Pošast
Jedanaesti je juli, temperature nisu nikada bile više, takve da su se glinene vazne ispred kuća počele topiti. Potekla je iz njih purpurna tekućina, vodeći se nepostojećim povjetarcem, širila se duž ulice sve do kamenjara ispod kojeg je počivala mrtva glava. Već deseti dan za redom, pojavljivali su se mnogi svjedoci koji su govorili o čudnoj bolesti koja je napadala pojedince. Otkinuti jezici, truhle ruke i noge, napuhan vrat, izvrnute oči, živog čovjeka su stavljale na nepodnošljive bolove i muke. Panika se podigla širom gradova, ali interesantna činjenica je bila da ta ista bolest nije se uvlačila u tijela svakog čovjeka, već pojedinaca. R.M., veteran iz istočnog dijela države, pošao je da napoji svoju stoku na obližnjem izvoru vode, kada ga je pod jakim sunčevim svjetlom uhvatila nemoć, drhatvica, svojim očima je gledao izobličenje svoga tijela. M.S., također veteran, krenuo je u šetnju glavnoga grada, noseći u rukama novine, kada se uhvatio za ruku neznanca, pred njegovim očima se pretvarajući u čudovište koje je sličilo više zombiju. Bili su to strahoviti prizori koji su sjenovito uvlačili stravu u ljudske kosti, toliko, da niko nije mogao noćima spavati.
Naučnici iz čitavog svijeta, svjetske organizacije, stigli su u državu kako bi ustanovili o čemu je riječ jer se ovakve scene jedino mogu vidjeti u horor filmovima. Baš kao i scene iz rata kroz koji je prošla ova država. Uzeli su za proučavanje tijelo K.B., meso se već bilo raspalo, organi su gotovo i nestali, krvni ugrušci su bili neobične crne boje, krvna plazma imala je čudan oblik, dok su u venama čak pronalazili i željezo kao hibrid čudnih hemijskih reakcija. To željezo je sličilo sastavu metala od kojeg se prave meci. Spiritualna promišljanja, kada je riječ o strahu i bolesti, uvijek nadmaše racionalna objašnjenja. Nikad se veći strah nije širio među povratnicima iz rata, jer su spoznali da je mučna smrt zadesila njihove saborce koji su svjedočili ili čak bili dikretni učesnici u žločinima sa svih strana. Ni krst, ni mjesec i zvijezda nisu pošteđeni, ali još uvijek nije bilo objašnjenja uzorka nastanka te bolesti ni kako se ona širi, niti kako ona zna koga baš da zadesi. Kroz paklene patnje, do toga da se slojevi kože međusobno počinju razdvajati, prošli su oni koji su bili osuđeni ili neosuđeni za silovanja. Takvi su najduže umirali i u najvećim bolovima. Nisu mogli izbacivati iz svoga tijela nečiste materije, već su te materije počele puniti njihove organe što je izazvalo brojne infekcije. Zlo je uništavalo zlo. Zlo je sprovodilo pravdu nad zlom. U nešto manjim, ali sigurno ne i lakšim mukama su svoje posljednje dane provodile ubice djece, žena, staraca i svih nevinih ljudi. Takvima su kosti postale toliko labilne da su pucale same od sebe izazivajući nepodnošljive bolove uslijed unutrašnjih preloma na nekoliko mjesta u isto vrijeme.
Zapovjednici koji su se obogatili na račun djelovanja istaknutih mučenika, strahovali su za svoju neizvjesnu sudbinu pa su pribjegli pod plašt religije. Onda se desilo čudo koje ni nauka nije mogla da objasni. Kada god bi svojom nogom zakoračili u bogomolju, tada bi tlo ispod bogomolje počelo da podrhatava ili bi se srušio luster izazivajući nove žrtve, pa je svakom znanom i neznanom zapovjedniku zločina, ulaz u bogomolju bio zabranjen. Bilo je i onih koji su se naglas kajali, išli od porodice do porodice i tražili oprost za ono što su počinili, samo kako ne bi i oni bili dio smrtonosne zaraze. Onome kome bi bilo oprošteno imao je lakše posljedice zaraze, temperatura, gušenje, ali i nerijetka paraliza dijelova tijela. Oprost je velik, ali ne spira grijehe sa osobe, jer i papir kada se jednom izgužva, nikad više neće biti isti. Žrtve su šutjele, niti se radovati tuđoj nesreći, niti žaliti ljude koji prolaze ono što su zaslužili. U srcu im je počivao mir jer su neznane natprirodne sile preuzele pravdu u svoje ruke. A onda su u jeku zaraze počeli zemljotresi. Srušilo bi se sve što je bespravno izgrađeno, pa su oči svjedočile ruševinama zgrada, vila, kuća, džamija i crkava, a niz ruševine je tekla neobjašnjiva tečnost nalik na vještačku krv koja je znanstveno dokazano reproducirala rast cvijeća po ruševinama. Na red poslije toga su došli oni koji su živjeli u tuđim stanovima iz kojih su prethodni vlasnici bili istjerani ili streljani. Dešavale su se poplave, požari i gromovski udari. Narod je konačno počeo strahovati pred pravdom. Budila se svijest o moralu, istini, pa oni koji su zagovarali novo iniciranje zla, brzo su mijenjali svoja mišljenja veličajući slobodu, pravo izbora i mir. Jer nedokazan narod počinje ispravno i razumno razmišljati jedino pod pritiskom straha.
Došao je neki novi povjetarac sa zapada, pa je pomeo sve podjele, veličanje zločina, izbrisao sve murale koji su poticali na zlo, razgrnuo zemlju sa mjesta masovnih grobnica pa su ljudi konačno mogli pronaći i na dostojanstven način ukopati svoje ubijene.
I dok su svi mislili kako je to Božiji znak da konačno počnu živjeti u zdravoj normalnosti koja je nužno morala prethoditi stravičnom stradanju zla, Veritasovci su uništavali bazu, iskopanu 30 metara ispod Vijećnice glavnog grada koja je bila povezana elektronskom mrežom sa bazom ispod Dvora u gradu na Sjeveru. Bila je to čitava laboratorija u kojoj se razvijao novi virus zvan Veritas- 21st. I nije se prenosio prirodnim putem jer sam virus ne zna koga treba zadesiti, već su ga prenosili tajnici ogranizacije imajući imena onih koji trebaju spoznati svrhu pravednosti, zbog sebe, a i kako bi bili pouka drugima. Na početku nije bilo drugog načina, već bi tokom noći upadali maskirani u kuće i posipali po takvima gotovo nevidljiv prah koji se sastojao od već pronađenih dnk stanica tako da kada bi došao u dodir s drugim čovjekom, ne bi mu mogao nauditi. Bilo je dosta epruveta u kojima se čuvao prah s različitim dnk, ali su onda naučnici došli na ideju uključivanja posebne vještačke supstance s vještačkom inteligencijom koja bi virus prenosila zrakom ciljajući pojedince, u koje bi unosili već gradirane doze. Bila je to savremena materija, nalik na živo biće koja je slušala i razumijela, nije bilo greške u njenom radu jer je prije toga dosta puta testirana. Pošto se prenosila putem zraka, ista je inicirala oživljavanje drugih materija u prirodi koje su djelovale po njenom nahođenju. Posebnim talasima im je prenosila ono što trebaju da urade u određenom trenutku, iz tog razloga su se dešavali zemljotresi, požari, poplave i gromovi kada pada kiša. Jedna materija sa armijom svojih vojnika nakon obavljanja posla, povukla se u laboratoriju s kojom je uništena, ali recept izrade sačuvan. Organizacija se napustila državu i otišla na drugo mjesto gdje će razvijati novu strategiju adekvatnog sprovođenja pravde.
Bilješka o autoru:
Armin Šetić, rođen je 2002. godine u Sarajevu. Završio je Šestu osnovnu školu, a po završetku osnovne škole upisuje Četvrtu gimnaziju na Ilidži. Bavi se pisanjem od 2016e godine, a 2018.godine objavljuje svoj prvi roman „Gazija“. Njegov prvi roman kazuje o ulozi ženske oštroumnosti unutar granica Osmanskog Carstva te kako su žene vladale u periodu od skoro 150 godina velikom državom i upravljale diplomatskim odnosima u Evropi. Veliki je entuzijasta, vjeruje da može promjeniti položaj bosanskohercegovačkih žena u društvu te razbiti predrasude i stereotipe prema svemu što je originalno i neuobičajeno rigidnoj zajednici kojoj pripada. Također, 2020.godine ulazi među 10 najboljih pisaca na konkursu koji je raspisao Planjax pod nazivom „Planjaxovo pero“. Udruženje “Kritika” sprovelo je u djelo jedan projekat gdje su mladi ljubitelji književnosti i umjetnosti imali priliku poslati svoje literarne radove na konkurs povodom objavljivanja knjige zajedničke grupe autora, između ostalog Armin Šetić je bio promoter knjige i autor jedne priče i dvije pjesme, “Kapi rose” sadržane od proze i poezije. Promocija knjige održala se 24.09.2020.godine u Domu kulture Hrasnica, gdje je ljudima prezentirana zainteresovanost i posvećenost mladih za umjetnost dosljedno njihovoj originalnoj kreativnosti.
Dunjalučar 