Venera, İşigüzel Şebnem
Pupak je uspomena na naše majke. To je znak i povezanosti, ali i neovisnosti od njih. Naravno, za mene to ima neko drugo značenje. Da, mislim da će biti najbolje ako počnem ovako: rođena sam 23. jula 1908. godine u čamcu na Bosforu, upravo između istoka i zapada. Tačnije u vodi, jer se čamac prevrnuo dok je moj otac sav mokar ljutito vikao: »Zašto nije dječak već djevojčica?«
Sebnem Isiguzel u svom romanu Venera: Kratka povijest jedne porodice – Jedna priča o životu, pravi svojevrsnu studiju života više generacija žena u jednoj porodici, a sve to kroz prizmu glavne junakinje koja se rađa sa nepostojećim pupkom i naslijeđenim bolestima, tjelesnim manama i biljezima. Roman obilježava atmosfera nedorečenosti, nedovršenosti i fragmentiranosti, pripovjedačica nam nudi nagovještaje, kratke bljeskove onoga što slijedi, ali nam nikada u potpunosti ne otkriva suštinu priče, poetikom nagovještaja tjera nas da sami dođemo do zaključka. Junakinja je, poput Venere, rođena u vodi, izronila je iz vode, na mjestu gdje se susreću Istok i Zapad, što će je pratiti cijeloga života.
Iako radnja romana počinje 1908. godine, rođenjem junakinje, polako otkrivamo kako je porodična historija o kojoj piše Sebnem Isiguzel počela 1589. godine. Iako je roman prožet mističnim, onostranim i sakralnim temama, događajima i sjećanjima, njegovu pozadinu čine historijski događaji i historijske ličnosti čija imena, u skladu sa poetikom nagovještaja, nikada nisu precizirana. Pripovjedačica nekada »prepušta« glavnu riječ drugim likova, što postiže pomoću pisama, dijaloga iz prošlosti kojima ona nije prisustvovala, a u koje ponekad intervenira kao da je bila tu i svemu svjedočila. Čak je i vlastito rođenje, o kojem su joj pričali tetka Šekina i tajanstveni evnuh Nergis koji je porodio sve žene u njenoj porodici, priča iz vlastite perspektive, kao da je svjesna vlastite sudbine i onoga što je čeka.
Majka koja je umrla na porođaju, otac čija prošlost je podjednako nejasna, prepuna zločina i skrivena kao njegova sadašnjost, tetka Šekina koja predstavlja oličenje moderne žene što ne mari za skandale, »dolično« ponašanje i patrijarhatom nametnute obrasce življenja, Nergis koji je nositelj mističnog i onostranog, suprug Adnan, akušer za kojeg se ispostavlja da je nacista što obilazi sela i vrši prisilne abortuse zarad čišćenja populacije, predstavljaju likove koji su direktno ili indirektno uticali na kreiranje sudbine glavne junakinje.
Tako će, na primjer, tetka Šekina pričati priču o svojoj tajnoj vezi sa austrijskim otorinolaringologom sa kojim se sastajala u kancelariji nekog neobičnog doktora, psihologa koji je svoje pacijente liječio tako što bi ih polegao na kauč i razgovarao sa njima. Nama je jasno da se tu radi o Freudu, kao što nam kasnije postaje jasno da otac glavne junakinje nije opsjednut biljkama zbog njihove ljepote, već zbog njihovih otrovnih plinova, što onda dobije posebno ozbiljnu dimenziju kada se priča stavi u kontekst nadolazećeg II Svjetskog rata.
Pripovjedna tehnika Sebnem Isiguzel posebna je i za čitatelja izrazito zahtjevna, jer se narativni tok romana konstantno mijenja, vremena i prostori se miješaju, hronotop je naglašeno nestaibilan, maglovit, pa se čitateljima u pojedinim trenucima čini da promatraju čudne, čudesne ili čudovišne događaje, nikada ispričanu intimu, suštinu postojanja i života.
Feministički podtekst ovog romana do izražaja dolazi u poglavlju Manifest za djevojke, gdje se tetka Šekina prisjeća manifesta kojeg je napisala zajedno sa svojom sestrom, a neke od stavki manifesta su:
Djevojke trebaju bacati suknje i smijati se.
Djevojke, ako žele, trebaju biti domaćice.
Djevojke ne trebaju razmišljati ko će šta jesti.
Djevojke su svijet za sebe.
Djevojke se trebaju okretati poput zemaljske kugle.
Feminizam Sebnem Isiguzel snažan je, ali suptilan, nije izvještaćen i proizilazi iz samog pripovijedanja glavne junakinje. Do vrhunca dolazi onda kada saznamo da je ona izludjela zbog muškarca i njegovog perverznog pogleda na svijet, da je ona ta koja je zaključana u ludnicu, dok jedan nacista slobodno hoda svijetom. Sa druge strane, ona pripovijeda o velikim ljubavima, nježnostima i emocijama lišenim patetike. Kada pripovjedačica krene govoriti o Nergisu i njegovom čudesnom životu, tada imamo osjećaj da čitamo neku staru zbirku priča, poput 1001 noći. Pri tome je Nergis (čije ime znači cvijet narcis) zbog svoje dugovječnosti i višestoljetnog života, čovjek koji predstavlja historiju, on zna jednu porodičnu historiju, njen je posmatrač, vjerni je prijatelj generacijama žena, iz prve ruke prenosi historiju položaja žena u porodici, društvu, ljubavi, itd.
Venera je priča o životu jedne žene koja u sebi i na sebi nosi historiju jedne porodice, žena koje su snažne i odvažne, a koje je društvo obeshrabrivalo, to je priča o ženi koja je, poput antičke Medeje, nasrnula na svoju djecu, koja je umorna i od života i od sveprisutne smrti: Sretna sam što odlazim s ovog svijeta. Ali opet je bolno da će moj vječni život, koji već dobro poznajete, postati ništavilo, zar ne?
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Sebnem Isiguzel, Venera.
Knjigu možete kupiti u Buybook Shopu.
Dunjalučar 