Umjetnost u funkciji dizajna
Moj prvi susret sa umjetničkim traganjima Benjamina Kavazovića desio se prije desetak godina u sarajevskoj galeriji “Besarin” kada je izložio svoje grafike, otiske koje je radio u vrijeme svog boravka u Španiji.
Bio sam ugodno iznenađen eksponatima jer radilo se o već zrelom likovnom rukopisu mladog umjetnika koji je tada najavio da se neće vraćati u Španiju, nostalgija je bila prejaka.
Spletom okolnosti nisam mogao pratiti dalji rad mladog umjetnika pa sam tek nedavno otkrio da se bavi rijetkom likovnom disciplinom – dizajn nakita.
Razloge njegova bavljenja nečim što je različito od bavljenja grafikom gdje se već potvrdio, ne znam, možda je to stoga što ga “likovna čaršija” u kojoj se zna “ko kosi a ko vodu nosi” i ko je gdje gazda, nije “pripazila”, a možda je to (što bih volio) ipak samo traganje za novim likovnim izrazima, ali u svakom slučaju raduju me rezultati ove nove umjetničke avanture.
Ljudska potreba za nakitom je stara kao i ljudski rod, od paganskih plemena do dana današnjeg ljudska želja za estetskom nadgradnjom stvorila je različita djela, ona koja su imala sve karakteristike kiča, ali i djela izuzetnog estetskog i umjetničkog kvaliteta. I tu je bilo samo pitanje talenta i imaginacije autora koji je dizajnirao nakit.
Nakit koji dizajnira i izrađuje Benjamin Kavazović ima jake značajke umjetnosti. Autor nas uvodi u svoj mikrokosmos ne bi li nam pomogao u odgonetanju nekih egzistencijalnih pitanja, on ne radi komercijalni nakit po mjerilima malograđanskog ukusa, on svojim čistim, skulptorskim minijaturama navodi naš racio na aktivnost, to više nije gola dekoracija, to je skulpturalni refleks naših razmišljanja o životu. Razmišljanja o smislu postojanja, ljudskoj nadi a i očaju datih kroz formu ljudske figure koja ne miruje statično, čovjek je stalno u pokretu koji može biti grč, ali i pokušaj promjene stanja.
Gledajući ljudske figure od srebra koje radi Kavazović, spontano nastaje asocijacija na velikog švajcarskog skulptora Alberta Giacomettia, nameće se poređenje, ne u smislu kopiranja idola, nego u različitosti tretmana forme izduženih likova.
Dok je Giacometti svojim figurama koje često znaju biti predimenzionirane, uklonio meso i dušu postižući to da upravo ta krhkost ljudskog tijela (inspirirana ljudskim sjenama iz nacističkih logora) postiže izvanrednu snagu. kod Kavazovića ljudska anatomija nije “iscijeđena”, tijelo jeste izduženo, stalno je u pokretu, u grču, u traženju odgovora, ali poenta je u glavi. Glavi koja može biti zbunjena svijetom oko sebe, njegovim nelogičnostima, može biti zabrinuta, može biti očajna. Njegova ljudska figura nije statična, ona je u pokretu kada samostalno stoji pred životnom tajnom, ili kada u grupi traži odgovore, glava ne stoji na tijelu koje se isprsilo nego na tijelu koje je pognuto, spremno na pokret, u istraživanje i traženje pravih odgovora. Likovi u grupi su ili okrenuti licima jedni prema drugima kako bi zajednički našli odgovore, ili su okrenuti leđima jedan drugom insistirajući na svojoj individualnosti.
Simptomatičan je umjetnikov odgovor na pitanje ljudske prolaznosti kada ispod tri glave, glave čiji su pogledi usmjereni prema zemlji, tijela predstavljaju tri izgorjele šibice.
Ali i nakit koji u sebi ne posjeduje elemente ljudske figure, nakit koji je sklad različitih materijala, oblika i formi ne teži komercijalnom efektu, on je rezultat umjetnikove imaginacije i estetskog rafinmana.
Autor: Ibro Mulaomerović
Bilješka o autoru:
Benjamin Kavazović, rođen u Doboju (1970.) Tokom odrastanja umjetničko formiranje počinje u sklopu skulpturskog ateljea Drage Handanovića. Za vrijeme svog boravka u Bratuncu (od 1978. do 1985.) radi prve korake u slikarstvu sa profesorom Nalić Huseinom. Tada objavljuje prve ilustracije u dječijem listu Neven. U sklopu očeve (Ahmet Kavazović) radionice aktivno se bavi serigrafijom i grafičkim dizajnom. Život pravi mnogo krugova, pa tako tokom agresije na BiH između ostalog radi kao illustrator, karikaturista, novinar itd. Godine 1992. osniva Press Centar Doboj i pokreće novinski list Glasnik slobodnog Doboja. Također u toku tog perioda radi I za listove: Bosna Est, Zmaj od Bosne, TV Tuzla i TV BiH. Godine 1994. za televiziju BiH potpisuje autorski dokumentarni film pod nazivom Još krvariš Bosno.
Tokom godina realizuje veliki broj aktivnosti vezanih za ilustraciju, slikarstvo, grafiku i autorski nakit. Godine 1995. seli se u Arbucies (Španija), gdje se ostvaruje kao umjetnik. Osam godina nakon vraća se u Sarajevo (BiH), gdje i danas živi i radi.
Bitnije aktivnosti/događaji:
– 1995. godine samostalna izložba Teatro Malic , Barcelona (Španija),
– 1996. godine samostalna izložba Centro cultural La Caixa, Breda (Španija),
– 1996. godine samostalna izložba Casa de cultura , Sant Hilari (Španija),
– 1996. godine samostalna izložba Sala de exposiciones Consell de Bari centro, Sant boi de LLobregat (Španija),
– 1996. godine samostalna izložba Museo La Gabella, Arbucies (Španija),
– 1996. godine kolektivna izložba Centro cultural Caixa de Manlleu, Sant Celoni (Španija),
– 1996. godine učesnik Feria de dibujo i pintura, Girona (Španija),
– od 1996. do 1998. stalna postavka djela Galeria de arte Palau de Caramany, Girona (Španija),
– 1997. godine samostalna izložba Galerija Besarin, Sarajevo (BiH),
– 1997. godine kolektivna izložba Sala El Caliu, Olot (Španija),
– 1997. godine kolektivna izložba Drasaness, Barcelona (Španija),
– 1997. godine učesnik Feria de pintura, Palamos (Španija),
– 1997. godine selekcionisano djelo II Premio Internacional del Grabado, Olot (Španija),
– 1997. godine finalista sa maksimalnim brojem djela XII Bienal Internacional del Deporte en las Bellas Artes, Barcelona (Španija),
– 1998. godine samostalna izložba Museo La Gabella, Arbucies (Španija),
– 1998. godine kolektivna izložba Sala El Caliu, Olot(Španija),
– 1998. godine selecionisano djelo III Premio Internacional del Grabado, Olot (Španija),
– 1998. godine samostalna izložba Museo La Gabella, Arbucies (Španija),
– 1999. godine kolektivna izložba Museo de F.C. Barcelona, Barcelona (Španija),
– 1999. godine selekcionisano djelo XII Bienal Internacional del Deporte en las Bellas Artes, Barcelona (Španija),
– 1999. godine kolektivna izložba Museo La Gabella, Arbucies (Španija),
– 2000. godine dva djela postaju dio kolekcije grafika Biblioteca Nacional, Madrid (Španija),
– 2001. godine zajednička izložba dva umjetnika po nazivom Benjamin Kavazović i Mario Bedini u Museo La Gabella, Arbucies (Španija)…
– od 2001. godine gotovo isključivo se bavi izradom autorskog nakita i skulptura u vidu minijatura
Dunjalučar 