Bosanski i slovenski pjesnik, prevoditelj, esejist i književni kritičar Josip Osti, rođen je 1945. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu, bio je urednik lista Naši dani, urednik izdavačke kuće Veselin Masleša, direktor manifestacije Sarajevski dani poezije. Dobitnik je brojnik nagrada, a za svoje prevode i poeziju, u Sloveniji je, u proteklih deset godina, nagrađen Nagradom Zlata ptica (1992), Međunarodnom književnom nagradom Vilenica (1994), plaketom grada Ljubljane (1997), Veronikinom nagradom (1999) Župančičevom nagradom (2000), međunarodnim priznanjem za poeziju “Scritture di Frontiera” (Trst, 2005), itd. Autor je mnogih zbirki poezije i nekoliko proznih djela: Snokradica (1971), Salto mortale (1974), Tetovirani violinist (1976), Grom iz vedra neba (1978), Umiru i zmije koje su nas ujedale (1984), Zmijski pastir (1989),Barbara i barbar (1990), Plamen žar pepeo i obratno (1991),Ljubavno dvorište (za djecu, 1993),Sarajevska knjiga mrtvih (dvojezično izdanje, hrvatski/slovenski, 1993), Mašta na trapezu (za djecu, 1994),Salomonov pečat (dvojezično izdanje, hrvatski/slovenski, 1995),Kraški Narcis (napisana na slovenskom jeziku, 1999),Veronikin prt (napisana na slovenskom jeziku, 2002),Rana u srcu – slavuj u rani (2002),Vječnost trenutka (2003), L'abero che cammina/Drvo koje hoda/Drevo, ki hodi (2005) Rosa mystica (napisana na slovenskom jeziku, 2005), Sve ljubavi su neobične (napisana na slovenskom jeziku, 2006), Dan i noć svakodnevice (četirijezično izdanje, hrvatski/slovenski/makedonski/engleski, 2007) Sjene krijesnica (četirijezično izdanje, hrvatski/slovenski/makedonski/engleski, 2007), Tomajski vrt (napisana na slovenskom jeziku, 2007), itd. Umro je 26. juna 2021. godine.

---

Nenapisana pjesma

Sanjao sam pjesmu: lijepu i cijelu.
Izbrušenu kristalnu kuglu. Otvorenu
krletku punu zlatnojesenje kraške
svjetlosti. U njoj prazninu s muzičkom
kutijom u srcu. Šum krila mrtve ptice
i podzemne rijeke čije puteve otkriva
pramen magle koji vijuga između
vinograda i usamljenih borova… Mašio
sam se olovke, koju stalno držim pri
ruci, kraj uzglavlja i uhvatio se
za nju kao onaj koji se utapa za tanku,
nepostojeću slamku. Ujutro sam se
probudio s olovkom u ruci. S tračkom
sunca koji obasjava križanje crta
života i smrti na mom dlanu. S,
noćnim pljuskom, okupanom krošnjom
velikog oraha u oku. S gugutom grlice
u uhu… Sna se više nisam sjećao.
To je bila još jedna moja nenapisana
pjesma. Pjesma koju je, kao i tolike
ljude, u gradu u kojem sam rođen,
progutala noć.

---

Nasred svijeta

Vijesti s bojišta, ne samo bosanskih,
potvrđuju da je lakše ubiti čovjeka nego
posaditi drvo. Ja sam, i u vrijeme rata,
sadio drveće. U našem vrtu, vrtu ljubavi,
ležimo u travi, u sjeni jabuke. Ljubimo se
nasred svijeta. Jer svako drvo je, kao i
svaki čovjek, ma gdje bili, nasred svijeta

Arabeska

Ljubav zrelih ljeta, iznenadna i jednako
snažna poput mladalačke, sastavlja naš
sadašnji život od krhotina naših ranijih
života. Naša kraška kuća, utočište od
životnih oluja, sazidana je od uspomena
i očekivanja. Sami smo obojili zidove i
prebojili pokućstvo. Postelju u boju mora.
Stolice, stolove, kredence, ormare, vrata,
prozore… u boje cvijeća iz vrta. Ruža,
božurova, narcisa, jasmina… Crvene,
ljubičaste, žute… U boje mlade trave,
vedrog neba, mladalačkih i staračkih
snova… Naš je novi dom, kao i naš novi
život, kaleidoskop, koji se, i kada se
sasipa, iznova slaže u novu, lijepu,
šarenu arabesku.

Godinama već živim samo od uspomena

Godinama već živim samo od uspomena.
Sjećam se mnogo čega iz najranijeg
djetinjstva. Šumskih jagoda i zelenih
listića po rubovima stolnjaka, koje je,
prije mog rođenja, majka moje bake
izvezla vještim djevojačkim rukama.
U ratu nestalih članova obitelji, sa
fotografija, koje su pogubljene u miru.
Sjaja tetkinih ukosnica, od kojeg sam
morao, svaki put kada se saginjala
da me poljubi, zažmiriti. Nepodnošljivog
svrbeža novoispletenog vunenog džempera.
Glasova s one strane zida, iz očeve i
majčine spavaće sobe, kada su, uvečer,
za sobom zatvarali vrata i gasili svjetlo.
Glasova, u kojima nisam razlikovao bol
od užitka. Mraka u teškom ormaru od
orahovine, koji me plašio, kada su me,
za kaznu, u njega zatvarali, a štitio me,
kada sam se sam u njega skrivao. Ogromne
trešnje u stričevom vrtu i njenih plodova
od kojih su se grane povijale i lomile…
Sjećam se mnogo čega i iz dječaštva i iz
mladićstva. Iz zrelih i poznih godina.
Lica, očiju, glasova, kretnji, mirisa…
Suza i smijeha… Mnogih radosti i
žalosti… Sretanja i rastanaka…
Poljubaca i ugriza… Rana i ožiljaka…
Pisama i dnevnika… Albuma i herbarija…
Bolesti i ozdravljenja… Putovanja…
Dalekih zemalja i lijepih gradova…
Utrkivanja s vremenom… Prijateljstava
i ljubavi… Pobjeda i poraza… Knjiga
i snova… Godinama već živim samo od
uspomena. Sjećam se i onoga što sam davno
zaboravio. Čak i mnogo čega što nikad
nisam doživio, pročitao ili sanjao.
Sjećam se bake i djeda, kojih više nema.
Sjećam se oca, kojeg više nema. Sjećam se
šetnji rodnim gradom, kojeg više nema.
I u tom gradu majke sa starim sijamskim
mačkom u naručju, kojeg više nema.
Sjećam se i sebe samog, kojeg više nema,
onakvog kakav sam bio i kakvog me pamti
rodni grad i svi oni koji su me voljeli i
koje ja i danas volim, a kojih više nema.