Ne krivi mene, Stranče
Ne krivi mene, Stranče
Moj je blagoslov
i moje prokletstvo
što živim
da od svega
gradim umjetnost.
Ne krivi mene
što od ljudi
najčešće krivih
stvaram poeziju,
ulivam ono
čega
u njima nema
i čemu su
zapravo
sušta suprotnost
i skoro nikada
toga vrijedni.
Ne krivi mene
što uljepšavam viđeno
i što vidim
u nekoj
posve drugoj boji
svo sivilo
i rđavost svijeta.
Ne krivi mene, Stranče
jer ja
drugačije
ne umijem
da živim.
Traženja
Pitam se,
Koliko ću još puta u životu
Poželjeti da nestanem
Pa se ponovno vratim u isti
Onda kada ja to hoću
Onda
Kada na to budem spremna
Koliko će još biti ovakvih trenutaka
U kojima se sve samo sruči
Kao staklo
I kada odjednom
Postanem tužna.
Koliko će još puta
Nestati smisao
I koliko često ću morati da ga tražim
Gledajući u nebo
U cvijeće
U ptice
Upijajući sunce
Pokušavajući obojiti
Ne tako bojivu
Trenutnu realnost
Koliko puta ću se izgubiti
U onome što jesam
I koliko puta ću se vraćati
I vraćati
Bivajući sigurna
Da je svemu tome kraj
I
Koliko puta će se sve to ponavljati
Dokazujući mi da nije (?)
O. Vremenu
Zastrašujuće je
koliko brzo prolazi vrijeme
I mi u njemu
Ne čineći ono
čega srca su nam žedna
Gledajući nijemo
Dok ne ugledamo kraj
– Strašan, tih
Dok ne ugledamo
posljednje pijeska zrno
koje padne na dno
Tog pješčanog sata
kojeg od milja
zovemo životom
A on, isuviše često,
to nije…
Mejrema Vrana, rođena 1999. godine u Sarajevu. Nakon završetka srednje škole upisuje se kao redovna studentica na Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda BiH. Vječiti sanjar, umjetnički entuzijasta i zaljubljenik u prirodu.
Dunjalučar 