Ibn Sina: Lider Mudraca

Ibn Sina: Lider Mudraca

Ebu Ali Husejn ibn Abdullah ibn Hasan ibn Ali Ibn Sina je veliki islamski naučnik koji je imao velikog uticaja na razvoj nauke ne samo na Istoku nego i na Zapadu. Na Zapadu je poznat pod imenom Avicena i sa nadimkom Princ liječnika, a na Istoku su ga nazivali Lider mudraca i Hudžetul-Hak (Dokaz Boga – Istine).

Ovaj naučni velikan još od ranog djetinjstva pokazivao je izvanrednu naklonost prema nauci. Za njegovo obrazovanje bila je srećna okolnost što je bio sin ismailita koji je nastojao da svog sina što više školuje. Kuća njegovog oca u Belhu, gdje je bio namjesnik Samanida Nuha ibn Mensura, bila je mjesto gdje su navraćali i susretali se mnogi istaknuti naučnici toga vremena.

*Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće*

Avicena je rođen u blizini grada Buhare 980. godine. Prvih pet godina života Ibn Sina je proveo u rodnom selu kod Buhare, a zatim mu se porodica preselila u Buharu. Pored vjerskog obrazovanja, u njegovoj porodici pridavali su veliki značaj izučavanju svjetovnih napamet, a zatim se upoznao sa osnovama umjetničke književnosti i gramatike i počco učiti logiku i matematiku. Od mjesnih učitelja upoznao se sa pravom. Lutajući učitelj Ebu Abdullah En-Natili predavao mu je matematiku i upoznao ga sa Porfirijevom (neoplatonist iz 4. vijeka) filozofijom, Euklidovom geometrijom i Ptolomejevim astronomskim spisima. Kada je Natili otišao iz Buhare, Avicena nije želio da mu vrijeme uzaludno prolazi, pa je počco da izučava medicinu kod učitelja koji se zvao Hasan ibn Nuh El-Kameri. Medicina mu se pokazala vrlo lahkom. Odmah je poslije medicine počeo izučavati fiziku i metafiziku. Predaja kaže da je već u 16. godini bio sasvim ovladao svim naukama koje su bile dosta razvijene u njegovo vrijeme, a da je u 18. godini znao sve što se dotada moglo znati iz medicine. Ako nešto i odbacimo od predaje o lbn Sininom obrazovanju, nema nikakve sumnje da je mladi Avicena stekao glas izvrsnog ljekara. O tome svjedoči historijski podatak da je Ibn Sina kao mladić bio pozvan da liječi teško oboljelog samanidskog emira Nuha ben Mensura koga je uspješno i izliječio. Kad znamo da je Nuh Il umro 997. godine, a Avicena rođen 980., onda se može vjerovati predaji da je sa 16 godina bio stekao glas uspješnog ljekara. Kao nagradu za uspješno liječenje, Ibn Sina je dobio nauka. Као mnogi dječaci prije njega i on je već u desetoj godini naučio Kur'an pravo da se može koristiti ličnom bibliotekom samog emira u Buhari. Avicena u svojoj autobiografiji sa divljenjem govori o veličini te biblioteke u kojoj je bilo nekoliko sala u kojima su bile smještene knjige i rukopisi po strukama. U svakoj sali postojao je katalog svih rukopisa koji su se nalazili u toj sali. Za Ibn Sinu je šansa da se koristi ovom bibliotekom značila mnogo, jer je ista raspolagala svim naučnim djelimai rukopisima koje su do tada bile napisana. Istina, nije se mogao dugo koristiti tim djelima, jer je Buharu zahvatio požar koji je uništioi ovu biblioteku. Neki istočni autori tvrde da je vinovnik ovog požara bio sam Ibn Sina, pošto je izučio sve tamošnje knjige i pošto je navodno želio da sačuva monopol u nauci. Ali to je, veli Berteljs, gnusna kleveta protiv Avicene, jer je nemoguće povjerovati da bi neko ko je toliko cijenio knjigu mogao tako nešto napraviti.

Pošto je postao priznat ljekar, Avicena se bacio na izučavanje grèke filozofije Međutim, s filozofijom nije išlo tako jednostavno kao sa medicinom. Izvori govore da hikako nije uspijevao da shvati Aristotelovu metafiziku u arapskom prijevodu. Kažu da je pročitao 40 puta, pa čak je i naučio napamet, ali ipak iz nje ništa nije mogao da shvati. Počeo je očajavati, No, spas je došao kada mu je slučajno u ruke dospio Farabijev komentar ovog Aristotelovog djela, u kome Farabi objašnjava sva teška mjesta u tom djelu. Pošto je pročitao Farabijev komentar, Avicena je mogao slobodno da se koristi svom ostalom filozofskom literaturom. Od tada pa nadalje Ibn Sina više nije posvećivao pažnju ekstenzivnom čitanju i učenju, nego je usmjerio svoj rad da intenzivno, po dubi. usavrši svoja saznanja, da bi sve ono što je do tada, tj. do 18. godine, pročitao i naučio, bolje shvatio. Ibn Sina je jednom svom učeniku, u vezi s tim, pri kraju života jednom izjavio da u toku čitavog svog daljeg življenja ništa više nije naučio nego što je znao do osamnaeste godine.

Politička nestabilnost u Centralnoj Aziji, izazvana širenjem moći i osvajanjima Mahmuda od Gazne, učinila je teškim i nepodnošljivim život Ibn Sine u rodnom kraju. Mahmud ga je silom želio da dovede na svoj dvor i naredivao je svojim namjesnicima da ga upute. Ali, Avicena se plašio krute naravi sultana Mahmuda, zatim strogog sunitskog pravovjerja na njegovom dvoru i smatrao je da bi boravak sina jednog slobodoumnijeg ismailita i poznavaoca grčke filozofije na Mahmudovom dvoru imao tragičan završetak. Zato je Ibn Sina morao bježati iz Buhare odakle se uputio u Gurgan (Džurdžijanu). Godine 1012., poslije mnogih nezgoda u kojima je poginulo nekoliko njegovih saputnika, Avicena je uspio da prijede sjeverni dio velike slane pustinje u Iranu i da stigne u Gurgan, gdje je želio da se susretne sa poznatim mecenom nauke í umjetnosti Kabusom ibn Vušmgirom. Ali, pred sami dolazak Avicene u Gurgan Vušmgir je bio svrgnut i bačen u tamnicu gdje je umro i Ibn Sina je saznao da je onaj čovjek u čiju se zaštitu nadao nestao.

Razočaran ovim događajem Ibn Sina se povukao u samoću u jedno selo, da bi između 1014. i 1015. krenuo dalje na Zapad u Centralni Iran i zaustavio se u Rejju. Iranom su vladali članovi dinastije Buvejhida. Ibn Sina se neko vrijeme zadržao u Rejju na dvoru Fahrudevleta, a zatim se uputio u Hamadan gdje se susreo sa drugim članom dinastije Buvejhida Šemsudevletom. Do ovog susreta je došlo lahko i vrlo brzo. Naime, čim je Ibn Sina stigao u grad, bio je pozvan da liječi samog emira Semsudevleta. Ibn Sina je to uspješno izvršio i ugled mu je na dvoru toliko porastao da je najzad postao i vezir i ostao sve do smrti emira. Poslije toga počele su nedaće. Odbio je da bude vezir novom emiru pa je uhapšen, ali je za vrijeme neke opsade Hamadana iskoristio pogodnu priliku, pobjegao iz zatvora i inkognito u derviškoj odjeći napustio Hamadan uputivši se u Isfahan, tadašnji veliki naučni centar koji je odavno želio da posjeti. U Isfahanu ga je primio emir Alaudevle i tu je mirno proživio oko 15 godina. Ovo vrijeme je ispunio bogatim stvaralačkim radom, napisavši nekoliko vrlo značajnih knjiga. Bio je počeo izučavati astronomiju i preduzeo je izgradnju opservatorije.

Prilikom jednog putovanja emira u Hamadan 1036. ili 1037. godine Ibn Sina ga je pratio. Međutim, njegovo zdravlje je već bilo dobro načeto stalnim putovanjima i bježanjem. Bolovi u stomaku su se pojačavali i on je iste godine umro u Hamadanu (u 57. godini) gdje je i sahranjen. Tu mu je 1954. podignut veličanstveni spomen mauzolej. Ibn Sina je najveći dio života proveo na dvorovima vladara, doživljavao je uspone i padove, proživio je dosta srećnih dana, a susretao se i sa dosta neprilika. Istovremeno, on je provodio vrlo intenzivan intelektualni život. Bio je izvanredne fizičke snage. Znao bi provoditi duge noći na sjedeljkama i zabavama, nakon čega bi odlazio da piše rasprave iz nauke i filozofije. Imao je jaku koncentraciju. Neka svoja djela znao je diktirati pisaru dok bi, jašući na konju putovao, sa vladarem na neko od poprišta bitaka. Izgleda da vanjske nedaće uopšte nisu imale uticaja na njegovu intelektualnu djelatnost. On je uspio da postavi temelje srednjovjekovne skolastičke filozofije, da sintetizira Hipokratovu i Galenovu medicinsku tradiciju i da izvrši tako veliki uticaj na islamsku nauku i književnost kako nikome ni prije ni poslije njega nije pošlo za rukom.