Davno ti rekoh
Milovaću ti lice
Suncem,
Voljeti
Zrakom,
Ljubiti
Vjetrom.
Grliti
Muzikom.
Izdaleka.
Ne previše blizu
Da ne stišćem.
Ne previše daleko
Da ne osjetiš.
Onako
Tiho.
S druge
Strane
Ulice
Tvog
Života…
Nije znao kako da to nazove
Stajao je gordo
U mantilu boje masline
Koliko god da su vjetrovi udarali od visoke kamene stijene, mršteći mu lice
Donosili miris mora
Mirise lavande,
Soli
I
Ribe
Stajao je…
Uputio pogled k horizontu
Nedostižnom kraju
Za kojim je žudio
Htio je otići
Ispitati život s druge strane litice
Taj jedini čin pravde dunjalučkog bitstvovanja
Smrt
U sebi nije pronašao ljubav
Negdje u dubinama i dubiozama vlastite ličnosti
Ljubav za njega bila je bol
I nakon toga lutao dunjalukom
Materijom prisutan
Stajao je
I čekao
Trenutak
Da se slomi
Da vidi život s druge strane litice
Skok nije bio opcija
Čekao je da po nj dođu
Da osjeti svim svojim čulima
Ljubav
Univerzuma
Nije je tražio
Nije je nudio
Čekao je…
Noćas opet katarza
Tigran glasovito svira
Dopire
Tačno osjeti note
Kako joj kližu po koži
Poput svile
Samoća joj prija noćas
I ubrzanim koracima hoda tiho po sobi
Stane pa krene
Sakuplja misli
Sakuplja sebe
I uzalud je pričati o svemu onom što nije bilo
A moglo je biti
I uzalud je misliti da je upravo tako trebalo biti
Uzalud je tražiti smisao svemu tome
Uzalud je misliti da je poznaješ
Jer ti nije dopustila da uđeš u njen svijet
racija i emocija koji se tako zamršeno prepliću
Da je ponekad žderu samu
da ih potiskuje tako vješto
da ostane praznina i slobodnog prostora
Zvanog
Ničeg
Uzalud je
Ne znaš je…
Uzmite sad svoje terezije u ruke
Pa važite sreću svoju
Mjerite je tonama suza tuđih
Tražite nedostatke bližnjeg svog
Zaboravite na prihvatanje
Jer vi ste tu da sudite
Da vodu nosite
A da je ne date
Neka vas
Samo izvolite
Grabite, kidajte, otimajte
Prljajte
Mažite sujetu svoju
Po putevima Gospodnjim
Jer ništa ne možete da otmete
Jednoj zimi
Što joj proljeće
Ne može
Vratiti
A vrati
Vjerujte mi
Vjetrovi biju
Kidaju grane
Ruke
Se
Tresu
Nisu
Moje.
Ostaše
Prazne.
Noćas
Opet
Tugu
Gazim
Brigom.
Duša
Se
Savija
Poput
Vrbovih
Grana.
Razum
Noćas
Nagleda,
Traži…
Novo
Ruho
Novo
Proljeće.
Ali
Duša
Mili
Voli
U
Tišini
Nekog
Tamo
U
Daljini…
Gradili smo
kule od lišća
Na vjetrovima
Vojvođanskim
Čekali
Neko
Novo
Jutro
I
Novo
Sunce.
Patnja se utabanala
Duboko u nama.
Očiju
Praznih
Ispuštao
Se
Tihi
Krik
Naše stvarnosti.
Na polumjesečini
Noćas
Vjerno te pratila
Vlastita sjena
Vjerni sputnik
Igra prelamanja
Prizme
Čvrstim koracima
Niz bulevar
A
Krošnje nage
Čekaju proljeće
I
Novo ruho.
Misli
Su
Se
Raspršale
Poput sunčanih zraka
Na milion fotona.
Tražio si svoje
Proljeće
I neko
Novo
Ruho.
Autorica: Selma Pašagić
Bilješka o autorici:
Selma Pašagić, rođena u Sanskom Mostu 1989. godine. Julsko dijete. Završila osnovnu školu i gimnaziju u Sanskom Mostu. Medicinski fakultet završila u Sarajevu. Trenutno radi u Kantonalnoj bolnici “Dr Irfan Ljubijankić” u Bihaću, gdje i živi. Na specijalizaciji iz opće interne medicine. Povremeno prenese na papir percepciju vlastitog bitstvovanja sebe i svoje okoline.
– Ništaa posebno, a meni tako puno….
Dunjalučar 