Fasunga i flert
Svaki put kada me mama pozove da sa njom idem po fasungu ja se stavim u ulogu nosača Samuela i dok ona kupuje ja stojim ispred zelenare, hipermarketa ili pored pijace, gledam u svijet što prolazi, dok čekam da mi uruči dio kesa. Svaki put govorim sebi, a i njoj, da trebam ponijeti ruksak jer nam ove najlonske kese odraše ruke.
Tako je bilo i danas, sem što sam u „Hoši“ odlučio popiti kafu dok ona ne završi sa kupovinom. Nikako nisam mogao naći mjesto koje mi odgovara. Najdraži su mi ćoškovi gdje sam leđima okrenut prema zidu i smješten tako da mogu promatrati veći dio kafane, a da malo ko primjećuje mene.
Danas su muhe i ose odlučile zaposjesti baš ta mjesta i općenito niže stolične slojeve, pa mi se nikako nije dalo boriti se s njima. Sjeo sam na visoku stolicu postavljenu tik uz glavnu cestu tržnog centra, to ti je ono kuda svi prolaze, jer ih tuda najviše svijeta vidi kada idu, a i oni vide svijet što sjedi. Sjedio sam i ja, posmatrao narod što prolazi i ulazio u njihove blic rečenice koje bih uspio čuti u prolazu i baš zato nisam ni primjetio kako mi sa leđa prilazi nekoliko čika i teta koje sam bolje znao kada sam bio mali i o kojima sada ništa ne znam, ali oni eto, čini se, znaju sve o meni pa tako, kako me dohvatiše po ramenu, na brzinu izbiflaše:
– Kako si, jesil dobro? Kako tvoji? Ti si sad, ono, u Zenici? Kako ti ide tamo?
– Dobro sam, dobro su, jesam, dobro je, ne žalim se!
– Ma ja šta ćeš, bori se, ajde vidimo se, pozdravi svoje!
I tako prođoše svi što me vidješe.
Baš nekako tada se ispred mene zaustaviše momak i cura tip-top sređeni i uređeni, kako samo kod nas mogu biti u sred podneva. Nešto su zaboravili pa on ode nazad po to, a ona će ga sačekati, kako to valjda i dolikuje. Nakon nekoliko minuta cura se uzvrpoljila od dosade, a ni na mobitelu, čini se, ničega zanimljivog. Sa strane se čuo neki grohotan smijeh, dva tri mladića su bacali neku haku među sobom. Ne bih imao šta o njima puno reći, što ne bih mogao za većinu drugih mladića njihovih godina koji u kladionicama pričaju o autima, dok transparentno vrte ili trzaju ključeve sa privjeskom marke auta. U jednom trenutku djevojka je pogledala prema njima a jedan od njih prema njoj. Ona mu se osmjehnula a on uzvratio, i tako nekoliko puta. Momak se, u neka doba, odvoji od svojih prijatelja i samopouzdano priđe djevojci. Nisam čuo šta joj reče, niti šta ona njemu odgovori, jer mi je u tom trenu bilo bitnije uhvatiti konobara da uzmem još jednu čašu vode. Kada sam se okrenuo pojavio se tu i onaj njen momak od maloprije što je po nešto otišao i rasprava je počela. Onaj je govorio da je mislio da je cura sama kad mu se nasmijala pa je zato prišao, ona je govorila da nije ništa mislila a ovaj njen nije znao šta da misli pa se čas prepirao sa njom čas sa njim. Može bit’ bi i šamari poletjeli da ne dođe čovjek u crnom, sekjuriti, i hladno ih potjera svakog na svoju stranu. Njih dvoje žurno na jednu, a onaj dječko što je prišao, ko popišan, ode na drugu. A narod ko narod, gleda, prokomentariše i vrati se da nastavi đe je stao ako se još i sjeća gdje je to bilo.
Meni u tome kroz glavu prođe misao kako nema bezazlenih ljudskih interakcija i ako ih ima, one su rijetke. U ovom vaktu vazda neko očekuje više od onog drugog pa makar taj drugi sa njim tek iz dosade muhabetio. A ne bih ja bio ja da meni misli ne odu dalje na sve slučajeve kojima sam nazočio i o kojima sam čuo. Sjetim se nekih slučajeva sa nekih seminara, sjetim se slučajeva šamaranja i napastvovanja iz klubova i kafana u koje sam znao zalaziti, ama sjetim se i priče o onoj Francuskinji što je htjela da joj neki pokažu grad pa završila silovana. Sjećam se da su bile i one dvije cure što su znale pokupiti frajera, odvest ga na Vidikovac, navest ga da se skine i onda ga tako gologuzog tu ostavit. Svako je tu kriv, a i nije niko. Meni opet najteže pada to što se ljudi zanesu pa pomisle da živimo u nekom idealnom svijetu gdje se ništa loše ne može desiti, posebno kada je u pitanju lijepo žensko ili lijep dečkić sa druge strane. Sjetim se Erika Berna i njegove igre poderane čarape koja lako može preći u igru femkanja, a ona u katastrofu.
Kako god ga ja okrenem i zaokrenem, ne postoji bezazlen flert, u kojem god on maniru bio. Mada, možda… u nekom vrlom novom svijetu…
Aprili – li – li
Nisam bio siguran šta tačno gledam, ali sam znao da ne bih smio. Ne znam zašto, ali bio sam uzbuđen dok sam kroz ključaonicu gledao dajdžu kako radi sklekove nad nekom djevojkom. Volio je vježbati. Znao je nekada staviti noge ispod kauča i uraditi po tristo, četristo sklekova. Kada je završio, prevalio se na desnu stranu kreveta, pogledao je li mu pištolj na mjestu i zapalio cigaretu. Djevojka je sjela pored njegovih nogu i izvukla jednu iz paklice, prelazeći prstima preko „tetejca“.Lijep je – rekla je.
– Lijep i opasan, zato sa njim treba oprezno – reče joj i nasmija se.
– Ni dan danas nisam siguran da li su govorili o pištolju ili kiti.
Istrčao sam napolje sa drugog sprata i šmugnuo u dvorište iza kuće; do tada sam već naučio kako da izgledam kao da sam tu bio sve vrijeme. Komšiluk je bio neuobičajeno tih i miran. Jedino se čuo zvuk sa televizora kroz odškrinute prozore. Osjećao sam se vrlo važno misleći da su svi moji drugovi kažnjeni i zatvoreni u svoje sobe, dok ja slobodno tumaram mahalom.
Kako se nisam odazvao na njene pozive, mama je došla po mene.
– Pokupi igračke i pređi ovamo ispred vrata!
Nisam se htio raspravljati sa njom jer se činila nervoznom, pa sam ćutke krenuo; čak je i pas došao po mene, vukao me za rukav i slinio po ruci.
Sjedio sam ispred kuće na skemliji i nisam znao šta da radim sa sobom. Igračke su bile u kući, a unutra nisam htio ulaziti jer sam čuo kako se djed i otac glasno svađaju. Toliko sam se zaokupio svojim mislima i njihovom svađom da nisam ni primjetio da pas laje kao da ga nasuho kastriraju. Možda i ne bi da mama nije izašla iz kuće i rekla:
– Šta je sa njim danas ?
– Nemam pojma, nikada se nije ovako ponašao -govorio sam joj gledajući u psa kako laje trza glavom u samo njemu poznatom pravcu.
Mama je izgledala zabrinuto. U nekoliko navrata je počela pričati sa mnom ne bi li mi misli odvratila od svađe koja je dopirala iz kuće. Kada sam shvatio šta radi slušao sam još pomnije.
– Vi morate ići, ne interesuje me gdje! – govorio je djed strogim vojničkim glasom.
– Ma gdje da idemo? I što bi išli kad nema potrebe?
– Ne interesuje me, ako treba ja ću sve da završim – uzvraćao je djed.
Nastala je tišina. Nisu se čuli ni njih dvojica, ni ker, a ni glasovi spikera sa tuđih prozora. Rezak glas prekinu tišinu:
– Jestel’ se skontali šta ćete? – pitao je djed, mirno, ali dovoljno glasno da ga se čuje.
– Ne znam – odgovorio je otac i otišao u našu sobu.
Sve je utihnulo. Pustio sam da me prvi obrisi večeri uhvate na pragu kuće. Mama me uvela unutra i ušuškala.
Mislim da nije bila ni svjesna da nisam večerao. Žmirio sam i pokušavao čuti riječi koje su dopirale iz sobe mojih roditelja sve dok nisam zaspao.
Probudili su me pucnji blizu naše kuće. Bilo je to petog aprila devedesetdruge.
Bilješka o autoru:
Mirza Okić rođen je 14.09.1987. u Sarajevu. Sa sedamnaest godina pristupa Poetskom teatru mladih „Juventa“ u kome i počinje pisati. Pod rediteljskom palicom Jasne Diklić kao glumac i koautor radi na predstavama „Rasprodaja ideala“ i „Raskršće“. Nakon toga rad sa Jasnom Diklić nastavlja u „Art forumu“ gdje, kao glumac i koautor, sa dvije grupe djece radi na predstavama „Želim (u) dom“ i „Kad je bio juli“. Pored toga priključuje se i teatru Arme Tanović sa kojom kao glumac radi na mjuziklu „Chicago“. Suradnju sa „Juventom“ nastavlja kao autor predstave „Udarci i osmjeh“. U ovom periodu sa Goranom Vrhuncem pokreće poetsku trupu „Diogenes Poetes“ koja svojim djelovanjem i okupljanjem velikog broja mladih autora pokreće ustajalu poetsku scenu Sarajeva. U klubu „Cabaret“ radi prvi pravi stand up comedy u Bi H. Sa rediteljem Predragom Mitrovićem 2009. godine pokreće studentski teatara. U ovom periodu Okić radi pri televizijskoj kući TVSA kao novinar i voditelj emisije „Pusti muziku“. 2010. godine izdaje svoju prvu knjigu poezije pod nazivom „Kuoleman Rakastaja“ za izdavačku kuću „MostArt“ Dragana Stojkovića. Promociju knjige obilježava teatarskim poetskim performansom „Kuoleman Rakastaja“. Narednu godinu uz studiranje provodi radeći na teatarskim performansima i po raznim festivalima. U tom periodu završava i školu dokumentarnog filma i produkcije. Spletom okolnosti napušta studije žurnalistike i filozofije te odlazi da živi u Njemačku i odmiče se od književne scene. 2013. godine se vraća na scenu i izdaje svoju drugu knjigu „Humans“ također u izdanju kuće „MostArt.“ Iz Zemuna. Kao menadžer kluba „Enkidu“ pristupa stvaranju poetskih jutara „Književni krug Meša Selimović“ pjesnika Admirala Mahića . Nakon što se književni krug izmješta u drugi lokal i postaje „Sarajevska jutra poezije“ pokreće poetska jutra pod nazivom „Poetski grah nedjeljom“. Nakon toga odlazi na putovanje i ponovo napušta književnu scenu Sarajeva. Po povratku upisuje Filozofski fakultet u Zenici, odsjek za kulturalne studije. Za vrijeme studija se polako ponovo vraća na književnu scenu i povremeno objavljuje poeziju u književnim časopisima i na internet portalima. Pored toga u sklopu kulturalnih studija pokreće časopis „Kultur Ters“ i snima kratki dokumentarni film „Kulturologija II“. U toku studija također se bavi pisanjem naučnih radova koji na naučnim skupovima izlaže i objavljuje. Neki od radova su: „Umjetnost u kulturnim obrascima Rut Benedikt“, „Književnost kroz Kantovo lijepo i uzvišeno“, „Rod i pop kultura“, „Analiza rodnih odnosa u bajkama Snjeguljica i Pepeljuga“ te „Film i subkulture“. Nakon studija , koji završava kao jedan od najboljih studenata, radi na snimanju poetskih videa kroz edicije „Bukowski četvrtkom“ i „Poetry by“, uz to sa Goranom Vrhuncem u nezavisnoj produkciji radi emisiju „Kao PodCast“ te sa organizacijom „Planet poezije“ pokreće poetske večeri „Večer s posvetom“. Trenutno radi na postprodukciji svoja dva kratka filma „Zidar i Elektra“ i „Pa to je krasno“. Pored književnosti bavi se kulinarstvom .
Dunjalučar 