Branko Ćopić: Zabuna na početku života
Kad sam se rodio, u kući niko nije bio sretniji od moje babe. Jedva je iščekala da malo ojačam i da me odnese popu. Prema onim običajima, trebalo je da me pop krsti i upiše mi ime u knjigu rođenih.
Kad je pop obavio svoj posao, baba, noseći me u kolijevci, navrati u birtiju. Spusti kolijevku u jedno ćoše i, sretna što je dobila unuka, rakijom stade častiti seljake koji su se tu zadesili. Poslije svake zdravice i onoga neka ti unuk bude živ i zdrav, baba bi strusila rakiju, pa kad se već podobro nacvrcala, krenu kući. Zaboravljen, ja ostah u ćošku dremuckajući mirno.
Djed, nestrpljivo iščekujući unuka, presrete babu na kućnom pragu, pa kad je ugleda bez kolijevke, ljutito dreknu:
– Gdje mi je unuk?!
– Unuk..? Unuk..! Aha, eno ga, ostade u birtiji…
Šta će, zaboga, dijete u birtiji?
Šta će?! Ostade da s ljudima pije! – procijedi s mukom baba.
Djed shvati šta se zbilo, izgrdi babu i natjera je da se vrati po mene.
Ušavši u krčmu, baba, već pomalo otriježnjena i djedovom grdnjom i šetnjom, hitro priđe kolijevci, pa stade zabezeknuta kad vidje da je prazna. Pogleda okolo i spazi kako neka snaša sjedi za obližnjim stolom i doji dijete.
– Daj mi unuka, ako boga znaš! – zavapi plačno baba.
– Kako ti pade na um da je baš ovo tvoj unuk?
– Ama moj, ta čiji bi bio!
Da se ne bi razvila svađa, umiješa se i birtaš.
– Tvoj unuk se dernjao, rastjerao bi mi sve goste da ga ne podoji ova snaša. Umjesto da se svađaš, zahvali joj što ti nahrani maloga.
Baba se smiri, uze me i stade zagledati sa svih strana sumnjičavo vrteći glavom i pitajući se je li to stvarno njen unuk ili ga je snaša zamijenila jer je ljepši od njenog sina.
Eto, tako sam, već na samom pragu života, stvorio neprilike i zabunu u porodici, a to je razlog što i danas posumnjam da sam ja zapravo neko drugi, a da je pravog Branka, ljepšeg, odnijela snaša iz krčme.
Izvor: Enes Čengić, Ćopićev humor i zbilja.
Dunjalučar 