Književni put Gustava Flauberta
Budući pisac Gospođe Bovary rodio se u Rouenu 12. prosinca 1831. (iste godine, kad i Baudelaire, koji je sedam mjeseci stariji, a umro je na obiteljskom posjedu u Croissetu nedaleko rodnoga grada, 8. svibnja 1880., ne navršivši pedeset i devet godina.
Otac mu je liječnik, đak velikoga Dupuytrena, a mati kći liječnika. Djetinjstvo provodi u bolnici, gdje stanuje Dr. Flaubert sa brojnom svojom porodicom, igra se nadomak bolničke prosekture, a njemu i sestri najdraža je zabava popeti se na ogradu virkati kroz prozor, što to otac radi. Srednju školu polazi u rodnome mjestu, a 1840. polaže maturu (nešto je okasnio) i nakon ispita odlazi na prvo svoje putovanje (Pireneji, Korzika). Iduće godine morao bi u vojsku, ali izvlači dobar broj (jer kako nema opće vojne obaveze, to je stvar lutrije), ostaje kod kuće i počesto odlazi u Trouville, koji još nije slavno morsko kupalište, ali je živahno turističko mjesto. Roditelji ga šalju u Pariz, da bi učio pravo, ali ga studij ne zanima, a kao provincijalac on se u velikom gradu teško snalazi. Osjeća se osamljen i nesretan. Bio je komplicirano dijete, u školi je mnogo patio, a jedino će mu utočište biti nekoliko prijatelja, koji ga prate kroz život. Studij će napustiti nakon dvije godine, pošto se javiše prvi znaci živčane bolesti, koja daje obilježje njegovoj životnoj i književnoj karijeri.
Flaubertu su dvadeset i tri godine, kad umire otac, iscrpljen od rada i voljen od sviju, pa lučki radnici u Rouenu traže kao posebnu čast, da bi smjeli nositi njegov lijes. Iste godine sreće u Parizu, kamo odlazi na kraći boravak, Louisu Colet, promečurnu pjesnikinju, koja svoju fizičku privlačnost kombinira s književnom karijerom, stalno dobiva nagrade i vješto se probija kroz život. Njezina veza s Flaubertom, koji je mnogo mlađi, traje desetak godina, a kako nisu zajedno živjeli, nego su se povremeno sastajali, Flaubert joj često piše, pa je ovo važan dio njegove bogate korespondencije. O postanku Gospođe Bovari ne bismo bili obaviješteni tako točno i autentično, da nema pisama Gospodi X… u kojima se budući pisac, misleći da razgovara s ravnopravnim partnerom, iživljava, otkrivajući iz dana u dan svoje želje i nade, muke i nastojanja. Uoči burne godine četrdesetosme, koju će doživjeti kao gledalac i pomalo sudionik, pješači s prijateljem Maximom Du Campom (koji je također sin slavnoga liječnika) Normandijom i Bretagnom. Putuju u zdravstvene svrhe, a svoje će dojmove fiksirati putopisnim bilješkama. Oni tvore značajan dio njegovih mladenačkih spisa, koje nije objavio.
Pisati je počeo kao dječak, navršivši deset godina. Dnevnik, novelistički i dramski pokušaji, a evo nekoliko godina, što radi na djelu, u koje polaže velike nade. To je Iskušenje sv. Antuna, pjesničko-filozofska rapsodija. Du Camp ga nagovara da pođe s njime na Bliski istok (gdje je Du Camp već jednom bio, a sada odlazi ponovo, u službenoj misiji), all Flaubert hoće da prije završi svoje djelo. Kao što je Goethe primio prvu pobudu za svoga Fausta, gledajući sajamske marionete, tako je i Flaubertova sv. Antuna Pustinjaka inspirirao -možda – doživljaj iz djetinjstva.
Misao ga odavno zaokuplja, a njegovo će Iskušenje biti rezultat književnih i životnih iskustava, goleme lektire i nadasve upornog rada. Konačno je djelo gotovo i mladi ga autor, koji se približio tridesetoj, čita dvojici prijatelja. Jedan je spomenuti Du Camp, Flaubertov vršnjak, drugi Louis Bouilhet, koji je nekoliko godina mlađi. Obojica pišu, neke su radove već štampali, a s književnim životom Pariza imaju mnogo više kontakta negoli Flaubert. S obzirom na prijateljstvo i s obzirom na književno iskustvo, njihov će sud biti mjerodavan. Flaubert ga doista prima, iako je porazan. Prijatelji mu savjetuju da baci rukopis u vatru i da se prihvati drugog, suvremenijeg sižea. Eto, na pr. slučaj Delamarove supruge, koja je svojski varala muža, skromnoga seoskog liječnika i razočaravši se u svojim ljubavima dobrovoljno pošla u – smrt… Flaubert prihvaća prijedlog, koji je naoko barokan, ali je u skladu s novim realističkim smjernicama, i spremajući se na putovanje – on se počinje baviti mišlju da obradi građu, koja se tako stubokom razlikuje od one, koju je obradio. Na odlazak se teško odlučuje, pa ga Du Camp gotovo silom odvodi.
Preko Marsellla i Malte stižu u Aleksandriju i Kairo odakle će dalje putovati Nilom. Flaubert se opija novim ambijentom, koji intenzivno doživljava, ali čezne za rodnom Normandijom. A sve misli na roman, koji bi imao napisati i negdje na obali Nila, u srcu Egipta, nalazi ime za svoju junakinju. Zvat će se Emma, Emma Bovary! To je bilo 1850. Iz Egipta putnici polaze u Bejrut, odatle na otok Rod, pa u Carigrad i najzad u Atenu. Proputovat će Spartu i najzad krenuti iz Peloponeza u Italiju. Brindisi, Napulj, Rim, Firenca odakle će kući. Sredinom 1851. Flaubert se vraća u Rouen, pošto je izbivao punih dvadeset mjeseci. Nastanjuje se u Croissetu, gdje će odsada provoditi svoje dane, uspostavlja vezu s Louisom Colet (s kojom se bio posvađao) i daje se intenzivno na posao. Punih pet godina radi na svom romanu, koji 1. listopada 1856. počinje izlaziti u Revue de Paris gdje je Du Camp važna ličnost. Ipak se mora pokoriti, kad Pichat, drugi urednik, traži da se neka mjesta ublaže, druga izostave. I lokalni dnevnik (Nouvelliste de Rouen), koji je djelo srdačno pozdravio i stao ga zatim objavljivati, paralelno sa časopisom, obustavlja publikaciju, a kada početkom iduće godine djelo izlazi u nakladi Michela Lévva državno odvjetništvo podiže optužbu zbog povrede javnoga čudoreda. Dolazi do čuvenog procesa, u kojem Flaubert biva riješen, zahvaljujući svojim vezama i sjajnoj odbrami meštra Sénarda, prijatelja Flaubertove obitelji. To je bilo 7. veljače 1857.
Knjižarski je uspjeh veoma znatan, pa spretni nakladnik, koji je za djelo platio 500 franaka, pravi izvrsne poslove. Kritika se buni, jer je smeta novost Flaubertova djela, no Sainte-Beuve, koji ima razvijeno čulo za promjene javnog mišljenja, osjeća vrijeme koje dolazi, i piše u službenom Moniteuru povoljnu recenziju. »Gosp. Gustave Flaubert veli slavni kritičar, rukuje perom kao što liječnici rukuju skalpelom… I aludirajući na nove realistične tendencije u književnosti, koje u Flaubertovu romanu nađoše umjetnički izraz,Sainte-Beuve zaključuje: O anatomi i fiziolozi, svugdje nailazim na vaš trag.
…
Izvor: Flaubert Gustave: Gospođica Bovary,
pogovor napisao Ivo Hergešić.
Dunjalučar 