Suzolovac
Ispod ulične svjetiljke na klupi od drveta nara su sjedile tri žene obavijene u crno i plakale. Na prvi pogled svaki prolaznik bi pomislio da su one došle sa neke sahrane, ali tu gdje su one žalile za izgubljenim nema slučajnih prolaznika, a nisu ni one došle sa sahrane iako jesu plakale zbog nečijeg kraja. Naime, njihov vječiti posao je bio naglo prekinut i sudeći po svemu, prekinut je za sva vremena.
One nisu bile u nekom srodstvu, pa čak ne znaju ni ništa o svojim životima prije nego što su se susrele i započele raditi. Samo se sjećaju da su u jednoj pećini otvorile oči i prvo su se međusobno vidjele, a zatim u sredini pećine, između stalagmita i stalaktita su ugledale jedan drveni razboj okružen korpama raznobojnih materijala, grubih i nježnih, pufnastih i krotkih, kao i brdašca igala svakog tipa, od onih metalnih do onih od kostiju. Kao pod nekom čarolijom, bez ijedne riječi progovorene počele su raditi: djevojka je probirala materijal za tkanje, dama ga je od djevojke preuzimala i tkala, a starica je određivala kako će se tkati, kad će ćilimi biti gotovi i da li će se trebati uništiti ili će biti odloženi sa strane. Tako su one započele svoj posao u pećini, ni ne znajući da su tako počele stvarati čitav svijet van nje. Svijet su ispunile ljudima, životinjama, bogovima, herojima i zlikovcima; one nesvjesne njihovog postojanja, a ni oni tokom svojih života nisu ni pomišljali da sve što im se dešava, sva njihova osjećanja, misli i čežnje su zapravo određene od tri para ruku blijedih žena sakrivenih u pećini. Svijet se mnogo izmijenio od njihovog početka radnog vremena. Pećina se odvojila od planete na kojoj su se nalazile, one su saznale prirodu svojih tkanja, a neke kreacije su saznale za njihovo postojanje te je u opis posla žena obavijenih u crno ušlo i pregovaranje sa ljudima i bogovima oko njihovih sudbina. Ne mora se isticati da su ti pregovori završavali uvijek voljom njih tri jer samo njihove ruke ukrašene crnim noktima i zlatnim prstenem su mogle doticati tkaninu i razboj.
Zavoljele su i svoj posao i svu moć koja se sa njim i pojavila. U svijetu u kojem su se nalazile je postojala jasna hijerarhija, i koliko god ljudi vjerovali da je bilo ko na vrhu te piramide, njih tri su se nalazile izvan i njome su upravljali. One su birale ko će ostajati pri vrhu, a ko pri dnu. One su birale ko će se u toj piramidi penjati, a ko će padati. Birale su i način na koji će se sve odigrati, mada ograničen broj materijala nije dozvoljavao previše izbora. Često su to bili susreti sa ljubavlju na prvi pogled jer ipak, kako god odigrano: bilo to čuvanje ljubavi iz daljine ili sklapanje veze, imale su mogućnost da iz te priče povuku završetke kakve su se njima u tom trenutku svidjeli. U slučajevima da im piramida hijerarhije dosadi, one će je zamijeniti kockom ili kuglom, ali bi takav postupak zahtijevao drugačiju upotrebu datog razboja.
Nekad davno u starijim vremenima dok je bilo onih koji su nosili titule bogova nečega, bio je i jedan bog Neba koji se uzdigao više nego svi njegovi prethodnici. Povremeno bi se najmlađa našla uvrijeđenom zbog njegovog ponašanja i njegovim zanemarivanjem njene moći. Navikao je da mu se i drugi bogovi klanjaju, te je pomislio da isto traži i od onih koji stoje iznad samih bogova. Mlađa je uzela klupko vune i započinjala tkanje njegove još nerođene djece, tjerala ga je da trpi bijes svoje žene zbog svih dosadašnjih i budućih prevara, a starija bi u život tih heroja plela nove izazove teže i teže od prošlih, tragedije žalosnije i žalosnije od prošlih i komedije smješnije i smješnije od prošlih. Bog Neba je bio primoran da sve to promatra bez mogućnosti uplitanja i pomoganja svojoj kopiladi jer je starica znala tačno kada treba da prekine tkanje ili da rascijepa ono što je dama stvorila. Uprkos takvoj raspodjeli posla, tri žene se nisu svađale, već su u skladu planirale i radile. Kao da su dijelile jedan um raspoređen u tri tijela. Tokom tih malih osveta bogu Neba, najstarija je preuzimala razboj i svezivala konačni čvor, tjerajući oca heroja da tuguje dok se njegova žena smije njegovim neuspjesima čuvanja sopstvene djece od bijesa maćehe. Tako je prolazilo u tim starim vremenima dok starica nije odlučila da se isuviše jedna te ista priča bračne nevjere ponavlja, i presudila je kraj najdražem zemaljskom gradu boga Neba kao posljednju opomenu da ona zajedno sa svojim suradnicama upravlja svim dešavanjima u poznatom svemiru.
Prošla su stoljeća od tih njihovih najdražih dana sukoba sa bogovima i herojima. Oni su prestali postojati, a one su bile zaboravljene. Dosadili su im stalni pozivi smrtnika i molbe da drugačije postupaju sa tkanjem, pa su iz pećine koja je plutala svemirom svoju radionicu prebacile kroz rupu u vremensko-prostornom zidu i tu su na miru nastavljale svoj posao stvarajući nevjerovatnu količinu nevjerovatno bizarnih kreacija. I tako su prošli eoni bez da se iko usudio pomisliti da može njima odrediti kako da rade svoj posao, sve do nekoliko trenutaka prije uhvaćenog momenta na klupi od drveta nara ispod ulične lampe kad je najednom njihov razboj buknuo u ‘plamenu.
Čim se pojavio plamen i sa njim dim, odmah su se razbježale iz svoje radionice jer nijednom u svom nemoguće dugom postojanju se nije pojavila sila koja je bila jača od njih. One nisu mnogo znale o sebi, ni odakle su nastale, no zadovoljile su se tkanjem i nisu nikad ništa ispitivale iz straha da će takvom potragom o sebi izgubiti ono za šta su, po svemu sudeći, bile stvorene ili probuđene iz nekog dubokog, prastarog sna. One su tkale i niko drugi nije mogao preuzeti njihovo zvanje. Bio je davno jedan bog koji se nazivao bogom Pravde i Jednakosti. Pokušao je zaratiti sa njima jer je smatrao da nije pravedno da tri usjedilice upravljao svime u svemiru, no čim je prstima zahvatio njihov razboj u namjeri da ga uništi, njegovo tijelo se zamrznulo i od ruke do noge, on je počeo izblijeđivati dok nije postao samo mutna slika i onda je pred tri para očiju bez zjenice nestao. Samo su ga se sjećale one, i to jedva, kroz maglu su mogle da vide njegovo lice sakriveno iza duge brade i duge kose. Ovo je bilo prvi put u dosadašnjim eonima da je nešto izravno napalo i uništilo njihov razboj, a one ni same nisu znale ni ko stoji iza toga ni kako se to moglo desiti. Tkale su kao i obično kad se na tkanini razboja prikazao crni obris ovnovog roga i sa njim nastao požar. U strahu su pobjegle dok je njihova radionica nestala u pepelu i dimu.
Tu na klupi od drveta nara ispod ulične svjetiljke su plakale, žalile su za razbojem, žalile su za moći koju su imale, a ponajviše su plakale od straha pred tom nepoznatom novom silom koja je im je tako brzo iz ruku oduzela upravljanje svemira. Njihove suze nisu bile prozirne kao suze ljudi kad su se susretali sa nedaćama iskrojenim pod njihovim blijedim rukama, a nisu ni bile ni zlatne kao suze bogova kad je trima žena počelo biti dosadno od njihovog skoro pa vječnog postojanja. Ne, njihove suze su bile crne kao tinta kojom se davno pisalo po papirima, kao ta tekućina koju su one poklonile ljudima da bi taj jedan čovjek koji se svako malo pojavi pozabavio iluzijom vršenja njihovog posla ostavljajući njih tri na miru da određuju u kakvom će pravcu svijet se kretati. One nisu nikad plakale, a nisu nikad ni imali razlog za takav čin, i nisu ni mogle očekivati da će njihove suze rastapati njihovu kožu. Ispod crnog pokrivača na blijedim licima su se mogle vidjeti sitna kretanja koja su na kraju postala migoljenje nožica, antena i krila, i tako od tri rasplakane žene je preostalo samo jato moljaca crnih kao noć i bijelih kao mjesečina. Tri rasplakane žene su se razbježale u tom svom novom obliku dok se svjetlo ulične svjetiljke polako gasilo ostavljajući tu klupu usamljenom u čekanju sljedećih likova izbačenih iz radnje svoje priče.
Time završava papir na kojem je pronađen ovaj jedan stari mit. Neki tumači prošlosti kažu da od njihovog starog života su im najviše nedostajale suze njihovih kreacija i sad se pojavljuju na mjestim neposredno prije rođenja i prije smrti, kao lešinari koji se okupe na golom stablu dok čekaju putnika pustinje da odustane, one u obliku moljaca se pojavljuju neposredno prije neprirodnih katastrofa da spremno se napiju ljudskih suza gaseći žeđ koja im je ostala od plakanja nad uličnom svjetiljkom. Rijetka svjedočanstva govore o tome da nekad se moljci, prisjećajući se svog prvobitnog oblika, skupe u jednu ljudsku figuru i promatraju zgradu, most ili planinu koja je pred uništavanjem. Vjerovatno bi takvih zapisa bilo i više da takva formacija moljaca se ne javlja pred događajima koji ne ostavljaju nijednu živu osobu. O ovakvom ponašanju moljaca se nagađa iz nekih nezavršenih crteža pronađenim ispod tijela osobe zgnječene komadima cigala i betona. U kasnijim vremenima sa razvijenijom tehnologijom se iz razvaljenih foto-aparata povremeno izvlačio i dio digitalne fotografije na kojoj se moglo reći, mada često više zbog vjere nego promatranja, da se takva formacija moljaca u figuri ženske osobe vidi kako stoji i čeka trenutak kad će se moći zasititi ljudskih suza. Postavlja se pitanje, kako moljci, odnosno te tri žene, mogu znati da će se nešto dogoditi prije nego što se dogodi. Ne može se znati onaj odgovor kojem se niz drugih, jedanko logičnih i uvjerljivih, ne može suprotstaviti, ali se vjeruje da kogod je spalio njihov razboj bio je dovoljno zadovoljan njihovim dosadašnjim tkanjima da je naprosto odlučio da čitav tok svemira ponovi ne mijenjajući previše detalja.
Autor: Luka Bošković
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 