Ludost i mudrost, Kaligula i Aurelije (drugi dio)
Ovoj je drugi od dva eseja u kojima se neće o Kaliguli (vladao Rimskim carstvom od 37. do 41. godine nove ere) i o Marku Aureliju (vladao Rimskim carstvom od 161. do 180. godine nove ere) u potpunosti govoriti kao o historijskim ličnostima, već će se način na koji su obojica i dan-danas upamćeni koristiti kao sredstvo dovođenja mudrosti i ludosti u kontrast kako bi čitalac mogao u drugačijem svjetlu razmisliti o jednom i drugom. Uglavnom će se pronalaziti rupe u posmatranju jednog kao primjera ludosti i drugog kao primjera mudrosti sa ciljem da pokrene samog čitaoca u promišljanju o oba pojma, odnosno zaključci neće biti dati, već će biti ponuđeni putevi i znakovi do njihovog odredišta. U ovom eseju će fokus biti na Aureliju i njegovoj mudrosti.
Aurelije je na prijestio stupio nakon cara Antonina Pija, iako se o njemu kao budućem caru govorilo i za vrijeme Hadrijana, Antoninovog prethodnika. Za razliku od vremena tokom kojeg je Kaligula vladao, tokom Aurelijevog vremena se nasljednik za poziciju cara birao pomoću prakse usvajanja, tako da nasljednik cara nije nužno morao biti njegov biološki sin, ali u praksi se i dalje pozicija održavala unutar širih krugova porodice i bliskih poznanstava, pa tako, za primjer, Hadrijan je bio rođak svoga prethodnika Trajana, a tetka Marka Aurelija je bila žena cara Antonina Pija. S ovim rečeno, Aurelije je u nasljedstvo dobio organiziranu državu sa jasnim daljim tokom napredovanja i razvoja. Svoju vlast je dijelio sa Lucijem Verom, biološkim sinom originalnog Hadrijanovog nasljednika koji je umro prije samog cara. Po predanju, Aurelije se učio i usmjeravao umjerenom ponašanju jer je u Luciju vidio posljedice ponašanja kad ono bude neumjereno.
O Aureliju se pisalo i govorilo kao o povučenoj i bolešljivoj osobi. Veoma rano u svom djetinjstvu je ostao bez svog oca, rimskog političara, kojeg Aurelije, kako i sam navodi u svojoj knjizi Samome sebi, pamti po osobinama muškosti, osobinama kojima je i on sam težio i koje je doveo u skup filozofskih misli namjenjenih poduvačanju sebe i drugih u postajanju boljim ljudima. Mladost je provodio kod različitih učitelja učeći o različitim filozofskim školama, kao i vještinama poput retorike. Kao bolešljiva osoba, nije mogao toliko vremena i energije potrošiti u učenju fizičkih vještina kao što su ratne vještine. Kasnije su ga mnogi savremenici kritikovali zbog toga, uglavnom zbog straha od pobuna naroda u teritorijama osvojenih tokom vladavina careva prije samog Aurelija. No, o tome kasnije. Aurelije je rođen u Rimskom carstvu kao velikoj državi u kojoj su strujale različite kulture, te i nakon vladavine helenofila Hadrijana, grčka kultura je bila popularna u Rimu, a sa grčkom kulturom su bili i popularni i grčka filozofija. Nju su i ranije u vremenu Republike izučavala djeca rimske elite preko grčkih robova (učitelja) koji su dovedeni na tlo Italije tokom rimskih osvajanja Grčke. Možda će čitaocu biti čudno zašto se ovo spominje, ali ne vrijedi o prošlosti razmišljati kao o nekoj linearnoj putanji razvoja, već treba na umu imati da nju ispunjavaju generacije ljudi koji nisu uvijek djelile interes kao one generacije prije. Tako za primjer, tokom kasne vladavine dinastije kojoj je pripadao i Kaligula iz prošlog eseja, filozofi nisu bili omiljeni među vladajućom elitom, dok ih je Hadrijan okupljao,a i sam Aurelije bio jedan.
Za mudrost se kaže da je ona zahtjevan cvijet koji će procvjetati po strogim uslovima tla i vremena, tj. mora se i tlo orati i vrijeme pratiti da bi mudrost došla do izražaja. Već se u ovom eseju da naslutiti da se Aurelije mogao čemu posvetiti i da je zbog okolnosti u kojima je rođen i zbog djelovanja svojih prethodnika mogao između više škola birati. Država u kojoj je živio je čak imala i kontakata sa dalekom Han Kinom, a svi ti kontakti različitih kultura i ideja su pogodno tlo za promišljanje. Aurelije je bio upoznat sa različitim filozofijama, među kojima se i nalazi epikurejstvo i sofizam, a sam je izabrao stoicizam kao svoju vodilju. Ideja izbora je posebno bitna, a čitalac se napominje da se prisjeti rečenice o utapanju i plivanju u vodama iz prošlog eseja. Vladavinu Aurelijevu je obilježila Antoninijska kuga, po tadašnjim opisima simptoma koje je poznati antički liječnik Galen iznio vjerovatno je u pitanju bila virusna pandemija boginja ili ospica, i prateći riječi prošlog eseja, Aurelije je u takvim okolnostima imao izbor i prateći stoičku misao, izabrao je da će podnijeti teret koji je izvan njegove kontrole i kao car će preuzeti dužnost da vodi državu, što je i učinio tokom Markomanskih ratova i tokom pokušaja uzurpacije carstva od strane Avidija Kasija, generala koji je pod Lucijem Verom imao značajnu ulogu u rimskoj pobjedi nad Partijom, istočnim susjedom Rimskog carstva. Aurelije nije podlegao nijednom ovom izazovu, već je svakom od njih pristupio hladne glave. U kontekstu riječi na početku ovog paragrafa, Aurelije je već od ranije imao prigodno tlo na kojem je i on sam radio, a i pratio je vrijeme kako bi cvijet ostao u svom cvatu, a da se ne pojavi nešto što će cvat zdrobiti.
Za mudrost se obično veže i istinoljubivost, ali i taktičnosti jer ipak za određene loše stvari ne treba toliko tvrdjeti da su loše koliko bi se taktom moglo učiniti da one budu bolje. Lošem učeniku se neće govoriti istinitost o njegovom stanju kao lošem učeniku, već će se bez eksplicitnog navođenja tog stanja on navesti da postane bolji, ali isto tako se neće korumpiranim javnim ličnostima zanemarivati iste osobine koje bi loš učenik imao jer učenik podrazumijeva čovjeka u promjeni dok javna ličnost podrazumijeva već ostvarenu i razvijenu ličnost (ovo je pak generalizacija koju ne treba shvatati za previše bukvalno jer ipak su svi ljudi tokom života u procesu razvijanja svojih ličnosti). Iskusni čitaoci će primijetiti da Aurelije se ne zahvaljuje u svojoj knjizi Hadrijanu, a iskusni poznavaoci tog vremena će reći da je to zbog Hadrijanove burne naravi. Također, u istoj knjizi hvali svoju ženu Faustinu, za koju se vjeruje da ga je često varala, kao i što hvali svog biološkog sina Komoda. Svog sina je tokom vladavine pokušao obučavati i spremati za svog nasljednika, ali, figuratino rečeno, često je Komod odbijao da prati put svog oca i više se zanimao za gladijatorske borbe nego što se zanimao za filozofiju ili vještine vođenja države. Koliko god sitničavo bilo uzeti ovo za primjer pronađene rupe u Aureliju kao nosiocu ideje mudrosti, ipak Aurelije se do svoje smrti držao Komoda kao svog legalnog nasljednika iako zbog prakse usvajanja nasljednika je imao mogućnosti da državu ostavi u ruke nekome boljem od svog biološkog sina. Mada, kroz historiju čovječanstva je često da vladari upamćeni po svojoj mudrosti nisu imali dostojne nasljednike, od kralja Solomona poslije kojeg se njegovo kraljevstvo razdvojilo na kraljevstva Izrael i Judeju do sultana Sulejmana nakon čije smrti Osmansko carstva prolazi kroz dramatične promjene uz nedostatak sposobnog sultana. Možda ne bi mi sami, kao ni savremenici tih vladara koje povezujemo sa idejom mudrosti, toliko i pamtili njihove ličnosti da odmah poslije njih nije u kontrastu iznikla ludost drugih.
Za mudrost se obično kaže da je dugosežna ili vječna, a o toj osobini Aurelijeve mudrosti govori kognitivno-bihevioralna terapija, tj. KBT, jedna od mnogih različitih praksa u liječenju, održavanju i razvijanju mentalnog zdravlja. Donald Robertson u knjizi Kako da razmišljate kao rimski imperator objašnjava kako je od Aurelija došlo do razvoja te terapije. Ukratko rečeno, ta terapija podrazumijeva razmišljanje o sopstvenim navikama i načinu razmišljanja i mijenjanju jednog i drugog radi poboljšanja svog života. Sličan cilj ima i filozofija stoicizma kojoj je Aurelije pripadao. Epiktet, stočiki filozof, kojeg je i Aurelije čitao na preporuku svog prijatelja i učitelja Rustikala je vjerovao da se korištenjem logike može spriječiti pojava destruktivnih osjećanja. Ostvarenje tog vjerovanja je upravo ta terapija u kojoj psiholog kao moderator između osobe i njenih misli, ali i koji poznaje psihološke procese i ko ima distancu od problema pomaže osobi da sama dođe do logičkih zaključaka koji će toj osobi pomoći da promijeni svoje ponašanje, načine razmišljanja i/ili navike kojima osoba sama sebi čini štetu. Aurelije svoju knjigu nije pisao sa namjerom da bude objavljena, već da njemu samom posluži da održi svoju mentalnu snagu za dalji tok pandemije i ratova sa germanskim narodima. U sadržaju te knjige se mogu pronaći rečenice koje služe kao mantre i preporučena gledišta na određene pojave kojima bi se ostvarili ciljevi kognitivne-bihevioralne terapije.
Za kraj vrijedi spomenuti mit o Samsonu. Ne navodi se ludost uz njega eksplicitno, no ona se naslućuje iz ophođenju Izraelaca prema njemu dok on za ljubavnice bira žene Filistejke, neprijatelje Izraelaca u Starom Zavjetu. Samson je kao Herakle posjedovao nadljudsku snagu i Filistejci su pomoću Dalile pokušavali otkriti izvor njegove snage sa ciljem da ga savladaju. Dva puta ju je slagao i oba puta je uvidio da ona pomaže Filistejcima da ga zarobe, no ipak, treći put joj govori istinu i on biva zarobljen nakon što su mu obrijali glavu. U zatočeništvu on se obraća Jahvi, judejskom bogu, za privremeno vraćanje njegove snage. Njemu se snaga vraća i on je iskorištava da sruši stubove hrama u čijem podrumu je bivao zarobljen, a sa njim i stubovima hrama u smrt su odnešeni i svi filistejski knezovi koji su se tu okupili. U ovoj priči svi činovi ludosti, tj. Samsonov odavanje svoje tajne Dalili, završili su činom koji je išao u korist Izraelaca, a da Samson nije ništa od toga planirao, već se naprosto tako odigralo. Takvi su obični mitovi. Aurelije nije Germanima vjerovao kao što je Samon vjerovao Filistejkama, te ih je on sprječavao u naseljavanju talijanskih područja carstva radi sprječavanja mogućih pobuna jer većinu pobuna u rimskom carstvu su vodili rimsko-obrazovani vojnici nerimskih naroda.
Na samom kraju eseja se spominje još jedna priča o Klaudiju koja će suptilno uokviriti kontraste ludosti i mudrosti i djela njihovih nosilaca. Car Klaudije je želio da se omogući Galima da postanu članovi Senata ukoliko ispunjavaju uslove, a tome se protivio sami Senat sa obrazloženjem da su Gali vodili žestoki rat protiv Gaja Julija Cezara (naravno, tu je vjerovatno i postojao faktor učvršćenih kolektiva koji žele određen privilegije držati za taj isti kolektiv), a Klaudije mitom o osnivanju grada Rima navodi konačnu presudu u pravcu svojih namjera. Po mitu o osnivanju grada Rima, nijedan stanovnik nije bio autohtoni po svahaćanju autohtonosti, već su svi bili pridošlice iz ostalih zajednica, odnosno grad Rim je u mitu o Remulu nastao kao utočište za odbačene, i tako na uzor svog osnivača, Klaudijev Rim ima dužnost da asimilira i prihvata ostale stanovnike van područja današnje Italije. U čast tog Klaudijevog govora je isklesana ploča tog govora koja je u XVI stoljeću pronađena u današnjem Lionu, a tadašnjoj Galiji. Mnogo godina nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva, njegovo naslijeđe se obnovilo u Franačkoj (ono što je u vremenu o kojem se govori u eseju Galija). Sa ovim riječima se završava ova kratka serija eseja i čitalac se podsjeća da zaključci nisu dati, ali su ostavljeni znakovi i putevi da do njih sam dođe.
Autor: Luka Bošković
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 