Nedžadu Ibrišimoviću pripada nezaobilazno mjesto u novijoj povijesti književnosti u Bosni i Hercegovini. Ibrišimović se okušao u poeziji, prozi, drami, a zapažen je i kao likovni umjetnik. Nakaza i vila njegovo je najčitljivije i možda najuspjelije djelo. Romansijer, pripovjedač, pjesnik, dramatičar, skulptor. Završio filozofski fakultet u Sarajevu. Ibrišimović javio se u bosanskohercegovačkom književnom životu polovicom šezdesetih godina prošloga stoljeća, u kojima je došlo do strukturalno važnih promjena na gotovo svim područjima umjetničkoga stvaranja, osobito u književnosti. Te su promjene obilježene napuštanjem socrealističkih i uopće tradicionalističkih poetika, te usvajanjem modernih postupaka i mnogo slobodnijim otvaranjem prema tokovima suvremene književnosti u svijetu. U takvoj klimi Ibrišimović objavljuje svoju prvu knjigu priča Kuća zatvorenih vrata (1964), a već slijedećom knjigom, romanom Ugursuz (1968), predstavlja se kao jedan od markantnih protagonista tih novih nastojanja. Sugestivan i konzistentno ostvaren književni eksperiment, u kojemu je tehnika toka svijesti prvi put u našoj književnosti upotrijebljena na tako funkcionalan i iznutra opravdan način, roman Ugursuz je u kritici odmah prepoznat kao prvorazredno ostvarenje. Nakaza i vila (1986), knjiga je kratkih priča na narodnu, u kojoj Ibrišimović demonstrira imaginativnu bliskost, ali i kreativno poigravanje s tradicionalnim pučkim formama, te virtuozan osjećaj za jezik. Ibrišimović je objavio i romane Karabeg (1970, Braća i veziri (1989), te pripovjedačke knjige Priče (1971), Živo i mrtvo (1978), Bog si ove hefte (1980), Zmaj od Bosne (1980), Drame (1988), Dva dana u Al-Akaru (1990), Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992).
Materino srce
Bio jednom jedan, pa se skroz u jednu zaljubio.
-Bi l’ pošla za me?
– Bih, ali da mi materino srce na dlanu doneseš.
Ode momak kući, živo srce materi iz njedara iščupa, pa poteci djevojci.
Uto se spotače i pade, a majčino srce prošaputa:
– Jesi li se udario, sine?
Bosna
Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti
U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi
Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi
a lokomotiva krisne
Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Ime
Kako je lijepo moje ime: Nedžad
Prvo, ima dž, pa ima N, pa ima dad
Mogu da se zovem: O, Nedžade
Kao da sam Džon Vejn
Ovdje ja, ovdje moje ime
A kad se zamislim, znam i šta znači: Spas.
Hvala Allahu da sam rođen u Bosni
I da govorim bosanski
da se ne zovem Prstko
Ni Kosko
Ni Očko
Ni Rukač,
Ni Spas-oje
Nedžad
Kad me neko zovne: Nedžade
Daruje me
Načinim se gluhim da me dvaput
Zovne.
Hazreti Omer
Bi mi plaho drago
kad čuh
da je hazreti Omer
bio takav
da je od njega
šejtan bježao
I sad mi je drago
Malo-malo pa mi opet drago
Dunjalučar 