Kako čitati pisca: Kazuo Ishiguro
Kazuo Ishiguro rođen je u Nagasakiju, 1954, i preselio se u Englesku kad je imao šest godina. Studirao je u Kentu i kasnije pohadao kurs kreativnog pisanja na Univerzitetu East Anglia kod Malcolma Bradburyja i Angele Carter. Na osnovu njegove debitantske knjige Blijedi pogled brda (1982) časopis Granta stavio ga je na svoju prvu listu najboljih mladih britanskih pisaca, uz njegove savremenike Martina Amisa, Pat Barker, Juliana Barnesa, Iana McEwana, Grahama Swifta i Salmana Rushdieja, koji su svi osvojili Bookerovu nagradu. Ishiguro je osvojio Bookerovu nagradu za roman Ostaci dana (1989), klasičnu i žalobnu priču o batleru koji je posvetio svoj radni vijek služeći engleskog lorda u posljednjim danima Britanskog Carstva.
Ishigurovi romani su izuzetne, besprijekorne tvorevine, knjige tako majstorski napisane da još uvijek nije moguće sagledati na pravi način sve različite teme koje je obradio. Neke knjige su prožete uspome nama na izgubljeni Japan i njegov bivši uticaj, kao Slikar prolaznog svijeta (1986) i Bili smo siročići (2000), obje uvrštene u najuži izbor za Bookerovu nagradu, dok druge, kao naprimjer Bez utjehe (1995) i Ne daj mi nikada da odem (2005) – koja je objavljena u vrijeme ovog intervjua – više ostavljaju utisak prefinjenijeg Kafke.
Kazuo Ishiguro s neodobravanjem gleda moj tanjir pun peciva. “Baš ste neuredni, zar ne?” Tokom popodnevne užine u restoranu Richoux, u Londonu, nekako sam uspio razbacati mrvice po Ishigurovoj strani stola. Glumeći ljutnju, proučava moj tanjir i ponovo me savjetuje. “Prvo razmažite pavlaku, a onda stavite džem preko”, kaže. “Razmišljajte o tome kao o prolivanju krvi po čistom snijegu.”
Teško je reći je li ova hirovitost samo predstava, strategija za ovaj intervju – prvi, kasnije mi otkriva, od stotina koje će dati povodom izlaska novog romana.
Ako stvari tako stoje, ne mogu da mu zamjerim. Ishiguro je napunio pedeset godina prošlog novembra, a većinu života proveo je pišući romane (dotad pet), a onda razgovarajući javno o njima. Od debitantske knjige do Ostataka dana, o nesretnom batleru, za koju je dobio Bookerovu nagradu, Ishiguro je doveo “pouzdano nepouzdanog” naratora do umjetničkog zenita i popeo se na sam vrh. Ali iako mu je umješnost donijela nagrade, Bookerovu i Whitbreadovu, između ostalih, Ishiguro priznaje da postoji opasnost da bude suviše dobar u ovoj osjetljivoj umjetnosti.
“Postoji izvjestan način pripovijedanja”, kaže on. Pogled mu je blag, ali ton mu je oštar. “Postoji izvjesna struktura u tvojim prizorima koja može izazvati ovisnost: struktura pamćenja. Moram paziti da ne koristim iste postupke koje sam koristio u prošlosti.”
Ne daj mi nikada da odem je dosad najradikalnija Ishigurova stilska promjena. Ovaj roman, radnje smještene u Englesku krajem devedesetih godina, predstavlja ljubavnu priču zaogrnutu plaštom alternativne historije. Ali dok Zavjera protiv Amerike Philipa Rotha koristi za osnov malu izmjenu američke političke historije, Ne daj mi nikada da odem okreće se nauci: smišlja svijet u kojem genetski inženjering – a ne nuklearna tehnologija – odreduje tok Drugog svjetskog rata.
Ne daj mi nikada da odem se ne bavi spravama i tehnologijom. Priča postoji u paralelnom svijetu čije obrise moramo spoznati. Ishiguro se, otmjeno odjeven u crni džemper i nove pantalone, naroguši kad se spomene termin naučna fantastika. “Dok pišem, uopće ne razmišljam o žanrovima.
Pišem na sasvim drugačiji način. Sve počinje od ideja.” Mada Ne daj mi nikada da odem izvodi Ishigura van uobičajenih granica, kruži po istoj tematskoj teritoriji pamćenja. Kako knjiga odmiče, Ishigurova protagonistkinja Kathy H. razmišlja o svom djetinjstvu koje je provela u internatu provincijske škole Hailsham. Umjesto da priča o učenicima koji su postali čuveni političari ili poznati naučnici, Kathyn panteon bivših učenika uključuje “njegovatelje” i “davaoce”.
Potrebno je neko vrijeme da bi se shvatilo šta to znači, ali jedno je jasno: u trideset petoj godini Kathy nema mnogo života pred sobom, i pričanje priče je način da pronađe smisao u svim malim krizama i spektaklima svog vještački skraćenog života.
“Mislim da je to bila korisna metafora o načinu na koji svi živimo”, kaže Ishiguro. “Samo sam naglasio kratkoću života na ovaj način. Ti ljudi se susreću s istim problemima s kojima se i mi susrećemo.”
Jaz između davalaca i njegovatelja i razmjerna nezrelost njihovih svakodnevnih briga daje knjizi Ne daj mi nikada da odem jezivu zajedljivost. Ishigurovi mladići i djevojke su pod uticajem hormona, po svaku cijenu žele da budu kul, ali znaju malo o vanjskom svijetu, koliko i sami čitaoci. Samo Kathy, njen prijatelj Tommy i Tommyjeva djevojka Ruth imaju intelektualnu ljubopitljivost da shvate kakva ih sudbina čeka.
“Kakve veze ima ako znaš da će ti se to dogoditi?”, kaže Ishiguro o smrti koja ih čeka. “Koje su stvari do kojih ti je stalo, koje su stvari koje želiš ispraviti? Zbog čega žališ? Šta te tješi? I kakva korist od obrazovanja i kulture ako ćeš umrijeti?”
Naslov romana dolazi od džez kompozicije Jaya Livingstona. koja se često spominje u knjizi, dok se Kathy prisjeća svog prijateljstva i ljubavi prema Tommyju. Isprva, Ishiguro je počeo pisati roman koji se događa pedesetih godina u Americi, o kafanskoj pjevačici koja se pokušava dokopati Broadwaya. “Ta knjiga je trebalo da bude o tom svijetu i da podsjeća na pjesme iz tog doba”, kaže on, “ali onda mi je jedan prijatelj došao na večeru i pitao me šta sad pišem. A ja nisam želio da mu kažem, jer to ne volim. I tako sam mu ispričao o jednom drugom projektu, samo u dvije rečenice: rekao sam, možda ću napisati knjigu o kloniranju. Godinu dana kasnije Ishiguro je napustio prvobitnu knjigu Ne daj mi nikada da odem i radio je na knjizi koja je upravo izašla. Činjenica da je Ishiguro govorio o tome gotovo da isključuje mogućnost da će se vratiti knjizi s temom džeza. Na neki način već je to proživio: pisanje tekstova za pjesme bio je njegov prvi književni angažman. Kad sam ga zamolio da ispriča kako je proveo studentske dane, očaravao djevojke gitarskim baladama, vratio je razgovor na pisanje. “Pišeš o stvarima koje si doživio. Radio sam to dok sam pisao pjesme.”
Mnogi kritičari pokušavali su protumačiti rane Ishigurove radove kao autobiografske, i on priznaje da ima neke istine u tome, ali i negativnih posljedica. “Ljudi me stalno pitaju želim li biti neka vrsta mosta između Istoka i Zapada. To je veliki teret, a ja sam se osjećao kao potpuni šarlatan. Nisam bio u mogućnosti da budem stručnjak.
Otkako je snimljen film po knjizi Ostaci dana, sve više se bavi filmom. Godine 2003. po njegovom scenariju Najtužnija muzika na svijetu snimljen je film s Isabellom Rossellini u glavnoj ulozi. Godine 2005. snimljena je Bijela grofica, s Ralphom Fienesom i Vanessom Redgrave. Kao i Richard Russo, on naizmjenično piše romane i scenarije. Nedugo poslije našeg razgovora počeo je raditi na ekranizaciji Ne daj mi nikada da odem.
U planu ima nove scenarije i romane. U međuvremenu, nastavit će da neprestano priča priču o svom životu, sve dok ne bude savršena kao njegova proza. I možete biti sigurni da će kontrolisati svaki minut toga.
Izvor: Freeman John, Kako čitati pisca.
Dunjalučar 