jučer čitao u nekom starom požutjelom rukopisu, koji je sav mirisao po nekoj metvici, a paučina babljeg ljeta služila mu kao vrpce za obilježavanje stranice.
Tko nije vidio Avignon za vrijeme papa, nije ništa vidio. Nijedan grad nije bio tako veseo, živ, pun zabave i svečanosti kao tada Avignon. Od jutra do mraka procesije, hodočašća, ulice okićene cvijećem i pokrivene sagovima; kardinali dolaze Rhonom, barjaci vijore na vjetru, brodovi iskićeni vrpcama; po trgovima papini vojnici pjevaju latinske pjesme, fratri prosjaci nariču; svuda oko papine palače načičkale se kuće iz kojih se čuli zvukovi nalik na zujanje pčela u košnici, pa vika trgovaca čipkama, pokretanje čunaka što su tkali zlatne niti za misna odijela, lupa malenih čekića izrađivača kaleža, glasovi instrumenata iz glazbenih radionica, pjesme tkalja…, a povrh svega brujanje zvona tamo na mostu je poneki bubnjar udarao u bubanj. Jer kod nas, kad je narod zadovoljan, želi plesati, on mora plesati, pa kako su u ono vrijeme ulice bile pretijesne za farandolu, to su se svirači i bubnjari razmjestili na avinjonskom mostu i ondje na svježem zraku Rhone plesali dan i noć, uvijek samo plesali… Oh, sretnih li vremena, sretnog li grada! Koplja koja nisu sjekla, a u državnim tamnicama hladilo se vino! Nikad oskudice, nikad rata! Eto kako su pape znali upravljati svojim narodom, eto zašto je narod toliko žalio za njima…!
***
Posebno se među njima isticao jedan dobar starac, koji se zvao Bonifacije… Oh, koliko li se suza prolilo u Avignonu kad je on umro! Bio je tako ljubazan, tako dobrostiv vladar; on bi ti se tako blago smiješio sa svoje mazge, a kad si prošao mimo njega — pa bio ti siromašni tkalac ili gradski načelnik — on bi ti tako ljubazno dao svoj blagoslov! Bio je to pravi provansalski papa, s nečim profinjenim u osmijehu, s grančicom majorana na svom kardinalskom klobuku, bez trunke oholosti. Jedino čime se ponosio bio je njegov vinograd, mali vinograd što ga je sam zasadio tri milje od Avignona, među mirtama Châteauneufa.
Svake je nedjelje poslije večernje išao taj vrijedni čovjek u vinograd, i kad bi stigao gore sjeo bi na suncu, s mazgom kraj sebe, okružen kardinalima koji bi posjedali pod lozu i tada bi naredio da se otvori boca vina rubinove boje, koje su poslije prozvali “papinskim vinom iz Châteauneufa” — pa bi ga pomalo pijuckao, gledajući sav blažen svoj vinograd. A kad bi bocu ispraznio, vraćao bi se u sumrak veselo u grad, a za njim sav n njegov kaptol. Kad bi prelazio preko avinjonskog mosta, usred svirke i farandole, njegova bi mazga, zanešena svirkom počela skakutati, a on bi mahao svojom kapom u taktu. Doduše, zbog toga su se kardinali zgražali, ali je zato cijeli narod govorio: “Ah, dobrog li vladara! Ah, dobrog li pape!”
***
Poslije svoga vinograda u Châteauneufu, papa je najviše volio svoju mazgu. Taj dobri čovjek upravo je ludovao za tom životinjom. Svaku večer prije spavanja išao bi gledati je li staja dobro zatvorena, je li u jaslama sve što treba i nikad ne bi ustao od stola a da ne bi naredio da se, pod njegovim nadzorom, pripremi vrč vina na francuski način, s dosta šećera i mirodija, pa bi onda sve to sam odnio u staju unatoč prigovorima svojih kardinala. No valja priznati i to da je mazga zaslužila taj trud. Bila je lijepa, crna, s riđim pjegama, čvrsta hoda, sjajne dlake, širokih i punih sapi, gordo je držala svoju malu glavu svu urešenu nakitima, vrpcama, kićankama i srebrnim praporcima… Uz to mila kao anđeo, bezazlena pogleda i dugih ušiju koje su se uvijek micale, što joj je davalo dobroćudan izgled. Cijeli ju je Avignon štovao, te kad bi prolazila ulicom, svi bi je častili i mazili, jer svatko je znao da je to najbolji način da se dođe do milosti na dvoru te da je papina mazga svojim bezazlenim izgledom mnoge usrećila, kako to dokazuje i slučaj Tisteta Vedenea i njegov neobičan doživljaj.
Taj Tistet Vedene bio je zapravo nevaljalo derište koje je otac, zlatar Guy Vedene, morao otjerati od kuće jer nije htio raditi i samo je kvario šegrte. Šest mjeseci skitao se Avignonom, a najviše su ga viđali oko papinske palače, jer taj je nevaljalac već dulje vremena namjeravao nešto s papinom mazgom, a odmah ćete doznati da je to bila drska namjera…
Jednoga dana, kad se njegova svetost šetala sama po bedemima s mazgom, evo ti našega Tisteta, pristupi papi, sklopi ruke te reče pun divljenja:
— Ah, Bože moj! Veliki sveti oče, kako imate dobru ću! Dopustite da je malo pogledam. Ah, sveti oče, divne li mazge! Ni njemački car nema slične.
I on je pomilova, te joj uze govoriti slatko kao kakvoj gospođici:
— Hajde ovamo, dragulju moj! Zlato moje, biseru moj divni…!
A dobri papa, sav ganut, pomisli u sebi: “Dobrog li dječaka! Kako je nježan s mojom mazgom.”
I znate li što se sutra dogodilo? Tistet Vedene zamijetio je svoj stari žuti kaput čipkastom misnom haljinom, ogrtačem od ljubičaste svile, cipelama s kopčama, te ušao u papinsku dvorsku službu, u koju su inače primali samo plemićke sinove ili nećaka kardinala… Eto što može lukavština…! No Tistetu to bijaše malo.
Kad se već našao u papinoj službi, nastavi obješenjak igru koja mu je tako dobro pošla za rukom. Bezobziran prema svakomu, bio je pažljiv i obziran samo prema papinoj mazgi i uvijek su ga mogli sresti u dvorištima palače sa šačicom zobi ili stručkom djeteline, pa mašući rumenim cvjetovima i gledajući balkon svetoga oca, kao da želi reći: “Hej, za koga je ovo…?” I tako dobri papa, koji je osjećao da stari, odluči da njemu povjeri brigu i nadzor nad stajom, kao i to da nosi mazgi vrč s vinom, priređenim na francuski način, što baš nije oduševljavalo njegove kardinale.
***
A ni mazga nije bila time oduševljena… Sada, kad bi došlo vrijeme za njezino vino, vidjela bi kako u njenu staju dolazi pet-šest dječaka iz dvora, koji bi se brzo zavukli u slamu sa svojim ogrtačima i čipkama; malo zatim napunila bi se staja ugodnim, toplim mirisom prženog šećera i mirodija, te se pojavio Tistet Vedene noseći oprezno posudu s vinom, priređenim na francuski način. Sad bi započelo mučenje jadne životinje.
To mirisavo vino, koje je ona toliko voljela, koje ju je grijalo i davalo joj krila, to bi vino oni okrutno prinosili njezinim jaslama da ga omiriše. A kad bi joj se nozdrve napunile mirisom, nestalo bi to divno, rujno i žarko piće u grlima tih nevaljalaca… Ne samo da su joj krali vino, nego su ti dječaci bili pravi vragovi kad bi se ponapili… Jedan ju je vukao za uši, drugi za rep; Quiquet bi joj se popeo na leđa, Belugnet bi joj stavljao svoju kapu, a ni jedan od tih derana nije pomislio kako bi ih uboga životinja, samo da hoće, mogla sve jednim udarcem kopita poslati do polarne zvijezde, a možda i dalje. Ali ne! Ona nije uzalud bila papina mazga, mazga blagoslova i oprosta… Dječaci su mogli raditi što su htjeli, ona se nije ljutila; ona je mrzila samo Tisteta Vedena… Kad bi ga osjetila iza sebe, zasvrbjelo bi je kopito, a imalo je i zašto. Taj nitkov Tistet poticao je na te nedostojne igre. Kad bi se napio, na um su mu padale tako okrutne misli!
Tako mu je jednog dana palo na um da je odvede na dvorski zvonik, sasvim gore, navrh palače… A ovo što vam pripovijedam, nije priča, to je vidjelo dvjesta tisuća Provansalaca. Zamislite kakav je užasan strah mazga doživjela kad se najprije čitav sat okretala po mraku zavojitim stubama i prošla ne znam koliko stepenica, pa se odjednom našla na suncem obasjanu krovu i kad je tisuću stopa pod sobom ugledala dotad neviđeni Avignon: tezge i šatore na trgu, malene kao lješnjak, papine vojnike pred svojom vojarnom kao crvene mrave, a tamo dolje na srebrnoj niti mali mikroskopski most, na kojem se igralo, plesalo… Ah, jadna životinja kako li se prestrašila! Od njezine rike potresoše se svi prozori na palači.
— Što je to? Što su joj učinili? — poviče dobri papa, poletjevši na balkon.
— Tistet Vedene već je bio na dvorištu, pretvarao se da plače i čupao kosu.
— Ah, sveti oče, evo, što je… Vaša se mazga… Bože moj, što će biti s nama? Vaša se mazga popela na toranj…
— Sasvim sama?
— Da, veliki sveti oče, sasvim sama. Eto, pogledajte je ondje gore… Vidite li uši kako joj vire…? Čovjek bi rekao da su dvije lastavice!
— Smiluj mi se Bože! — zavapi jadni papa, gledajući — Je li poludjela? Ubit će se… Odmah silazi, nesretnice.
— Dakako, ona bi vrlo rado sišla, ali kako? Na stepenice nije smjela ni pomisliti; uz njih se još može popeti, ali pri silaženju mogla bi stoput polomiti noge… Sirota je mazga očajavala i u vrtoglavici izbuljenih očiju lutala po krovu i mislila na Tisteta Vedena:
— Ah, razbojniče, ako se odavde izbavim…, kako ću te sutra ujutro opaliti kopitom.
Pomisao na udarac kopitom vrati joj malo snage, inače se ne bi mogla održati… Napokon dođoše da je skinu s tornja, ali to je bio golem posao. Morali su je spuštati strojevima, konopcima, nosilima. Možete misliti koliko li je to poniženje bilo za papinu mazgu kad je morala visjeti, plivajući nogama po zraku, kao hrušt na koncu. A gledao ju je cijeli Avignon.
Uboga životinja nije cijelu noć spavala. Neprestano joj se činilo da se vrti na onom prokletom krovu, a čitav joj se grad dolje smije. Mislila je na onog nitkova Tisteta Vedene i na onaj udarac kopitom što će mu ga sutra ujutro odvaliti… Ah, prijatelju, kakav će to biti udarac! Dimit će se sve… No dok mu se u staji pripremao ovako lijep doček, znate li što je radio Tistet Vedene? Spuštao se Rhonom, pjevajući na papinom brodu i putujući na napuljski dvor sa četom mladih plemića, koje je grad svake godine slao kraljici Ivani da se uvježbaju u diplomaciji i lijepim manirama. Tistet nije bio plemić, ali ga je papa htio nagraditi za brigu oko životinje, a posebno za njegovu revnost koju je pokazao na dan njezina spašavanja.
Mazga je sutradan vidjela kako je prevarena!
“Ah, razbojnik! Zacijelo je nešto posumnjao!”, mislila je i bijesno tresla svojim praporcima. “Ali ništa zato, lupežu! Dobit ćeš ti svoj udarac kad se vratiš…, ja ću ti ga sačuvati!”
I doista, sačuvala ga je.
Kad je Tistet otišao, papina se mazga vratila nekadašnjem mirnom načinu života. Quiquet i Belugnet nisu više dolazili u staju. Vratiše se lijepi dani s vinom priređenim na francuski, a s njima i dobro raspoloženje i poigravanje uz glazbu kad bi prelazila preko mosta. Ipak, poslije one njene pustolovine u gradu su je nekako hladno susretali. Kad bi prolazila, ljudi su nešto šaputali, starci mahali glavama, a djeca se smijala, upirući prstom u toranj. I sam dobri papa nije više imao toliko povjerenja u svoju prijateljicu, te bi se, kad bi se nedjeljom vraćao iz vinograda i malo zadrijemao na njenim leđima, uvijek trgnuo i pomislio: “A što ako se probudim gore na krovu?” Mazga je to vidjela i trpjela. Jedino kad bi pred njom spomenuli Tisteta Vedenea, njene bi duge uši zadrhtale i ona bi s blagim smiješkom oštrila na pločniku kopito…
Tako prođe sedam godina, a kad se navrši sedma, vrati se Tistet Vedene s napuljskoga dvora. Još nije bio završio studije, no čuo je da je u Avignonu umro prvi papin priređivač slačice, pa kako mu se činilo da je to mjesto dobro, pohita ne bi li ga dobio.
Kad je taj lukavac ušao u dvoranu palače, sveti ga je otac jedva prepoznao, tako je narastao i razvio se. Doduše, i papa je ostario te nije dobro vidio bez naočala. Tistet se nije dao smesti:
— Kako, veliki sveti oče, vi me ne prepoznajete? Ja mi Tistet Vedene!
— Vedene?
— Da…, znate me dobro… onaj koji je nosio vino vašoj mazgi.
— Ah, zbilja… sjećam se. Dobar dječak, taj Tistet Vedene… A što sad želi od nas?
— Oh, malenkost, veliki sveti oče… Došao sam vas zamoliti… Zbilja, imate li još uvijek svoju mazgu? Kako joj je? Dobro?… E pa tim bolje! Došao sam vas zamoliti za mjesto prvog priređivača slačice koji je nedavno umro.
— Prvog slačičara? Ti…? Ta ti si za to premlad. Koliko ti je godina?
— Dvadeset godina i dva mjeseca, svijetli papo, ravno pet godina više nego vašoj mazgi… Kako je to dobra životinja! Da znate kako sam volio tu mazgu… kako sam za njom čeznuo u Italiji! Hoćete li mi dopustiti, da je vidim…?
— Dobro, drago dijete, vidjet ćeš je, — reče dobri papa ganut. — A kad toliko voliš tu dobru životinju, neću dopustiti da i dalje živiš daleko od nje. Od danas te uzimam u službu i bit ćeš prvi slačičar… Moji će se kardinali, doduše, zbog toga ljutiti, ali navikao sam na to… Dođi sutra poslije večernje k nama da ti predamo znakove toga dostojanstva u nazočnosti cijelog dvora, a zatim ću te odvesti da vidiš mazgu, pa ćeš s nama poći u vinograd… A sada odlazi…
Ne trebam vam reći da je Tistet Vedene bio vrlo zadovoljan izlazeći iz velike dvorane i da je jedva čekao sutrašnju svečanost. A ipak je u palači bio netko još nestrpljiviji i sretniji: bila je to mazga. Otkad se Vedene vratio, pa sve do večernje idućeg dana, strašna je životinja jela zob i udarala o zid svojim stražnjim kopitima. I ona se pripremala za svečanost…
I tako sutradan poslije večernje uđe Tistet Vedene u dvorište papinske palače. Tu je bio na okupu sav visoki kler, kardinali u crvenim talarima, “advocatus diaboli” u crnom baršunu samostanski opati sa svojim malim mitrama, predstojnici svetoga Agrikole, dječaci pjevačkog zbora u ljubičastim plaštevima zatim niže svećenstvo, papini vojnici u svečanim odorama, tri reda pokajnika, pustinjaci s brda Ventour, divljeg izgleda, i onaj mali đak što ide za njima sa zvonom u ruci, zatim braća flagelanti, nagi do pojasa, šareni sakristani u sudačkim odorama, svi, svi, pa i oni što dodavaju svijeće, kao i oni što ih gase — svi su ti bili ovdje, nitko nije izostao… Oh, to je bila veličanstvena svečanost! Zvona, mužari, sunce, glazba, pa uvijek oni pomamni bubnjevi, uz koje se plesalo tamo dolje na avinjonskomu mostu…
Kad se Vedene pojavio među tim skupom, njegova dostojanstvenosti ljepota izazvaše žamor divljenja. Bio je to krasan Provansalac, plav, s dugom kovrčavom kosom, s malom bradicom koja je izgledala kao da je posuta prahom plemenite kovine što otpada pod dlijetom njegova oca zlatara. Pronosili su se glasovi da su se prsti kraljice Ivane često igrali tom plavom bradom, a gospodin Vedene doista je imao dostojanstveno držanje i onaj rastreseni pogled poput ljudi koji su kraljicu ljubili. Da oda počast svomu narodu, zamijenio je danas napuljsko odijelo provansalskim haljetkom, što je bio obrubljen ružičastom svilom, a na kapi vijorilo mu se veliko pero ibisa sa Camargue.
Čim je ušao, prvi se slačičar otmjeno nakloni, pa se zaputi prema povišenom mjestu gdje ga je čekao papa, da mu preda znakove njegova dostojanstva: žlicu od žutog šimšira i odijelo šafranove boje. Mazga je već stajala podno stubišta, spremna za polazak u vinograd… Kad prođe pokraj nje, Tistet Vedene se nasmiješi i zaustavi da se prijateljski potapše po leđima, gledajući ispod oka papu da li ga vidi. Položaj je bio dobar… Mazga se ritnu:
— Evo ti, zlikovče! Već sedam godina čuvam ovo za tebe!
I ona ga udari tako žestoko kopitom da se prašina vidjela čak iz Pamperigustea, kao i oblak modrikastog dima u kojom se vidjelo jedno ibisovo pero, sve što je ostalo od nesretnog Tisteta Vedenea… Mazgini udarci kopitom nisu obično tako žestoki, ali ovo je bila papina mazga. A onda, imajte na umu da mu je ona taj udarac pripremala sedam godina… Nema ljepšeg primjera popovske osvetoljubivosti.
Prijevod: Ivan Lulić
Dunjalučar 