Umihana Čuvidina rođena je u Sarajevu oko 1794. godine. Jedna je od prvih pjesnikinja koja je pisala na bosanskom jeziku. Njen život i stvaralaštvo obilježila je pogibija zaručnika Muje Čamdži-bajraktara. O njenom životu i djelu me znamo mnogo, njena poezija nije sačuvana u izvornom obliku, već se vremenom pretvorila u dio narodne tradicije, poprimajući različite oblike, izuzev jedne pjesme (“Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije”). Umihana Čuvidina umrla je u Sarajevu 1870. godine.
Čamdži Mujo i lijepa Umma
Vino piju age Sarajlije,
vino piju Zašavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: “Jallah moja majko,
Čamdži Mujo: “Jallah moja Ummo!”
Čamdži Mujo družini govori:
“Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat'te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami, u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek’ se ogleda, a mene ne gleda,
nek’ se udaje, a mene ne čeka!
A ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žalit će me tri godine dana;
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit’ ni tri b'jela dana!”
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše ga dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
Za godinu lice ne umila,
a za drugu se ne nasmijala,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom okitila,
pa je meće gradu na kapiju:
“Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
Il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga?
Il’ djevojka svoga suđenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka!”
Govori joj ostarjela majka:
“Što ti žališ tuđina junaka,
Nije ti ga majčica rodila?”
“Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovol'ko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!
Dunjalučar 