Naracije u bosanskim filmovima
Bosanskohercegovačka kinematografija datira od vremena nakon Drugog svjetskog rata, odnosno od vremena Jugoslavije. Iako je Bosna ulazila u sastav SFRJ, bosanski filmovi oduvijek su na meti pozitivnih i negativnih kritika. Na osnovu njih se najbolje oslikava mentalitet i historija ove zemlje, što užoj i široj javnosti daje za pravo da apsolutno karakterizira bosanski narod kao duboko povrijeđen,opterećen historijom, nespreman da krene dalje i da pokaže drugačija filmska ostvarenja. Istina je da svaka nacija govori o sebi kroz film i književnost, ali u bosanskim filmovima ima mnogo više od puke nesreće i patetike. Bosanski film čuva patnju različitih nacija na istom prostoru, ali i snagu istog tog naroda da sve preživi.Većina filmova svakako da jeste ratna, ako nije u cjelosti, onda u sebi sadrži makar ratnu pozadinu, poslijeratnu atmosferu, ratnu traumu. Filmovi samo prikazuju realnost, društveno stanje od kojeg se bosanski narod ni danas nije oporavio. Obzirom da se na našem prostoru, objektivno malo ulaže u umjetnost, režiserima ne preostaje ništa drugo, nego da snimaju ono što oslikava prošlost i sadašnjost, jer to osigurava uspjeh i gledanost, iz različitih razloga. Bosanski filmovi su u vrijeme Jugoslavije bili brojniji, i karakterizirao ih je veći izbor tema i sadržaja, što ne čudi obzirom na kakvo-takvo zajedništvo koje je vladalo na ovom području. Mnogo se bosanskih filmova u to vrijeme izdvojilo, i danas predstavljaju apsolutne klasike, koji su idalje favorizirani, najčešće od strane jugonostalgika. Najviše traga su ostavili filmovi „Kozara“, „Bitka na Neretvi“, „Most“ , „Valter brani Sarajevo“, „Sjećaš li se Dolly Bell?“, „Otac na službenom putu“, „Ovo malo duše“, „Kuduz“, i drugi. Iako su i ovi filmovi prožeti ratnim stradanjima, oni su ipak dalja prošlost, i razumljivo je da ljude manje pogađaju. Također, ti filmovi tematiziraju i ljubav, što je rijedak slučaj u našoj kinamatografiji, kao i izravno tematiziranje patrijahalne kulture, prikaza ženskog subjekta, prikaza obespravljenosti društva u jugoslovenskom (ne)savršenom režimu.
U bosanskim filmovima, pa tako i u općenito domaćim filmovima, naracija je gotovo sveprisutna. Ipak, bosanske filmske naracije u većini filmova prenose vrlo snažne i potresne poruke. Junaci filma su pretežno duboko povrijeđeni, pa kroz kazivanje unose osobitu emotivnu crtu u filmu. Nerijetko se dešava da narator zauzima ironijski stav kojim se suprotstavlja vlastitoj nesreći, ali i objektivnom stanju u društvu. Jedna od ironičnih naracija dobro je poznata u filmu „Ovo malo duše“:
„Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovjedo da po toj njihovoj vjeri, u tim starim knjigama piše, da je Bog bio namislio dat čovjeku da živi hiljadu godina. To je bilo kad je Bog prvog čovjeka stvorio – Adema,jest, Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk, i pojest, i popit, i ženu mu dao. Samo u nekakve jabuke da ne diraju, eto biva ko to su Božije jabuke. To da ne dira, sve drugo je njegovo. I ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke. I Bog to vidio, đe neće jel, naljutio se, i kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I od tada se čovjek pati, živi i mre, ko i svako drugo hajvanče. Sve zbog ote ženetine.“ (Ademir Kenović, 1987, Ovo malo duše)
Narator je, dakle, ironizirajući religiju, i vjerski koncept shvatanja svijeta, prebačen na ironiju muško-ženskih odnosa, oslikavajući kroz to muško shvatanje ženskog subjekta na našem prostoru. To shvatanje je više-manje isto i u svijetu, ali je kod nas, zbog jakog utjecaja patrijahata, još više izraženo. Ono zastupa tvrdnju da je žena ujedno i zlo, da je vjerski izjednačena često sa šejtanom, koji će dobrog, poštenog čovjeka, manipulirati i natjerati na sve, i naposlijetku, promjeniti njegov život, i cijeli njegov svijet. Zbog žene, čovjek pati, živi i mre, kao i svako hajvanče. Ovu naraciju dodatno upotpunjava humorni izraz kojeg je sjajno odigrao Zaim Muzaferija, jedan od najboljih bosanskih glumaca ikad. On zauzima nultu fokalizaciju, i uvodi druge likove u svoje saznanje. Njegovo kazivanje gledatelju budi interesovanje, jer se zaista čini uvjerljivim već na samom početku. Osim o muško-ženskom odnosu, narator pridaje značaj i općoj nezahvalnosti čovjeka, koji ima sve, ali uvijek želi ono što mu nedostaje. Iz tog razloga, čovjek naposlijetku dolazi do toga da izgubi sve, i tada suštinski otkriva da njegovim životom ipak upravlja nevidljiva sila, kakva god ta sila bila. Ova naracija se u našem društvu često parafrazira, često je koriste muškarci, a nerijetko je simpatiziraju i žene, želeći istaknuti žensku moć manipulacije. Pored ove naracije, film je ostao upamćen po rečenici : Čovjek ti je, Senada, teški hajvan. Ovo malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teško. (Ademir Kenović, 1987, Ovo malo duše)
Obzirom da se prvenstveno radi o ispunjavanju majčine posljednje želje, ali i očeve naredbe, o ženidbi četrnaestogodišnjeg dječaka, ovaj film uveliko tematizira i patrijahat i matrijahat. Kada uzmemo u obzir to, i naraciju o muško-ženskom odnosu, dolazimo do zaključka da je ovo jedan od rijetkih filmova, koji na specifičan, humorističan način, izražava tradicionalni koncept braka, roditeljstva, i ljubavi.
„Otac na službenom putu“ je film iz vremena Jugoslavije. Režirao ga je Emir Kusturica, a scenario je napisao sjajni Abdulah Sidran, što se osjeća zbog poetiziranog, ali i ironičnog i pomalo drskog izraza. Ovaj film se upotpunosti može nazvati narativnim filmom, budući da je gotovo svaki događaj ispričan iz pozicije dječaka Malika. Nije rijedak slučaj u svjetskim filmovima općenito, da uloga naratora pripada djeci. Psihološki gledano, ovo je vrlo mudar potez, jer za djecu važi da su najiskrenija, od riječi, pa sve do njihovih snova. Film govori o spletu okolnosti koje su Malikovog oca otjerale u zatvor. Njegov otac je još jedan od mnogih uhapšenih, čija krivica nikada nije utvrđena. Malik do kraja filma živi u uvjerenju da je njegov otac na službenom putu.
Malik biva svjedok mnogih konfliktnih situacija, unutarnjom fokalizacijom kazuje nam svoj emotivni odnos prema događajima u okolini, socijalne uslove, vlastite strahove, nade i uvjerenja:
Dragi tata, nama je svima drago što si napiso pismo, i što si nam dobro i zdravo. Ali meni nije drago što odma ne dođeš, nego moraš u taj rudnik na dobrovoljni rad. Ja ti ovo pišem na tablici što si mi kupio, pa će mama prepisat na pravo fino pismo. Skupili smo pare da ti dođemo, jer smo prodali veliki ćilim iz dnevne, ko što si nam ti poručio. Ja sam dao mami sve pare od lipe što sam trebao kupit fudbal, pa se ne boj da ti nećemo doć’. Slobodno nas čekaj tačno 21. aprila, ko’ što si nam piso’. Voli te puno, tvoj Malik. (Emir Kusturica, 1985, Otac na službenom putu,)
Ovaj narator je zasigurno jedan od emotivnijih primjera bosanskih filmskih naracija. Njegova uloga je jasna – on želi da gledatelj ima uvid u njegovu svijest, i posmatra stvari njegovim očima. Želi da i gledatelj vjeruje da mu je otac na dobrovoljnom radu, i da će, jednog dana, sve biti dobro. Jasno kazuje socijalne uslove u kojim živi, po njegovom glasu i ekspresivnom izrazu lica, pažljiv gledatelj vidi da je dječak svjestan da stanje u njegovom društvu nije kakvo treba biti. Bori se između onog dječijeg i odraslog, jer konstantno biva u društvu odraslih i osluškuje njihove razgovore, a istovremeno štedi pare da kupi fudbal, i bude bezbrižan.
Malik svoju naraciju, na kraju filma, završava kritikom političkog sistema, čime nam daje do znanja, da je ovo, ipak, politički film:
Moj dedo Muzafer je otišo iz naše kuće u starački dom 22.jula 1952. Ja ne znam dal’ zato jer nije volio da se kupa, il nešto drugo. Samo znam da je Mirzi kazao – Reci im da im je babo poručio da se jebu i oni i njihova politika. Star sam ja za njihovih zajebancija. I još je dodo’, ako me poželite, put pod noge, Travnik nije daleko. (Emir Kusturica, 1985, Otac na službenom putu,)
Narator ističe besmisao politike koja pojedincu ubija volju za ostajanjem na vlastitom tlu, što će kasnije,dublje i temeljitije biti izraženo u filmu „Go West“. Kroz sporednog lika djeda Muzafera, ističe se mudriji pogled na život i stanje u društvu od strane starca, koji radije bježi u starački dom, želeći biti ograničen i sveden na osobu o kojoj se više ne može starati niko, nego ostati u sredini koja je uvjetovana političkim dešavanjima, i sputava ga. Čovjeku je oduzeto pravo da misli, ali ne i da djeluje, u ovom slučaju.
Bosanskohercegovački film se, nakon 1995. našao u pustom prostoru, kako zbog raspada SFRJ, tako i zbog ratnih stradanja. Žanrovi se miješaju, a stiče se dojam da se novi bosanski filmovi razvijaju iz čuda. Veliku materijalnu podršku filmovima dala je FTV. Ovo vrijeme biva veliki izazov za režisere koji su prošli kroz ratna iskustva, pa na umjetnički način, imaju potrebu da kažu objektivnu ili subjektivnu istinu. Značajni su filmovi Jasmile Žbanić, Pjer Žalice, Dine Mustafića, Danisa Tanovića. Među njima i njihovim filmskim rukopisima, ima stanovitih sličnosti, no, prije svega generacijski, možemo ih podvesti pod sintagmu „novi bosanski film“. ( Ibrahimović, 2012:12). Nakon 1995. na neki način se gubi žanrovski film, jer svaki na svojevrstan način teži da prikaže socijalne probleme u kombinaciji sa ratnim traumama i stradanjima.
Jedan od filmova koji je najbolje prikazao ratnu traumu, zasigurno je film „Savršen krug“. Film je iz 1996.godine, iz režije Ademira Kenovića, a scenarij je pisao Abdulah Sidran zajedno sa Pjer Žalicom. Ovo je prvi ratni bosanskohercegovački film, i privukao je mnogo pažnje. Film ne sadrži mnogo radnje, i zapravo je cijela radnja orjentirana na pjesnika Hamzu koji pomaže dvojici dječaka da pronađu tetku. Trauma se prikazuje kroz stalne slike pjesnika koji se pokušava objasiti, pod utjecajem ratne traume, shvatajući samoubistvo kao jedini izlaz i normalizovanu društvenu pojavu. Kroz film se već od samog početka od strane Hamze narativno citiraju ratne pjesme Abdulaha Sidrana, kao što su „Mora“ „Plašim se“ i „Uzevši kost i meso“. Ibrahimović navodi da su scene vješanja gotovo neshvatljive, i da svaki gledatelj mora subjektivno odrediti šta bi one mogle da znače. Uz to, kritikuje pesimistične pjesme koje odišu usamljenošću koja je nepotrebna, jer se Hamza zbližava sa dječacima. Ipak, sve se savršeno uklapa, kroz poeziju, halucinacije, energiju erosa i thanatosa. Hamzu igra Mustafa Nadarević, koji u ovom filmu pokazuje izrazite narativne sposobnosti, i nemoguće je da emotivnog gledatelja ostavi bez suza na licu. Nakon kazivanja jedne od najboljih poezija Sidrana, narator emotivnim, drhtavim glasom, pripovjeda: Tek jedan korak ubavi u mrak..iz mraka. Evo bogami ovako i liči na nešto, al kad hoću da zapišem ispari. Ni pismo više nisam u stanju napisat. Eto, maco, taki’ sam ti ja pjesnik sad ispo’. A ne znam vala ni što bih zapisivo. Jebeš više i poeziju, šta će to kome?(Ademir Kenović, 1996 Savršen krug,)
Naglasak je na „ludom pjesniku“, a kada pjesnik izgubi volju za pisanjem, unutarnji glas mu govori da je sve zasigurno izgubljeno. Dok u riječima pjesnika ima imalo stiha, pjesnik je u stanju da preživi sve. Hamza je duboko povrijeđen i prestravljen mislima da neće više vidjeti kćer ni suprugu, da nije uspio da spasi njih, i da je sve izgubljeno, ako izgubi dvojicu dječaka. Ratna trauma pjesniku je oduzela pero, kost, a i meso. Poezija više ne može spasiti ljude, jer kraj filma poručuje ono što je i danas prisutno – ljudi su izgubili sebe.
Narator u filmu „Go West“ otvara i zatvara radnju, ali svojim naracijama iznosi sve bitne poente filma. Zastupa unutarnju i vanjsku fokalizaciju, i gledatelju pruža mogućnost da misli, ali on zna vlastitu istinu. Film govori o homofobičnoj okolini, zbog koje je glavni lik otišao na Zapad. Na Zapadu, medijima govori o stanju u njegovoj državi, čime se iznosi činjenica samog užitka slušanja o ratu, od strane ljudi na stranaca. Kenan, odnosno Mario Drmać u glavnoj ulozi, počinje ovu potresnu priču naracijom: U mojoj zemlji trenutno je rat. Srbi koji su Pravoslavci, mrze Muslimane. A Muslimani koji su Muslimani, ne vole Srbe. Ima tu i Hrvata koji su Katolici, i nekad se vole sa Muslimanima, a nekad ne vole. Trenutno mislim da se ne vole. Al i to će da stane jedan dan. Odložit će oružje na stranu, pokolje će da zaborave, al će jednako da mrze homoseksualce. Nekako je na Balkanu lakše podnijeti kada ti je neko u porodici koljač, nego peder. ( Ahmed Imamović, 2005, Go West)
Već na samom početku naracije, skreće se pažnja na ono najbitnije za mentalitet i vrijeme događaja, a nije toliko daleko ni od današnjice, a to je dobro poznato pitanje – ko je Srbin, ko Hrvat, a ko Musliman, ali i ko je koga više ubijao. U domaćim filmovima se, generalno, vrlo direktno postavlja isto pitanje ( film Ničija zemlja, koji potvrđuje da odgovor zavisi od toga ko ima pušku u ruci). Mario je svoju ulogu naratora odigrao maestralno, izražavajući vlastiti stav o našem mentalitetu, koji oprašta prolivenu krv, ali nikada razlike. Imamović kroz cijeli film nastoji da prikaže tragičnu sudbinu homoseksualca, i to Srbina i Muslimana, koji su pobjegli iz Sarajeva u srpsko selo, tako što se Kenan obukao kao žena, a Milan ga je predstavio kao suprugu. Milan ubrzo mora da pristupi srpskoj vojci, i završava sa smrću. Kenan, kao predstavnik muslimanskog društva, predstavlja marginaliziranog junaka, nemoćnog da bude dio kolektiva. Njegove misli su utkane u vlastitu zajednicu, kojoj, htio, ne htio, pripada. Rastrgan između roditelja, violončela, i Milana, duboko je nesretan. Kada Milan umre, njegov otac saznaje ko je ustvari Kenan, i omogućuje mu bijeg na Zapad. Da bi se okolina pokazala kao dovoljno homofobična, Milanov otac nakon saznanja da mu je sin bio homoseksualac, izvršava samoubistvo. Tematika ovog filma je vrlo intresantna, jer se homoseksualna orjentacija rijetko spominje, a kamoli prezentuje na filmu ili općenito u javnosti. Film se završava potresnom naracijom kojom glavni lik završava emotivnu ispovijest: Eto to je sve. Nemam više kuću, ni violončelo, ni zemlju. Izgubio sam Milana. ( Ahmed Imamović, 2005, Go West)Uz simulaciju violončela, Mario naglašava da u njemu ništa nije ostalo, da mu je balkanski mentalitet ubio volju i da se bavi onim što voli, a kamoli da bude ondje gdje voli. Na taj način, i simulirano violončelo djeluje kao vizuelna naracija. Film želi da naglasi kako u Bosni, i na Balkanu, završe oni drugačiji – odlaskom na Zapad, koji je, nakon rata, postao prirodna pojava, što tematiziraju i mnoga djela.
„Nafaka“ je film koji je izazvao mnoštvo pozitivnih i negativnih kritika. Za jedne je genijalan, za druge je jedno od slabijih filmskih ostvarenja. Film je snimljen 2006. godine, prati malu mahalu u danima opsade, ali i u poslijeratnom periodu. Pored standardnog prikaza ljudi na lokalnom tlu, film je nastojao da prikaže i međunarodne predstavnike koji su bili dužni da pomognu, ali to nisu uradili. Ovo se prikazuje u mnogim filmovima, želeći da se istakne da su ove zemlje suštinski oduvijek prepuštene same sebi.( to prikazuju i „Ničija zemlja“, kao i noviji film „Quo vadis, Aida?“) Narator je Afroamerikanka Jennet Hugh: Tako sam upoznala Red eye, vojnika bosanske armije. Patio je zbog velike porodične tragedije, negdje u unutrašnjosti zemlje na početku rata. Nekako je došao u Sarajevo, prešavši planine. Niko mu nije znao pravo ime, ni porijeklo, pa su ga zvali „Crveno oko“(Jasmin Duraković, 2006, Nafaka) Dakle, Jennet zastupa vanjsku fokalizaciju, pripovjedajući nam o vojniku i njegovoj situaciji. Pri tom, ona priča na engleskom, čime se pored toliko nacija, želi potaknuti svijest o različitim rasama i jezicima, koji nipošto ne treba da razdvajaju ljude. U opkoljenoj mahali, dešava se ljubav: Počeli smo živjeti zajedno u sarajevskom komšiluku, i dijelili smo živote sa svojim komšijama. Ovo je priča o svima nama. Našem komšiluku i našoj ulici.( Jasmin Duraković, 2006, Nafaka) Naglašava se bliskost na ovim prostorima, sposobnost ljudi da u najgorim situacijama ostaju druželjubljivi, što ih, ponekad, dovodi do njihove propasti. Ponovo se tematizira bijeg na Zapad, i vrijeme u kojem su se ljudi našli. Jennet je vrlo bitan lik u ovom filmu, i jedan od specifičnih naratora, obzirom da predstavlja pogled Stranca, onog Drugog. Kroz nju, odnosno njene naracije se oslikava sistem vrijednosti malog mjesta- ljubav, multikulturizam, pacifizam. Pored nje, neizravni narator je Ahmed, jer je predstavljen kao fokalizator, vizualizirajući vlastite traume i mučne slike stradanja.
„Dobro uštimani mrtvaci“ smatra se crnom komedijom, i sam naziv filma je paradoksalan i izaziva smijeh. Radi se o kritici poslijeratnog društva u Bosni i Hercegovini, koje od svega pravi komediju- Risto i Safet rade u mrtvačnici, kladeći se svaki dan na broj leševa koje će dobiti. U ovom filmu naracija poprima humoran izraz, naratori su višestruki, i svi su predstavnici različite grupe ljudi, svi su imenovani, i svako ima vlastitu priču i ulogu. Predstavljaju marginalizirane grupe, ili prosto ljude koji se lično osjećaju neprilagodljivo.Naratori se smjenjuju i tako od gledatelja zahtjevaju aktivno sudjelovanje i pažnju. Jedan od naratora zauzima ulogu uzorne kćeri, koja od tragičnih situacija pravi komediju, i sjajno je odigrala Tatijana Šojić: Ja se zovem Merima Kučuk, a babo me zove Meri. Ustvari, zove me sine Meri. Dobijemo mi ovi traktor od nekih holandskih humanitaraca, zaduženi ljudi da pomažu razvoj poljoprivrede u Bosni, šta li. Kažu, sve ćemo vam dat, vaše je samo da orete. I sijete, normalno. Uzme babo traktor, i ušuti se. Namah je on znao da od oranja nema ništa, ko je lud da ide u njivu kad je svaki metar miniran? (Benjamin Filipović, 2005, Dobro uštimani mrtvaci,). Već na početku narator nam otkriva sliku mentaliteta – kćerka je, htjela, ne htjela, sin. Ona poprima ulogu sina kojeg otac nema, prinuđena je da mu bude desna ruka, i vremenom se na to navikne toliko, da joj to postaje jedino zanimanje. Narator otkriva sliku poslijeratnih godina, mala zemlja je ostavljena na milost velikim moćnicima, koji je potpomažu minimalnim davanjima. Ali tu nastupa slika pravog bosanskog, malog čovjeka, koji se zadovoljava sa malim, praveći od njega nešto veliko. Otac od traktora za oranje, pravi čitavo preduzeće. Nastavlja se prikaz poslijeratnih godina, pa imamo prikaz likova koji imaju mnogo više, ali nisu zadovoljni životom. Naravno, to ispoljavaju kroz tipični bosanski crni humor : Pomišljo’ sam na ona idealna ubistva. Skok sa litice, ono znaš. Nerazjašnjene okolnosti, bez svjedoka. A ja imam savršen alibi, dežurni u bolnici. Da je hoće bar šta pogodit. Makar saksija. Makar onaj sterioid. Samo da se kotarišem belaja. (Benjamin Filipović, 2005, Dobro uštimani mrtvaci,). – Braco Hadžić je narator koji se iznova citira zbog kazivanja o svom braku. On je svjedok normalizirane pojave nestanka ljubavi u braku, osjećaja mržnje prema bračnom partneru, koji se ne može riješiti razvodom, već, ni manje, ni više, nečijom smrću. On zauzima unutarnju i vanjsku fokalizaciju, donoseći nam vlastite stavove i oslikavajući karakter žene(ministrice). Ne možemo reći da ministrica nije predstavljena kao samodopadna i neprijatna žena, ali ne možemo reći ni da je slučajno predstavljena tako. Pored toga što predstavlja novu klasu korumpiranih političara, ona je svjedok da bosanski mentalitet ipak ne prašta ni bolju poziciju žene od muža. Takva žena je kriva za vlastiti uspjeh. I ovo je jedan od filmova koji u atmosferi sadrži prikaz homofobične okoline, što nam pokazuje narator Mario: U Sarajevo smo se vratili na moju inicijativu, čeko me taj poso u ministarstvu. A iz te migrantske perspektive, povratak uvijek izgleda..ma znate. Moj Rijad je bio drugčiji. Njemu je gore bilo dobro, znam ja, sutra bi se vratio. Dobro, kontam ga, nije se snašo. Ima šefa kretena. Natovario mu poso za trojicu, a sve to, za platu od 400 maraka. (Benjamin Filipović, 2005, Dobro uštimani mrtvaci,). Tarik Filipović, odigrao je ulogu naratora vrlo opušteno, i naizgled usputno, što je i funkcija njegovog lika. Predstavlja onu skupinu ljudi koji su se vratili na bosansko tlo, jer ih je „čekao“ posao. To su tipični ljudi koji imaju poznanstva i veze, ali Mario predstavlja i drugog lika, marginaliziranog Rijada, koji trpi zbog seksualne orjentacije. U sklopu filma, imamo još jednog ženskog naratora, koji priča još jednu priču o stanju u poslijeratnoj zemlji: Moram odmah pojasniti dvije stvari. Prva stvar je onaj golf, onaj što ste ga tamo vidjeli, dizel golf. A druga stvar je ova slika što visi na zidu. Između ove slike i onog golfa je velika sličnost. E ovako. Moj muž Srećko, kasnije ćete ga upoznat. On je iz ovog golfa izvadio motor, i sad dolje u podrumu, pravi avion. Što? Naša kćerka Franka, već deset godina živi u Njujorku. A golfom se ne more u Njujork. A avionom?
Ah, ludo žensko, ja sam zaboravila da se predstavim. Marija Piplica – Srećkova žena. (Benjamin Filipović, 2005, Dobro uštimani mrtvaci,). – Marija se kao tipična predstavnica ženskog kolektiva, klasifikuje kao „nečija žena“, jer je to njena primarna funkcija. Ona razgovara sa gledateljem i kazuje mu kakvu radnju da očekuje. To je primjer bosanske, nježne žene, koja će dati podršku svemu- makar i dizel avionu, samo da vidi kćer Franku. Ne dovodi u pitanje Frankino vraćanje iz Amerike, već samo želi da je posjeti. To je izraz poslijeratnog duha, jer gotovo niko ne vjeruje da je ovo tlo pogodno za mlade i njihove ambicije.
Autorica: Sanela Čoloman
Bilješka o autorici:
Sanela Čoloman, Zenica, ide na Filozofski fakultet, studira b/h/s jezik i književnost, i druga je godina. U pisanju uživa još od djetinjstva. Piše poeziju, ponekad i prozu. Osvojila je drugo mjesto poezijom za Zavičajni muzej u Visokom, na temu “Zašto je muzej važan?”. Tek počinje sa objavom radova. Veliki sanjar, zanima je književnost, psihologija. Jedna njena pjesma objavljena u poetskoj zbirci “Carpe Diem”.
Dunjalučar 