Istina iza portreta kraljice Katarine Kosače
Kraljica Katarina Kosača – jedan od najvećih simbola bosanskog srednjovjekovlja. Njena ličnost se vodi kao jedna od omiljenih predstavnika slavnog Bosanskog Kraljevstva. Kada je riječ o ženskim ličnostima kraljica Katarina zasigurno nosi titulu miljenice među širim ljudskim masama. Iako se veliki broj velikih ženskih imena prožeo kroz historiju bosanskog kraljevstva, kraljica Katarina je favorit. Čak i pored kraljice Jelene Grube koja je jedno vrijeme bila na prijestolju. Kraljica Katarina unatoč tomu predstavlja jedan od glavnih simbola, no što tomu doprinosi? Pored tragične sudbine koja se vezuje kako za njen život tako i za sam pad Bosanskog Kraljevstva, zasigurno se može reći da je veliki doprinos njenoj današnjoj slavi ima portret koji ljudi vezuju za njeno ime. Naime, portret kraljice Katarine je danas u širim ljudskim masama ostao dobro zapamćen, iz razloga što se sa njim ljudi mogu susresti od korica na udžbenicima historije, raznim suvenirima, koricama knjiga koje se vezuju za bosansko srednjovjekovlje pa čak i na odjevnim predmetima čiji kreatori svoju inspiraciju traže baš u glavnim simbolima srednjovjekovne Bosne.
Na osnovu toga se može zaključiti da je vizualizacija kraljice Katarine veliki čimbenik kako poznavanja njene ličnosti tako i poštovanja iste kroz dugi niz godina. Međutim, unatoč spoznaji o postojanju portreta, jako je malo ili čak često i nepostojano znanje o porijeklu istog. Ko je autor portreta? Zašto i kada ga je naslikao? Ko je prvi naveo da se iza crnokose djevojke krije identitet bosanske kraljice Katarine? Na koncu postavlja se pitanje da li je uopće na portretu prikazana kraljica Katarina? potrebno je odgovoriti na sva ta pitanja zarad kvalitetnijeg znanja o jednom od glavnih simbola bosanskog srednjovjekovlja, ako je uopće to.
Prvi spomen ovog portreta se javlja 1605. godine kada je Jakob Lukarević (1551.-1651.) poznati historičar i franjevac rodom iz Dubrovnika spomenuo u svome djelu „Copioso ristretto degli annali di Ragusa” da se u Vatikanu, tačnije u takozvanoj Konstantinovoj dvorani, nalazi portret kraljice Katarine. Međutim, nakon toga zadugo nema nikakvih spomena o ovom portretu. Takvo mišljenje se potvrđuje nekoliko stotina godina poslije kada je Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.) potvrdio da je našao spomenuti portret kraljice Katarine baš u Kapitolinskoj galeriji. Nedugo nakon toga, tačnije 1874. godine slikar Ferdo Quiquerez je izvršio reprodukciju portreta.
Zaista treba biti jasno da je ovakvo mišljenje bilo lahko prihvatljivo i pitko širim masama samim time bilo je prihvaćeno kao što je i danas. Fascinantno je da portret datira iz istog perioda kada je nacrtana i slavna Mona Liza, autora Leonarda Da Vinčija. Sam portret koji je poznat kao portret kraljice Katarine je prema nekima naslikao ferraski slikar Domenico Panetti (1460.-1530.), a smatra se da je isti nacrtan u periodu između 1505/10. godine. Međutim, povlači se pitanje da li je crnokosa djevojka na portretu kraljica Katarina?
Nausprot mišljenja Jakoba Lukarevića čijim mišljenjem su se vodili autori poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog pa čak i mađarskog historičara Lajosa Thalloczya (1857.-1916.), javlja se stav Artura Schneidera porijeklom iz Hrvatske koji 1936. godine zagovara da na portretu nije prikazana bosanska kraljica. Schneider se poziva na Kukuljevića i njegovu identifikaciju naziva posve neosnovanom. Pored toga, on tvrdi da je autor portreta ustvari Ercola di Guil Cezar Grandi, također ferrarskog porijekla. Nedugo nakon toga portret se pojavljuje na izložbi u Beogradu gdje je kao autor naveden prethodno spomenuti Ercola. Međutim, u širim ljudskim masama izjava Ivana Kukuljevića Sakcinskog nije poljuljana, čak ni najmanje. Njegova verzija priče o portretu je dosta bolje prihvaćena na prostorima Bosne. Pored toga, kao istinitu su je prihvatili i bosanski franjevci. Zasigurno da su ljudi, vođeni primjerom bosanskih franjevaca, samo dublje i čvršće prihvatali tezu da je mlada, crnokosa djevojka sa portreta nekadašnja kraljica Bosanskog Kraljevstva.
Kao što je prethodno spomenuto čak i danas se čvrsto vjeruje da je na tom portretu prikazana kraljica Katarina. Taj prikaz se uzima kao jedan od glavnih simbola bosanskoga srednjovjekovlja. Pored toga, taj prikaz je uzor mnogim što umjetnicima, do kreatorima i piscima koji se bave srednjim vijekom. Međutim, jako je teško povjerovati da bi portret kraljice Katarine bio portret bez kraljičine krune. Pored toga, nema nikakvih dokumenata niti izvora o naručenju ovog portreta niti kod jednog, kod gore pomenutih ferrarskih slikara. Uz to, zadnje ali ne manje važno, kraljica kada je napustila kraljevinu Bosnu zasigurno nije bila mlada djevojka, nije isključeno da ne bi tražila da bude prikazana mlada ali pretpostavlja se da bi kraljica tražila da bude naslikana u svojemu stvarnom izgledu. Odbacuje se bilo kakva teorija da je kraljica u svojim mladim godinama naručiti slikara sa Apeninskog poluostrva da je naslika, jer se smatra da u tom periodu istog nije mogla naći niti poručiti takve usluge. Pored toga kraljica portret zasigurno nije naručila niti nosila iz srednjovjekovne Bosne u Rim.
Ko je onda crnokosa djevojka na portretu? Odgovor na to pitanje bi mogao ponuditi talijanski historičar umjetnosti Lorenzo Bonoldi koji za portret crnokose djevojke iz rimske Kapitolinske galerije uvjerljivo tvrdi da je to portret kćerke ferrarskog vojvode Ercola I D’ Este (1431.-1505.) i žene mantovanskog vojvode Francesca II Gonzaga (1466.-1519.) Isabelle (1474.-1539.).
Međutim, to ne znači da je Jakob Lukarić slagao kada je spomenuo portret kraljice Katarine, prema mišljenju historičara umjetnosti Huseina Sejke Mekanovića u Rimu postoji portret kraljice Katarine – no on smatra da je to neko potpuno drugo djelo. U biti Mekanović smatra da je portret kraljice Katarine potrebno tražiti u vatikanskoj dvorani Konstantina Velikog, tačnije na fresci “Konstantinova darovnica rimskom papi Silvestru I i njegovim nasljednicima”. Samim time zaključuje se da općepoznati portret koji se na našim prostorima i dan danas vezuje za kraljicu Katarinu – ustvari nije njen portret. Međutim, to ne znači da portret kraljice Katarine ne postoji nego da su ljudske mase svojom lakovjernošću još jednom nametnule lažnu sliku preko one istinite – na osnovu toga, još zadugo će se vjerovati da je crnokosa mlada djevojka kraljica Katarina, iako se takva tvrdnja odbacuje već godinama.
Autorica: Lamija Keso
Upute na tekst:
Husein Sejko Mekanović, “Portret i nadgrobna ploča bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478) u Rimu”, Radovi XVII/3, Sarajevo, 2014, 199-209.
Bilješka o autorici:
Lamija Keso, rođena 2001. godine u Bugojnu, odrasla je u susjednom Gornjem Vakufu Uskoplju gdje je završila osnovno i srednje školovanje. Kroz tinejdžerske godine je pronašla svoju ljubav u knjigama, historiji, fotografisanju. Svoju prvu samostalnu fotografsku izložbu je imala 2019. godine. Pored toga od tada se bavila aktivizmom i društveno korisnim radom – ka čemu nastoji sve do dan danas. Zanimljivo je pomenuti i njenu ljubav prema muzici koja je krenula od ranih godina kada je počela svirati klavir. Nakon završene gimnazije, preselila se u Sarajevo. Trenutno studira na Filozofskom fakultetu, Odsjek za historiju – prvi ciklus. Zasigurno ju je tu dovelo veliko interesovanje prije svega prema srednjovjekovnoj Bosni i srednjem vijeku, pa nakon toga antici i drugim historijskim periodima i procesima.
Dunjalučar 