Drame Henrika Ibsena
Henrik Ibsen, pisac koji je usmjerio dramsku književnost ka XX (novom) stoljeću
I sto godina nakon smrti Ibsen nam poručuje: “Život u nama i oko nas vri i šumi kao i prije!”. Na prostorima europskog kontinenta, sredinom XIX stoljeća, u političkom smislu, dominiraće početna faza imperijalističkog kapitalizma. Ovaj vid društveno političkog uređenja najizraženiji je u malograđanskim krugovima, unutar bogato uređenih kuća i salona; sa prividnom idilom porodičnog života, strogo utvrđenim pravilima međusobnih odnosa i hijerarhije u društvu.
Na političkom planu u svijetu se događaju burna previranja vezana za promjene u političkom ustrojstvu. Humanističke iluzije o svijetu, porodici i čovjeku uopće, su narušene i istrošene. Javlja se osjećaj otuđenja gotovo na svim planovima, od onog osobnog, do onog društvenog, kao i ironično-skeptičan stav prema životu. Kida se veza izmedu jedinke i zajednice i čovjek ostaje izolovan, prepušten sam sebi i svojoj beznadežnosti.
Drama ovog perioda se u svom problemskom opredjeljenju okrenula ka novim tematskim cjelinama. Ona u svojoj umjetničkoj obradi razokriva različite slojeve ondašnjeg društva, dotičući se svih njih, i jasno ih definišući.
Oslanjajući se na prozne tekstove s početka naturalističkog perioda u književnosti, dramski pisci otvoreno govore o svim događanjima u suvremenom društvu, što uključuje i one najmračnije i najstrašnije istine o tim ljudima, bezprijekorno uređenih salona, koji posjeduju kapital. Osjećanje tragičnosti i opće propasti povećano je otkrivanjem istine iz prošlosti koja je uglavnom vezana za nemoralnost, prevare, laži; što čitav taj sistem razara i ruši.
Tematika novonastalih dramskih tekstova uslovljena je posebnim određenjima. S obzirom da su teme vezane za konačno otkrivanje istine o čovjeku kao jedinki ili o sveukupnom društvu kome pripada ta jedinka, trebalo je pronaći najadekvatniji način u njenom objelodanjenju. Ona jeste tragična i fatalna za glavne junake koji moraju ispaštati grijehe svojih predaka i njihovih postupaka, ali je ona u okvirima ideje vodilje, čiji je zadatak otkriti sve nedostatke tadašnjeg društvenog poretka, ogrezlog u grijehu, prevarama, lažima; koji ne preza ni od čega da bi došao do svog konačnog cilja.
Prvobitni model “novog tipa” drame je pokazan najjasnije dramskim tekstovima skandinavskih dramskih pisaca Henrika Ibsena, Augusta Strindberga (“Otac” i “Gospodica Julija”), a svoje korijene kao i neke razvojne smjernice razvijače i dalje na širem prostoru Europe. Tako će se moderni pravci koji se javljaju u dramskim tekstovima, paralelno razvijati sa razvojem! napretkom sveukupne književnosti, a i ostalih umjetničkih grana.
Henrik Ibsen (1828-1906.), najveći je dramski pisac druge polovine XIX stoljeća. Rođen je u Norveškoj u Skijeni. I jedan je od prvih predstavnika nordijske dramske škole. Ovaj pisac je svakako najveći norveški dramatičar i posebno značajna pojava u razvoju moderne svjetske konverzacione drame. Odabirući teme, vezane za sukob pojednica idealiste i čvrsto zatvorene, već učmale društvene formacije uz neizbježno opterećenje prošlošću, Ibzen snažno utiče na sve ono što se dešava u dramskoj književnosti, i umjetnosti uopće, s kraja XIX i početkom XX stoljeća.
Henrik Ibsen je pisac kojeg možemo svrstati u epohu naturalizma, ali zrelija faza njegovog dramskog stvaranja vezana je za romantičarsko-simbolističke teme. On će svjesno i namenski poljuljati europsko društvo i dovesti u sumnju lažno uvjerenje da je sreća u onome što se vidi kroz prozor, iza uredno posloženih zavjesa, besprijekorno dekorisanog salona.
S tom inovacijom u svom dramskom stvaranju ovaj pisac će poljuljati i sklad književnih pravaca i izmjeniti norme koje određuju stil, način pisanja i teme. Njegova scena će ostati unutar dramske problematike upravo tog i takvog malograđanskog društva, da bi nam ga otkrila onakvim kakvo ono zapravo jeste.
Ibsen će građanskom dramom, kao specifičnim oblikom unutar dramske književnosti pokrenuti, jedan sasvim novi način pisanja i time hrabro otkriti i ogoljeti političku pozadinu tog istog gradanskog društva. U tom svom novom pristupu problemima čovjeka i društva, on će pokrenuti bezbroj reakcija kako u malograđanskim krugovima svog podneblja, tako i u širokom krugovima europskog društva.
Tematski, svoje prve dramske tekstove ovaj pisac će vezati za historijska zbivanja, pišući historijske drame. Mađarska buna i tadašnja revolucionarna previranja tematska su opredjeljenja koja su jasno prepoznatljiva u njegovoj prvoj dramskoj poemi “Katilina (“Catilina”) 1850., ali općenito, i u prvoj fazi njegovog dramskog stvaranja koja završava dramom “Pretendenti na prijestolje” (1864.g.). Sljedeći period dramskom u ovog pisca okarakteriziran je fazom nepozorišnih drama: “Brand” 1865., Peer Gynt” 1867., “Car i Galilejac”1871/73.; potom “porodičnih drama”:”Stubovi društva” 1877., “Lutkina kuća” (“Nora”)1879.. “Aveti” 1881.. “Neprijatelj naroda” 1882.; a četvrto razdoblje je u znaku “vizionarske drame i tekstova nastalih tokom devedesetih godina XIX stoljeća: “Rosmersholm”1886, “Gospoda s mora”1888., “Hedal Gabler” 1890., “Graditelj Slones” 1892.. “Mali Ejolf 1894., “Jon Gabrijel Borkman”1897. I “Kad se mi mrtvi probudimo” 1899.. tekst “aktuelne velike drame prošlosti”- drama čistog simbolizma.
Henrik Ibsen je pisac koji će svjesno okrenuti zanimanje dramskih pisaca svog vremena u jednom sasvim novom pravcu, ali će istovremeno postati idejni uzor velikog broja dramskih stvaralaca u pozorišnoj umjetnosti na rezmeđu dva stoljeća.
Pojam “gradanske drame” čiji je terminološki, ali i idejni tvorac upravo on, preći će u sfere terminologije historije pozorišta, i svi sljedbenici ovog načina pisanja i dramaturške obrade mogu se nazvati učenicima “ibzenovske škole” ili “nordijske škole”. Ovakav pristup dramskom problemu i njegovo kritičko sagledavanje, vrlo brzo će se proširiti na Skandinaviju i prve dramske tekstove Augusta Strindberga; centralnu Europu: Ameriku; a potom i na Balkan; te južnoslovenske zemlje, zahvaljujući najviše avangardnom mladom piscu Miroslavu Krleži.
Pred kraj sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća Henrik Ibsen započinje novu fazu u dramskom stvaranju, što će, ustvari, označiti i veliki preokret u pristupu i obradi dramskog teksta i uopće novi odnos prema sceni.
To će označiti jedan revolucionarni pristup pozorištu, čije će stavove prihvatiti stvaraoci moderne drame, drame dvadesetog stoljeća.
On je javno i veoma ošro započeo kritizirati društvo i odnose unutar njega, inicirajući polemiku koja će podijeliti mišljenja, kako književnih kritičara, tako i svih poznavalaca književnog opusa ovog velikog dramskog pisca.
Provincijalna sredina kojom je opsjednut ovaj pisac je u njegovim djelima veoma živo i detaljno opisana, a likovi u njoj precizno iznijansirani, “svijet jedinstven i kompaktan”. Unutar tog svijeta likovi su čvrsto vezani podnebljem kome pripadaju i tradicijom koja ih ograničava, tako da su uvijek na razmeđu moralnih pravila “građanske sredine” i tajnih želja svoje intime. Između ove dvije krajnosti oni sagorijevaju i nestaju, bez samilosti i razumijevanja okoline koja ih okružuje.
Tekst koji će najviše uznemiriti Europu, potaknuti veoma žučne polemike i inicirati najbučnije proteste javnosti je djelo “Lutkina kuća”/”Nora” (“Et Dukkehjem”), napisan 1878/79., dakle, u najplodonosnijem periodu njegovog naturalističkog opredjeljenja.
“U nemiru novih revendikacija što su ispunile drugu polovicu stoljeća, u doba kad narodi zahtijevaju nezavisnost, a kategorije radnika traže svoje mjesto pod suncem, u prvi plan izbija pokret za ravnopravnost žena, koji zahtijeva otkupljenje cijele polovice ljudskog roda od iskorišćivačke vlasti druge polovice. Nova pjesnikova drama, koja je zahvaljujući vrlo vještoj scnenskoj konstrukciji još uvijek među najprikazivanijima, podigla je oluju upravo iznoseći slučaj žene, koja prije nego bude žensko, supruga i majka, hoće da bude žena!!
Ibsen više ne slika onu skladno namještenu sobu građanskog društva sa dekorativnim zavjesama i uredno poredanim sobnim cvijećem na prozoru koji je na pogledu prolaznicima; nego ulazi u unutrašnjost domova tog društva i razotkriva najskrivenije kutke njihove intime, pokazujujući tako sve one negativnosti na kojima je izgrađen i u kojima obitava taj život prividnog sklada i ljepote. Pokazujući upravo ženske likove koji su vijekovima glazirani, vaspitanjem i usmjerenjem dovedeni do savršenstva “istrenirane marionete”, Ibsen će imati mogućnost da, preko njih najupečatljivije plasira svoju “revoluciju” u dramskom stvaralaštvu. Tako će njegova “Nora” ponuditi analizu jednog protagonističkog lika žene, njen položaj u braku ili društvu uopće, i ta analiza će biti zasnovana na psihološkim sukobima unutar društvene zajednice koji su eskalirali pod pritiskom historijskih promjena; ali će ostati još uvijek površno prikazana kroz psihologiju same Nore.
Nora podsjeća na još nezrelu mladu osobu koja ne želi da bude sputana bilo kakvim ograničenjima, pomalo svjesna svojih pogrešaka, na koje gleda kao na igru. Ona te svoje životne greške gotovo rutinski i beskrupulozno ponavlja, reagirajući na sve probleme gotovo infantilno.
Mada je Ibsen ovaj svoj lik gotovo u potpunosti izgradio kroz detalje, bez dubljih analiza psiholoskog stanja, Nora će ipak postati simbol žene koja otvara vrata “novog svijeta” za nju, ali za mnoge žene tog doba koje su težile emancipaciji i svojim pravima. Istovremeno žrtva, ali i idol koji je smogao snage da se suprotstavi tradiciji.
Gotovo svi ostali ženski likovi H. Ibsena: Heda Gabler, Gunhild Borkman; Gina i Hedvig. Egdal i Irene…. nastali u dramskoj književnosti neposredno poslije nje. biće ustvari dopuna i nadogradnja liku Nore. Paleta tih likova iznijansirana u tonovima, oslikaće se ne samo u Ibsenovim tekstovima, nego i u djelima mnogih njegovih suvremenika i sljedbenika.
Henrik Ibsen će tako postati uzor velikog broja pisaca, odabirom tema i načinom postavljanja sagledavanja dramskog problema. Ovaj pisac će proći različite etape dramskog razvoja tokom svog umjetničkog stvaranja od pola stoljeća (od prve drame “Katiline” 1848., koja ima romantičarsko-historijsko obilježje; do dramskog teksta “Kad se mi mrtvi probudimo” 1899. drame simbolističkih tendencija). Potpuno je jasno da će njegova djelatnost nadrasti prostore kojima pripada i proširiti se prvo Europom, a potom zainteresirati i dramske umjetnike širih područja.
Krajem devedesetih godina XIX stoljeća pojavio se i prvi prijevod jednog od tekstova Henrika Ibsena, a to je “Neprijatelj naroda”, koji je objavljen u časopisu “Behar”. tadašnjem kulturno informativnom listu, koji je pokušao prezentovati i književnim krugovima i javnosti. Sva događanja u ondašnjoj modernoj europskoj književnosti i kulturi; što će svakako usloviti i veoma brzo izvođenje ovog teksta na bosanskohercegovačkim prostorima.
Pozorišno društvo “Dragaš” je (upravo prije sto godina, 1906.g.) u Banjaluci izvelo prvi put Ibsenove “Sablasti”.
Potom će uslijediti gostovanja pojedinih trupa iz susjednih krajeva sa izvođenjem Ibsenovih tekstova, tokom narednih petnaestak godina.
U pozorišnoj sezoni 1921/22.. neposredno nakon otvaranja Narodnog pozorišta u Sarajevu. Aleksandra Leskova postavlja prvi put na scenu jedno Ibsenovo djelo. “Lutkinu kuću”/”Noru”. Nakon devet godina 21.11.1931. je obnovljena izvedba, ovoga puta u režiji Lidije Monsvjetove: 24.06.1944.g.. tadašnji intendant Narodnog pozorišta, Ahmet Muradbegović ponovno postavlja “Noru”.
Do danas je ovaj tekst izvođen mnogo puta na prostorima bosanskohercegovačkih pozorišnih kuća, kao i veliki broj drugih dramskih tekstova ovog veoma značajnog pisca, koji je ovdje itekako prisutan, mada nas dijeli čitavo jedno stoljeće od njegove smrti.
Izvor: Ibsen Henrik:Nora, predgovor napisala Almedina Čengić.
Dunjalučar 