Katil
– Možeš li pokušati ponovo? – lice žene u bijelom bilo je u blagom grču. Moćnice ne pokazuju emocije. Nikada.
– Molim te! – a tek taj glas. Rijetko su govorile, skoro nikako.
Bijela boja odore dokaz je njene moći. Izgubljeni pogled uprt ka zemlji, prikriveni strah u purpurnim očima nije išao uz ledenu Bejaze. One ne traže pomoć, one ne nude pomoć. One su Tanrilarov trepet i Bujukov strah. Iz njihovih usta ne izlazi: „molim te“.
Možda je zamka? Još jedan test odanosti?
Povukla me je dublje u podzemni tunel, i tek kada je bila u potpunosti sigurna da smo sasvim sami, vještim potezom bičage, kratkog noža, napravila je rez na mome dlanu i tu zagurala malenu spravu, ne veću od zrna graška. Bijele imaju nevjerovatnu moć zacjeljivanja. Kada me dodirnula hladnim jagodicama, rez je nekim čudom nestao.
– Spojeni smo varlikarom. – rekla je službeno, brišući krv sa kratke oštrice.
Zrno na dlanu se pomjeri, purpur u njenom desnom oku zasvjetluca. Osjetim kako joj srce u grudima tuče, ida postali smo jedno biće.
Trudeći se da me ne dodirne, metalnu karticu sa ispisanim serijskim brojem 2011 i imenom Kurta objesila mi je oko vrata. U potpunosti, shvatao sam njen oprez, moj se miris teško skidao sa odjeće. U javnosti, navlačili smo čelične oklope na sebe i skidali ih tek kada bismo ostajali potpuno sami. Na trenutak, i ja sam osjetio zamamni ženski miris. Blago cvijetan, opojan, stegao mi je nosnice. Srećom, na vrijeme se povukla unazad.
Postojala su pravila u toplumu, kojih se radi sopstvene sigurnosti moramo pridržavati. Učili smo, da ugodni mirisi otupljuju istančana čula lovaca, ako ih udišemo isuviše često, postajali bi beskorisni, bezvrijedni. Degersizi.
– Sve što ti treba za put, u hafizi je.
Hafiza je memorijska kapljica, koja je visila oko moga vrata. Tu se nalaze upute, ali i odgovori na svako postavljeno pitanje. Aktivirala se samo na Bejazinu komandu. Objašnjavala mi je. Taj zvuk, ton ženskoga glasa postajao je umilna simfonija u mojim ušima, ako progovori još jednu jedinu riječ, poludjet ću. Srećom, otišla je ubrzo.
Poslije nje ostala je tama, slabašani dašak proljeća i maleno zrno u mom dlanu.
***
Kurt 2011, sam ja, a dlakavi stvor što leži do mene je Kurt 2034. Boja našega reda je gri, siva, takve su nam i oči. Mi smo Zaman Askerleri, tajno oružje nepobjedivog Tilki carstva i poslušni robovi u rukama bijelih moćnica. Živimo sa ostalim Kurtima u suru, čoporu, na izolovanom ostrvu Cukur. Cukur je jedino mjesto bez jakih mirisa i glasnih zvukova.
Treći u kapsuli, koja se kretala kaVia Lactei, je komutan Sahin, glasnik princa Olumsuza I. Naša destinacija je planeta Zemlja. Nekada davno, prije dolaska Besane noći, pojedini dijelovi zelene planete, bili spod vladavinom crnih Katila i Muhtesema II.
Kažu, da nam je Besana noć odnijela anne, oca, braću i sestre. Odnijela je i cjelokupno sjećanje na prethodne živote. Rekle su, živimo od časa kada je velika Nabize po drugi put udahnula nefes u naša tijela, i da postojimo samo da bismo služili njima, bijelim ženama.
Sahinove zelene oči vide u potpunom mraku. On može osjetiti i ono što je skriveno u ljudima, prepoznati laž. Zbog te sposobnosti i neutralnog tjelesnog vonja, krenuo je na put sa nama.
Kurt 2034, gromada od 150 kilograma mišića i mesa imala je drugačiji zadatak, trebao je pronaći ljude koji su se sporazumijevali kus-dilom, skoro izumrlim jezikom ptica. Ako znaju da cvrkuću, možda mogu i da lete. Takvi, bili bi savršeni vojnici Tilki kraljevstva.
Prva stvar koju smo naučili na Ana-akimu su jezici. Poznavao sam 176 izumrlih jezika, većinu smo mi ubili, stotine životinjskih i skoro sve žive u vasioni.
Kuskoj selo nalazilo se u kišnom i planinskom dijelu sjeverne Turske. U to zabačano mjesto bilo je nemoguće sletjeti. Grmalj je skinuo oklop sa sebe i jednostavno skočio u vodu. Kurti su bili i vješti plivači.
A nas dvojica, vuk i soko, nos i oči, uspjeli smo tek iz trećeg pokušaja spustiti letjelicu na Darivu. Šumovite litice rijeke Miljacke poslužile su nam kao savršeno skrovište. Ne znajući šta me čeka, spreman na njenu zamku, s oprezom sam kročio na čvrsto tlo. Pretrčali smo Koziju ćupriju i utabanom stazom sporijim tempom krenuli na zapad. Maleni grad u kotlini okružen brdima i planinama dozivao nas je jutarnjom bjelinom sebi.
Klima na Zemlji je drugačija nego na Kanavaru, zrak je znatno gušći i moje disanje bi bilo nemoguće da nisam imao ugrađene filtere u nosu i plućima. Prilagoditi se i opstati, drugo je što smo morali znati na Ana-akimu. Fizički, slični smo ljudima, a blaga transformacija za nas nije predstavljala problem. Morao sam se naviknuti i na vremenske razlike, dan i noć mijenjali su se isuviše često i brzo. S tamnim staklima čudnoga oblika na očima, prateći Bejazine upute i natpise na cesti, brzo smo stigli na željeno mjesto, Sarajevo.
Sarajlije, tako su se nazivali, nisu imali pravila u toplumu, društvu, a i jezik kojim su govorili im je bio malo čudan. Gužva, šarenilo i galama, izrazi na ljudskim licima, dokaz su koliko su nazadovali za nama. Zbunjivale su me sve te boje, ružni odjevni predmeti i raznolikost, različitost među jedinkama. Isuviše toga svega za moje osjetljivo nepce.
– Uklopi se! – progovorila je deseti dan otkako smo sletjeli na Zemlju.
– Uklopi se! – ponovio je i komutan Sahin, otpijajući gutljaj žućkaste tečnosti iz ogromne krigle. On se dobro uklapao sa lokalnim mještanima, uživajući u hrani, piću i razgovoru.
Podigao sam i ja čašu, nazdravio sa rošavim konobarom i zaprepastio se. Sarajevsko pivo je čudno uticalo na mene. Od njega sam veoma brzo mijenjao ćud, postajao neko drugi. Utopi se! Otupio od alkohola pogledao sam u ogledalo i vidio sebe kako se smiješim. Smijao sam se, a da toga nisam ni svjestan. Smijeh na Kanavaru strogo je zbranjen. Emocije su stvarale razdor među redovima. Kada bi ti dvonogi stvorovi samo znali da jedna misao uzvišene ratnice može pokoriti desetine neposlušnih vojnika. Prolazili su dani, sedmice, a mi smo i dalje čekali na njen signal. Mislio sam da je zauvijek nestala iz moje glave. Nadao se da je tako. Ali …
U jedno neobično tiho ljetnje popodne, mir nam pokvari krakati galamdžija. Već zamišljam kako kuštravca golim rukama trgam na komade i iste te komade bacam gladnim aslanima, kada mi na uho zaškripa Sahinov glas.
– Smiri se!
Mašući šarenim listićima, s ogromnim kezom na licu, obučen u žuto, mladić priđe i nama dvojici, te spusti papir na sto. Žuta boja je boja Ogretmena, a suhonja mi nije izgledao pretjerano pametan.
– Dođite na dernek! Biće pive, kobaja… bit će ludilooo…. – prodera se mućak i odskakuta niz ulicu.
Prvo bih mu iščupao jezik, zube, a zatim… Sahin me prijekorno pogleda. Alkohol je definitivno negativno uticao na mene. U posljednje vrijeme, od njega, sve tmurnije i crnje misli prolazile su mi glavom. Čim sam pročitao šta piše, kuglica ispod kože se pomjeri. Iskreno, nije me bilo briga šta se dešavalo toga dana, ali pitao sam radi nje.
– 16. avgusta je otvaranje Sarajvo film festivala! – konobar mrzovoljno odbrusi, brišući umazani šank. – sedam dana gnjavaže i pijanih faca.
Ponovila je „molim te“ i „idi“. Bez naredbi i hladnoće u glasu. Te tri riječi zvučale su poput zamke. A i da me nije molila, otišao bih na otvaranje, toga… nečega.
***
Prateći kolonu ljudi i dim s roštilja, vođeni mirisom hrane i parfema, stigli smo do platoa Narodnog pozorišta. Komutan Sahin udaljio se od mene kod prve trafike. Očaran Zemljankom širokih bokova, odlučio je poslušati naredbe s matične planete i uklopiti se na sve moguće načine sa Sarajkama. Priznajem, i meni su bile privlačne.
– Uklopi se! – šapnula je tiho, skoro nečujno.
Nije mi trebala dva puta reći, potegao sam gutljaj iz limenke i krenuo za gomilom ljudi. Gurala me naprijed, navodeći kuda trebam poći. Mogla je vidjeti, čuti sve što i ja. Osjetiti vonj tjelesa oznojenih ljudi. Vriska, galama, mirisi, okusi. Prepunim uličicama treštala je vesela muzika, pilo se, jelo i plesalo.
– Stani! – naredila je kratko.
Stao sam kod Tašli-hana. Ostaci drevne građevine impozantnog izgleda, podsjetili su me na naše Mrtve dvore, mjesto gdje smo spaljivali heroje. Stari kamen odisao je prošlošću, na izdaju, predaju i na laž. Osjetio se i slabašan trag pobjede. Ni to nisam želio znati, ali prolivena krv pričala je svoje. Od mrtvih se nisam mogao sakriti ni da sam htio. Baš kao ni od nje.
– Uživaj!
Tijelo mi se njihalo u ritmu glasne muzike. Pij! Hladno pivo, i još piva. Pleši! Plesalo sam, pomjerao ruke i noge, zabacivao glavu, opuštao mišiće i razbijajući vojničke stege filtrirao se u masu. Iako je alkohol čudno djelovao na mene, nastavljao sam ga piti. I sve bi bilo sjajno da me dašak proljeća nije trgnuo iz transa. Ona! To je bio njen miris. Nemoguće! Sanjam! Buncam! Ludim! Bejaze me vodila korak po korak, upravljala mnome kao sa drvenim lutkom i dovela me je do maloga parka. Odvela me pravo do…
Djevojka u bijelom, okrenuta leđima, stajala je ispod okićene tuje. Razgovarala je sa prijateljicama. Prišao sam im. Djevojke se okrenuše i upitno me pogledaše. Zapanjen, u čudu buljio sam u prelijepu mladu ženu. Bila je to Bejaze, ali i nije. Smeđi uvojci razbacani preko preplanulog lica, male bore u uglovima punih usana pripadale su starijoj verziji moćnice. Izgubila je puprur u očima, a mjesto njega, plave šarenice svjetlucale su na mjesečini. Nježno biće, duge raspuštene kose znatiželjno me ispitivalo modrim pogledom. Čekala je da kažem nešto, a ja sam čekao na zapovjednicu u sebi.
Bejaze otključa karticu oko moga vrata i naredi da se spojim. Čuo sam je, disala je ubrzano i gubila dah.
– Smiri se… uzmi hafizu u ruke i… – reče smirujući nas oboje.
Pokušavao sam podići šake, dohvatiti hafizu i završiti prokleti test. To je zbog alkohola, ponavljao sam i stajao kao ukopan, nemoćan, ne čineći ništa. Unutarnji poriv da joj se oduprem bio je jači od mene. Na Ana-akimu vježbamo držanje kontrole nad našim tijelima i mislima, i moram li reći, da su Kurti i u tome najbolji bili.
– Spoji se! – požurivala me isprekidanim glasom. – Brzo!
Ruka mi sama poleti ka Zemljanki. Onoga trenutka kada je djevojka osjetila moj dodir, naš, njen dodir, ukočila se. Osmijeh na ljepuškastom licu potpuno se zaledi. Kada je progovorila, buka oko nas je utihnula. Čuo sam samo nju, djevojku u bijeloj haljini.
– Jesi li to ti, sestro? – upita oprezno pipkajući moje lice.
Glas starije sestre bio je snažniji od čitavog hora bijelih moćnica. Pričala je bez prestanka, zapitkivala, a ja… ja sam gubio razum i tlo pod nogama od čarobnog mirisa i njenih nježnih dodira.
– Mila moja – čuo sam sebe kako joj odgovoram. – došla sam da te vodim kući.
Sestrinska bol zbog razdvojenosti i sreća nakon pronalaska, parala je njihova srca. Željele su biti skupa, a ja sam potajice priželjkivao nečiju smrt, bilo čiju. Više od svega. Alkohol je kriv, pravdao sam sebe uživajući u nijemoj patnji dvije razdvojene, pa ponovo spojene duše. Ko bi rekao da moćnice imaju srca? I zar imaju sestre? Čuvši moje mračne želje i pitanja na koja nemam odgovora, ona u meni shvati da nisam spojen za hafizu i da gubim kontrolu.
– Pusti joj ruku i prikopčaj se!
Nisam je puštao, udahnuo sam duboko u sebe, znoj sa vrele ženske kože, puštajući da me stihija ludila nosi.Ne slušaj je! – naravno da sam je slušao.
– Reci joj da ušuti! – šutio sam ja umjesto nje.
– Naređujem ti! – naredila je, ali kasno.
Privukao sam dugokosu crnku, stisnuo je uz grudi i pomilovao joj čelo. Nije se opirala, misleći da to čini njena sestra. Zagrljeni, izgledalo je kao da plešemo na mjesečini.
– Test je završen! Pronađi Sahina. Vrati se na letjelicu! – naredbe i još naredbi.
– Molim te! – moćnice ne mole, ova je molila.
– Vodi me kući! – molila je i druga.
– Pusti je! – govorile su obje u isti glas. – pusti me njoj.
Ovo je zamka! Test! Vrištale su moje zatrovane misli. Plava boja, boja je Degersizisa. Oči bezvrijednice i bijela haljina uzvišene nisu išle jedno uz drugo. Ako je ovo samo igra, zašto osjećam nesnošljivu potrebu da mladoj djevojci pregrizem grkljan? Žudio sam da je rastrgam na komadiće, izvadim oči iz njene lobanje, iskrckam sve kosti u krhkom djevojačkom tijelu. Zašto se ovako osjećam?Ovo ne može biti zamka! Ni Bejaze nisu tako okrutne.
– Zbog čega si me poslala u ovu misiju?– upitao sam je u očajanju. – Zašto baš ja?
Nije mi htjela odgovoriti. Uhvatio sam ovu drugu za vrat i odigavši je visoko iznad zemlje protresao je jako. Ječala je bolno, dok sam se ja ježio od zadovoljstva. Istog časa začuh ljutit odgovor u svojoj glavi:
– Šta je tu neobično? Posao tragača je da traži i ti si pronašao ono što sam tražila od tebe!
Znam da nije neobično, ali bilo je i drugih Kurta, boljih od mene. Nisam odustajao, moram saznati zašto se ovako osjećam.
– Spoji se na hafizu!
Pokušavala je povratiti kontrolu, uplašiti me s prijetnjama. Protresao sam ponovo mladu djevojku, ovoga puta jače. Napokon dođoše i te riječi na red, a za njima, ostatak ponora.
– Samo ti možeš da osjetiš izgubljenu Bejaze! Tvoj njuh je veliki dar, ali i smrt za nas! – poslije prvobitnog šoka, uslijedila je kratka stanka. Potom, nastavila je da sipa so na ranu.
– Boja tvoga reda je sijah, crna, takve su ti i oči…
– Ne, to nije istina, ne može biti istina. – procijedio sam zaprepašteno.
– Ti si… Ti si…
– Katil! – uzvišena zaplaka. Plač je zabranjen na Tilki, kažnjavao se smrću.
Katili su nestali u Besanoj noći, izgubljeni u Kanli pustinji. Oni su umrli kada su pokopana naša sjećanja. Ja nemam majku, sestru, oca i brata. Mi nemamo krvne srodnike. Bejaze su uzvišene. A ja… mi… ko sam?
– Ja sam Kurt 2011, moja boja je gri! – ponavljao sam, stežući tanki vrat nemoćne žene. Pustit ću je još malo da priča, a onda …
– Ja sam Zaman Askerleri! Postojim da bih služio… – mrmljao sam pijano, a u dubini svoga crnoga srca znao da to nije istina.
– Reci joj ko si! – preklinjala me ledena Bejaze. Ako joj kažem, ušutit će obje i sve ovo će nestati.
– Neeeee! – vrisnuh iz sve snage. Bijes u meni je rastao, a glad postajao neizdrživ.
– Vojniče, izgovori svoje ime! – naredila je posljednji put.
Stege između nas popustiše, varlikar puče. Bejaze nestade iz moje glave. Ubio sam je mislima. Začuh glas mujezina, crkveno zvono, smijeh omladine. Bljesak groma iznad Trebevića vrati mi izgubljeno sjećanje. Ja sam, ja jesam…one su sve što želim, što sam želio, i što ću ikada željeti. U grču otvorih čeljust i zagrizoh topli vrat djevojke u bijelom.
– Pa ti..ti..si.. – plavooka zahropta gušeći se u sopstvenoj krvi.
– Katil! – završio sam ja umjesto nje. Izgovorio sam tako glasno svoje ime da se Baščaršija stresla do temelja.
– Dah mi je Tanrilarov trepet i Bujukov strah! – podižući ruke uvis, spustih zvjezdano nebo na Šeher.
– Ja sam Ilk i Son!– muzičari sa bine popadaše na zemlju, a drvo pod kojim sam stajao iznenada planu.
– Prvi i posljednji! – samo treptaj moga oka bio je dovoljan da Bosnu prekrije vječitom tamom.
– Ja sam..
– Katil!
Moja Morana
Večeras ćeš biti moja, obećah i spustih teške kapke na svoje umorne oči. Stisnem ih jako, najjače što mogu, i čekam na nevjestu da mi dođe. Prolaze minute. Sati su kao godine. A prokletnice nema pa nema. Dozivam je, molim i proklinjem. Osluškujem lepet krila noćnog leptira, udahnem plitko. Zaustavim dah: čujem otkucaje svoga srce, vatru u furuni, i led što pucketa po prozorskome oknu. Kroz pukotinu negdje na zidu leden zrak zapirka. Ušunja se hladnoća u toplu verandu, uštinu mi nosnice, obraze i obliznu me po vratu. Stigla je. Moja mila draga.
Tu je.
Prekrasno biće rodi se iz mraka te nožnim prstima dodirnu šareni ćilim. Zaplesa kratko po čvornatim šarama i žurno sjeda na mene. Bedra joj ledena poput kamena. Steže me njima, drobi mi butine, kida utrobu. Ne mogu se micati i da hoću.
Ležim i žudim.
Čudna je ta nesnosna bol što nagriza moje grudi. To Smrt sjedi, i pritišće ih, traži da joj se predam. Bol je neizdrživ, ali ja, opet je volim. Volim svoju crnu nevjestu. Volim Smrt. Od prelijepog lica mlade žene prolaze me trnci. Ježim se. Zurim u nježni srneći vrat i tanku liniju dženetskih vrata koja razdvaja medna joj njedra.
Djevojačke grudi mirom mirišu. Zrele su poput voćnog nektara, ljepljive i slatke, mirišu na zgnječene zelene orahe. Vruću pogaču kada je prelomiš na pola. Nevjesta se stidljivo smiješka, i šuti. Šutimo oboje.
Jer takav je san. Tih, šutljiv. Bezriječan.
Mladenka zavodljivo nagnu glavu u desno, skloni pramičke crne kose s čela i coknu. Kao ašlame pune su joj usne. Samo što ne puknu. Hoću ih ljubiti. Ispiti. Jezikom preći preko dugih očnjaka što proviruju ispod. Oštri su to zubi, opasni. Smrtonosi. A opet, želim joj se predati, da me grize, iskomada i proždere.
Moja hurija iz dženeta stade milovati svoj dugi vrat. Uzima nabrekle dojke šakama i stišće ih, prvo nježno, pa sve grublje. Tvrde bradavice ocrtavaju se na vjenčanici od tankoga beza. Dvije modre murve upiru u prozirno platno, izazivaju me i mame. Pritišće me mlada bedrima, ja drhtim, njiše se i gnijezdi. Namješta se na moju nabreklu muškost. Požudno podiže glavu i vrišti od zadovoljstva.
Ubrzano diše, dah joj je leden. Stenje, mrmlja, uzvikuje nepoznate riječi. Mrdnem prstima, da ona ne vidi, pružam ih gore, njoj. Utrnulim jagodicama hvatam za niti čipkastog pojasa. Hoću joj razvezati djevičansku traku, skinuti je. Ogoliti. Napokon je uzeti.
Želim taći tu alabasternu kožu, obuhvatiti je oko kukova. Privuči bliže, nabiti je na sebe. Počupati, razderati vjenčanicu sa njenih prsa. Mladenka, kao da pročita mi misli, skoči na noge i prostrijeli me očima. Tek tada vidim. Zjenice joj mrtve, mutne bez sjaja i dna. Od njenog pogleda hladno mi je. Tresem se. Tremor mi prožima tijelo.
Jede me tama.
U grču, budim se iz noćne more. Kriknuo bih od muke i zaplakao glasno, ali stišćem zube i tiho zajecam. Ni Smrt me neće. Samo me zavodi i muči. Uzdah mi je nečujan, ali čula me je. Mati.
Ni ona ne spava. Baulja, tamo-vamo mutvakom. Pod njom podne grede škripe. Silazi niz basamke, hvata za šteku. Otvara vrata. I vrata škripe, istom jekom, ječi moje ranjeno srce. Krvari od boli.
– Šta te mori, đigaro moja? – majka zabrinuta pita.
– Mori me žeđ! – izustih i popih vodu iz čaše koju mi pruža. Da me mori ljubav, rado bih joj rekao i to, ali pitaće me: k`o je, i odakle je ta zbog koje noćima ne mogu spavati.
– Pogle se, sav si u goloj vodi, ko da te neko u crnu rijeku potopio. – majka čučnu i krajičkom bluze obrisa znojno mi čelo. Krenu da dovi ali je ja zaustavih na pola. Navučem jorgan na glavu i okrenem se na drugu stranu.
– Idi lezi majko! Dobro sam.
Dimije zašuštaše. Čujem ju kako nešto gura pod gredu. Od štok vrata, tri udarca odjeknuše. Sačekam kuća da se umiri, i tiho prospem sjeme u čaršaf. Napokon zaspah, puštajuću dragu nevjestu, da isčezne iz mojih misli.
Zora rudi. Horoz u ćumezu kukuriče.
– Prokleti vuci, sinoć su opet oblijetali oko tora! – Babo grmi s verande. Tragovi, vučji, vode od tora do naše kuće, pa prema Husinom brdu. Ucrtani su u snijegu kao smrknute obrve na očevom licu.
Njegove šake su kvrgave od teškoga rada. Skvrčene u gutu kostiju i ispucale kože kidaju sa čiviluka lovačku pušku i vuneni šal. Majčine su pjegave i sitne, staračke, mehlem za sve moje boljke. Ogrubjelim dlanovima dodiruje mi lice, steže obraze. Kradomice, da otac ne vidi, prstima upliće tri duga konca u deblju nit.
Materine oči, dva zrna kafe, utonule su u moje dok mi oko struka veže raznobojnu vunicu. Traži u njima moru koja me ždere noćima. Gura mi suhi snop majčine dušice u prednji džep i tiho šapuće elhamdulillah. Stid me je, rumenim se i cupkam u mjestu. Bojim se, vidjeće nju. Hamajliju prekrijem kaputom i sklonim pogled s majčinog. Mati otvora vrata našega doma i baca zrnevlje u krug.
– Majte koke moje, majte koke, maj. – viče, a kokoške odnekud dotrčaše i obojiše mali komad zime u smeđe. Uzimam sjekiru i namotaj konopca, i izlazim u avliju.
Stao sam do babe. Bjelina mi na momenat oduzima vid, škiljim kroz trepavice. U voćnjaku, od hladnoće pucaju stabla. Pucam i ja po šavovima ranjenog mi srca. Zrak je leden, štipa za obraze. Dišemo kroz nos. Obojica, svaki u svojoj muci, kao dvije lokomotive, probijamo se kroz prtinu.
Osvrnem se da vidim mater. Eno je, kao mnogo puta do sada, posipa vodu sa kućnoga praga. Na hajr i na dobro, i dug vijek. Maše šamijom. Tanke pletenice ko dvije zmije, uvijaju se na ramenima. Njene usne se pomjeraju, nešto govore. Ne čujem majčin glas, ali znam svaku riječ dove koju nam uči za hairli put.
Dan je bez vjetra, nema ni sunca, sivo je, mirno, savršeno za lov. Brojimo utisnute šape. U čoporu, pet odraslih vukova, i dva štenca. Vučica je prva i šepa na desnu šapu. U šumu, tragovi se razdvajaju.
– Ti pojdi preko Svatovskog groblja, a ja ću gore, prema Pašinoj livadi. – dobacuje mi otac na rastanku i hita uzbrdo.
Ja stojim kao ukopan i gledan u mračni dio šume, dio kojim ja trebam poći. Tamo mi se nije išlo.
Jer tamo je..
***
– Tamo su se u sred ljeta smrzli svatovi. – nana prutom pokazuje na livade prekrivene žutom travom, a mi, unučad, čvrsto se držimo za skute njenih dimija i drhturimo od straha.
Iz sparušene trave proviruju kameni nišani. Razbacani su na sve strane, i drugačiji od naših. Iscrtani su, stari. Nana ih je zvala kamovima, i nama djeci nije dala da im prilazimo blizu.
– Gdje je koji svat pao, na tom mjestu su mu digli grob. I danas, tu znaju ljeti da viju snjegovi. – nana progovori duboko, kao iz mješine, a mi djeca zavrištimo na sav glas.
– Pričalo se; mladoženju su rastrgali vuci, a nevjestu nikada nisu pronašli. Zatrpala je mećava. – uvijek, na kraju proučimo fatihu za umrle, jer takav je kod nas običaj i krenemo natrag u selo.
– A pod onim najvećim kamom leži prikaza. Leži i čeka na mlade momke. Dolazi im u u snovima, zaludi ih, namami u svoju zamku i ondak, pojede. A najvoli jesti djecu što ne slušaju svoje nane. – stara majka nas straši.
– Kažu ..
Sestre, brat, i ja skupljeni u krug poput majčinih kokoški oko zrnevlja, buljili smo u grbava brda i zlatne nepregledne livade tražeći u lelujavim sjenama čudovišta i strašna bića iz naninih priča. Od njenih riječi, uvlačio nam se strah u kosti. Pričala je ona i druge priče, ali one o Morani bile su najstrašnije. Žena se zvala kao noćna mora, i poslije nje, san mi dugo nije dolazio na oči. Ležao bih budan u krevetu do zore zamišljajući naborano lice starice poviše sebe.
– Ne ite tamo ni da vas šejtani gone, nećete se vratiti živi.. – i ne bih ja, da nije babe i vukova.
***
Nana je preselila na ahiret prošlog Ramazana. Uskoro će akšam, a otac neće dugo čekati na mene. Hrabrim se, aminam i koračam naprijed sam. Pratim tragove sve do kraja šumskog puta, do ivice Pustih njiva. Tu zastah i udahnuh rezak zrak duboko u pluća. Bio sam još dječarac kada sam posljednji put stajao na istom ovom mjestu. I od tada, ništa promjenilo se nije. Ništa, sem moje nagrižene duše.
Ugledah, na livadi poviše groblja, uz vučje, i ljudske stope. Poslije nekoliko metara, životinjski trag gubi se u snijegu, a dva tabana, ne veća od moga dlana nastavljaju ka Svatovskom groblju. Strčao sam dole. Bosonogi stvor hodao je u krug, plesao, oko najvisočijeg nišana. Stećak, kojeg ni snijeg nije mogao u potpunosti prekriti, propinjao su se prema nebu. Visoko.
Sjetih se nanine priče, da pod tim kamom leži Morana, proučih joj fatihu, i tek onda zagazih na sveto tlo. Nešto mi je govorilo da se okrenem i bježim, ali bilo je već kasno. Sa zatrtih vrtača i dubokih jama u udolini sjeverac je rezao gornji sloj suhog snijega, dizao ga u vis i rasipao na sve strane. Zatrpavao je sićušne otiske, oblu petu i malene prste. Vjetar mi je nanio i njen miris. Miris moje drage. Zeleni orasi u sred zime. Od kud!? Klecnuh od čežnje. Uslonih obraz uz zapadnu stranu nišana, i provirih iza kamena.
Poznao bih je među hiljadu drugih.
Moja nevjesta, obučena u vjenčanicu od prozirnoga platna čučala je u snijegu. Umjesto vela, na glavi joj vučje krzno. Krznena kapuljača dodiruje njena sitna ramena, i u ritama spušta se niz povijena joj pleća. Nije me čula, gura šake u snijeg, i rovi zaleđenu zemlju. Kože bijelje od mećave, smeđe kose, i modrih, bosih stopala ličila je na neku avet. Utvaru. Na predivnu zvijer, boginju zime.
Mislim da sanjam, jer ovo ne može biti java. Ili mi se od hladnoće pričinjava.
Prilazim i pružam ruke. Obradovala mi se. Osmijeh joj zarobio lice. Vadi šake iz razrovane rake, spušta ih na koljena i podiže vjenčanicu. Širi bedra, izvija tijelo, nudi mi se. Naslonila se uz nišan i drhti od želje. A usne joj se razvukle preko oštrih očnjaka, stružu i dozivaju me.
Ne čekam ni časa. Bojim se, ako je san, probudiću se. Bez oklijevanja spuštam se na koljena i pužem ka njoj. Uvlačim se među duge djevojačke noge. Milujem ih, ližem butine. Ruke su mi nemirne. Drhtavim prstima pohotno istražujem svaki djelić njenog tijela. Razvezujem djevičanski pojas, širom otvaram vrata dženeta. Razdvajam smokvaste usmine, stidne dlačice crnje su od noći bez mjesečine. Uranjam jezikom. Mladenka stenje. Uživa.
Uživam i ja. Posežem prstima za sitnim dudovima, bradavicama, štipkam ih, grickam i požudno sisam. Ženska njedra igraju pod mojim šakama, stišćem ih, gnječim. Nije me briga što je njena koža bijela i hladna, samrtnički ledena. I što miriše na zimu, oporo. Nije me briga što nas mrtvi gledaju, jer san je.
Moranine ruke, spuštaju se sve niže i niže. Pipa me. Grize, ujeda, čupa mi kožu, privlači sebi. Preko vunenih hlača hvata me za mošnjice, steže nabreklu muškost. Petlja šarenu vunicu, pokušava razvezati čvor na materinoj hamajliji.
Iznenada, moja ljubljena vrisnu, ustuknu i pokaza oštre zube. Povuče se kao opurena, unazad i zvjerski iskezi. Pođe da se mijenja. Na momenat poprimila bi lice starice, naborala se, smrknula, ali se brzo vrati, preobrazi u lik prelijepe djevojke. Sad je žena, sada zvijer, vučica. Vučica, bacaka se u snijegu i reži. Po prvi put, od kako je volim, osjetim strah. Bojim se prikaze. Starica, neljudskim šakama, obraslim dlakom, grabi prema meni.
Noćna mora je, uvjeravam sebe i uzmićem joj. Pužem, pipam okolo. Tražim sjekiru. Napipam dršku i stegnem je čvrsto. Skočim na noge i iz sve snage zamahnem. San je. Udarim je po ramenu. Krv je modra, urlik životinjski. Zamahnem opet. Ciljam u glavu. Koči se i ciči. Cvili i trza udovima. Udarim je ponovo, i još sedam puta dok se nije skroz umirila. Buljim, sanjam. Predamnom leži hrpa kostiju, krzna i mesa. Ali i takvu je volim.
Jedino, oči su ostale iste. Mutne, bez sjaja, mrtvo zure u mene.
Hudim u snu, žalujem. Patim. Misli me more. Mori me ona. Morana. Zrak postaje ljepljiv, metalan. Krvav. Osjetim golicanje u nosnicama, opet mirišu orasi. Na zimu. Akšam pada. Iz šume dopire sovin huk. To je moja draga promjenila lik. Lepeta krilima po nebu. Zove me sebi.
Eto me prokletnice, odgovorim joj krikom, i konopac prebacim preko visokog kama. Penjem se, pentram, popnem se na stećak. Dole, po snijegu krvava lokva se širi. Guta Svatovsko groblje, ždere mene. Mislim, da san je. Konopac omotam nekoliko puta. Drugi kraj vežem oko svoga vrata i bacam se tijelom niz istočnu stranu njenog nišana.
***
– Budi se nesretniče! Prokleti vuci, sinoć su opet oblijetali oko tora! – kroz maglu čujem oca kako galami. Vidim ga, stoji pored nekog bunara. Nadviruje se. Doziva me.
– Šta te mori, đigaro moja? – zamišljam majku kako sjedi u savzi i hrani kokoši.
Prstima sitni majčinu dušicu u krilo, mirisni prah utrljava u crveni konac. Upliće ga u klupko i dovi. Dovi majko za moju dušu, rekao bih joj sada, ali usta mi nijema, zapečaćena, ispunjena crnom zemljom iz kabura. Stojimo skupa, Morana, Smrt i ja, a pred nama otvorena vrata džehenema. I šutimo oboje.
Jer takav je san. Tih, šutljiv. Bolan. Beskonačano stvaran.
Autorica: Alma Zornić
Bilješka o autorici:
Alma Zornić (1975) do sada ima preko četrdeset objavljenih, pohvaljenih i nagrađivanih priča, kako u regionalnim, antološko žanrovskim, tako i u domaćim zbirkama. Sem zajedničkih zbirki/zbornika, priče objavljuje i u književnim časopisima, na internet stranicama i portalima. Iako, često za sebe kaže da nije rob niti jednog književnog žanra, njene priče i pripovijetke usko su vezane uz magijski realizam i kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine.
Dobitnik je nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH 2020. godine za najbolji rukopis. “Bašeskijini mrtvi” – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini, njena je prva knjiga.
Živi i radi u Sarajevu.
Dunjalučar 