Takva polivalentna ličnost, tako đavolje razuđena inteligencija, ima, razumije se i svoje prijatelje i neprijatelje. Najviše će se znati ko je Tunjo Filipović kad ga nestane, jer čovjek koji, ne samo o filozofskim problemima, za šta je stručnjak, nego o svakom životnom, estetskom, etičkom ili bilo kakvom postulatu života može nadahnuto pričati, zaslužuje veliko poštovanje… Profesor Filipović je čovjek koji, jednostavno, inspiriše da se o njemu priča.
Novak Kilibarda o Muhamedu Filipoviću
Razgovori s Muhamedom Filipovićem
Knjiga Tunjo, razgovori s Muhamedom Filipovićem, novinara, publiciste i književnika Ruždije Adžovića, nastala je kao plod njegovih razgovora sa akademikom Muhamedom Filipovićem, u periodu od aprila do augusta 2017. godine. Prethodio joj je kratki i slučajni razgovor na sarajevskoj čaršiji između Filipovića i Adžovića, kojeg da nije bilo, kako i sam autor naglašava, vjerovatno danas ne bi bilo ni ove knjige. Nastala je u tako da kažemo u prijateljskim razgovorima, ravnopravnim i iskrenim dialogoziranjima koja sa sobom, nužno, i sugovornike dovode do određenih spoznaja i pronalaska zajedničkog smisla, jer kako i Nenad Filipović naglašava Adžović je bio nenametljivi prijatelj Muhameda Filipovića. Za razliku i mnogih novinara, koji su od Muhameda Filipovića uvijek nešto tražili i kamčili, gosp. Adžović mu je pravio društvo, i slušao ga kako govori. Slušao i pamtio. A poslije izvjesnog vremena, počeo je da snima njegovo govorenje, uz dozvolu. … Druga vrijednost ovog rukopisa je u neambicioznoj, a smisleno dubokoj jednostavnosti pitanja koja inspirišu opširne razgovore. Gosp. Adžović nikada, pa i u ovoj knjizi, nije izigravao intelektualca i popravljača Svijeta kako to novinski mislioci iz kantonalnog arsenala čine već više od dvije decenije…
Prvi dio razgovora između Filipovića i Adžovića odnosi se na porijeklo porodice Filipović, riječ je naime o više od 300 godina porodične historije Filipovića, od Franje Filipovića, komadanta kaptolske vojske i vrlo visoko pozicioniranog čovjeka u Franjevačkom redu. Poslije je Franjo Filipović prešao na islam, te uzeo ime Mehmed, sa titulom paša, te je učestvovao u osvajanju Knina od strane Osmanlija. Filipović dodaje da je poginuo u jednom ratnom pohodu prema Zadru. Vojnu tradiciju Mehmed – paše Filipovića nastavili su i njegovi potomci, budući da je u svakoj generaciji pet – šest Muhamedovih predaka poginulo u raznim ratovima. U svojoj dugoj historiji porodica Filipović je bila u najbližim vezama sa najuglednijim bosanskim porodicama.
Prisjećajući se na djetinjstvo, Muhamed Filipović kazuje o porijeklu nadimka Tunjo, naime Olga Puljić (tetka kardinala Vinka Puljića), koja ga je čuvala kao dijete dala mu je taj nadimak, iz njegove opsjednutosti da sjedi u hladu tunja (dunja). Njegov interes za knjigu javio se u ranom djetinjstvu, čitao je kako i sam kaže enciklopedije i leksikone, sve knjige koje su mu bile dostupne u kući. Za odličan uspjeh, dobio je na poklon od svoga učitelja Dušana Srdića knjigu Kapetanova kći, Aleksandra Puškina. Najveći utjecaj na njega su ostavile knjige Ivana Turgenjeva, Stendhala i Tolstoja. Neke je knjige pročitao više puta, kao što je slučaj sa Ratom i mirom od Tolstoja. Neki dijelovi Tolstojevog romana toliko su ga fascinirali da im se stalno vraćao i iščitavao ih, na primjer kad Pjer Bezuhov ide na Borodino, kad stari Platon izlaže njegove ideje, ili kad opisuje raspoloženje i veselje u domu Rostovih, ili kad stari Bolkonski govori svoja načela.
Ogromna čitalačka strast je umnogome odredila i njegov životni put, nakon završene gimnazije u Banjoj Luci, Filipovć 1948. godine upisuje studij filozofije u Beogradu, da bi odgovarajući i detaljan način studiranja nastavio u Zagrebu, koji privodi kraju 1952. godine. Za vrijeme zagrebačkih studija, profesor Vladimir Filipović mu je uputio proročanske riječi: Slušajte, Filipoviću, sve sam okolišao i nisam htio reći ovo: vi ste takav čovjek da svojim izgledom, stavom, ponašanjem, svojim govorom i znanjem kupujete sebi neprijatelje. Riječi njegova prezimenjaka i kolege Vladimira Filipovića će se ispostaviti tačnima u godinama koje uslijede, bilo da je riječ o otvorenom neslaganju i neprijateljstvu sa komunističkim režimom, ili o nasrtajima nacionalističkih i negatorskih ideologija koje su napadale na Bosnu, njen narod i njen bosanski duh.
Drugi dio knjige posvećen je bosanskohercegovačkoj kulturnoj, društvenoj i političkoj zbilji, u posljednjih 60 godina, gdje se Muhamed Filipović javlja kao nezaobilazna ličnost na svim poljima društvenog života Bosne i Hercegovine. Kao takav biva izložen i napadima nacionalista unutar samog komunističkog režima, a iz Saveza komunista više puta je isključen. Poseban zadatak koji je Muhamed Filipović postavio pred sebe jeste uređivanje Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu, čiji je urednik bio u periodu od 1975. godine do 1982. godine., u okviru koje bi se obradila i kultura Muslimana jer je ona supstancijalna za Bosnu i Hercegovinu i za razumijevanje odnosa u Bosni i Hercegovini, u smislu jedne historijske istine o nama.
Knjiga je bogata svjedočenjima o ljudima koji su obilježili modernu historiju Bosne i Hercegovine, kroz različite vremenske periode, od Jugoslavije i njena raspada, prvih demokratskih izbora, rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, potpisivanja mira i postdejtonske bosanskohercegovačke političke zbilje. Aliju Izetbegovića, prvog predsjednika predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine je cijenio zato što je bio spreman da se žrtvuje za svoju ideju. Pored Alije Izetbegovića, kao centralne političke ličnosti Bosne i Hercegovine tokom 90.-tih godina, Filipović detaljno opisuje i susrete sa drugim političkim funkcionerima 90.-tih godina na prostoru bivše Jugoslavije. Detaljno se očituje o ljudima koji su se zalagali za ideju nezavisne države Bosne i Hercegovine, kao i njenim protivnicima, Tuđmanu, Miloševiću, Karadžiću, Mladiću, Dobrici Ćosiću, Fikretu Abdiću… Posebno je bitan njegov stav o ulozi i značaju Međunarodne zajednice, koja se licemjerno odnosila prema Bosni i Hercegovini i njenim političkim predstavnicima.
Kada je riječ o kulturnom životu Bosne i Hercegovine, akademik Filipović i tu važi kao veoma važna ličnost koja je sudjelovala u stvaranju njene duhovne i kulturne baštine. Navodi i svoja svjedočenja o najvažnijim bosanskohercegovačkim piscima, između ostalog o: Ivi Andriću, Meši Selimoviću, Maku Dizdaru, Abdulahu Sidranu, Nedžadu Ibrišimoviću, Ćamilu Sijariću i drugima.
U odjeljku Ja sam žrtva kulturne ignorancije u Sarajevu, Filipović govori o odnosu vlasti prema njemu, kao o ličnosti koja je pokrenula najvažnije stvari u ovoj zemlji. Da ja nisam napisao Bosanski duh u književnosti, bog zna kad bi došlo do priznavanja našeg naroda. Kao po pravilu, najznačajnijih ljudi se sjetimo onda kada oni više nisu živi, a njihove zasluge se tokom života nipodaštavaju i čine minornima. Muhamed Filipović predstavlja ličnost koja sa svojom impozantnom zaostavštinom zavređuje naše interesovanje za istraživanje njegova djela koje tek treba da uslijedi. Knjiga Ruždije Adžovića odličan je putokaz ka tome putu.
Posebnu draž čitanju ove knjige čini i Adževićova odluka da sačuva formu usmenosti i direktno obraćanje profesora Filipovića ne okrnjujući spontanost živog razgovora kojeg su vodili.
Autor: Senad Arnaut
Upute na tekst:
Ruždija Adžović, Tunjo, Razgovori s Muhamedom Filipovićem.
Knjigu možete kupiti u Buybook Shopu.
Dunjalučar 