Mogu li žene postati paše? – Život kao Konak suza

Mogu li žene postati paše? – Život kao Konak suza

Morate stajati uspravno kao da ste progutali oklagiju. Glavu morate držati blago podignutu i po potrebi je lagano okretati. Vaši pokreti tijela trebaju biti nježni, ali odlučni. Morate izbaciti grudi naprijed poput goluba. To je važno kako za muškarce tako i za žene. Nemojte gubiti čvrstinu! Malo govorite, ali pažljivo slušajte! Nemojte se svemu smijati! Malo se smijte!

Da li je žensko tijelo konak suza, mjesto radosti i tuge? Da li žene mogu vjerovati drugim ženama, svojim majkama, bakama, sestrama, kćerima, tetkama, prijateljicama? Da li žena može pronaći utočište u svijetu muškaraca? Da li će njene životne odluke ikada biti vođene slobodom, lišene zakona patrijarhata, nasrtaja, udaraca, ignoriranja i vječitog ušutkivanja?, neka su od pitanja koja turska spisateljica Sebnem Isiguzel postavlja u svom romanu Konak suza. Na primjeru glavne junakinje, koja je ujedno i pripovjedačica, autorica pokazuje surovost patrijarhata u 19. stoljeću, pri čemu ostavlja mogućnost za povlačenje paralela sa 20. i 21. stoljećem.

*Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće*

Junakinju upoznajemo u kriznoj, prelomnoj tački njenog života – to je sedamnaestogodišnjakinja koja u svojoj utrobi nosi vanbračno dijete, to je djevojka koja se pokušala ubiti, spaliti, i tako ostala bez kose. Upoznajemo je 1876. godine u trenutku kada napušta svoj dotadašnji život u srcu Istanbula i odlazi na Bujukadu, otok na kojem se nalazi nedovršeni porodični ljetnikovac, gdje će roditi svoje neželjeno dijete i sakriti porodičnu sramotu. Ono što njenu poziciju čini tragičnom jeste činjenica da su je se »preko noći« odrekle majka i tetka, sestre Hidžran i Fatma, a sluškinja Bedrija sav svoj godinama sakupljani bijes, bez trunke milosti, iskalila je na njoj i djetetu, pri čemu se niko nije potrudio saslušati, razumjeti, ili barem pokušati razumjeti njenu priču. Razumijevanje dolazi od strane Mehmeda, muškarca, pobunjenika koji je u Francuskoj studirao pravo, a koji je predstavljen kao sušta suprotnost ženama sa kojima se junakinja susreće, on razumije, sluša, lišen je predrasuda:

»Svi vole snagu i moć. I nikada ne zaboravi da su, pogotovo te tvoje komšinice koje su te kamenovale, puno gore od tebe.« Sjetila sam se da sam i sama ranije slično razmišljala. »Nemam ni trunke snage da budem jaka. Imam samo toliko da izguram današnji dan«, govorila sam. »Ne brini se! Nemoj biti tužna! Ne mogu dozvoliti da mi se pred očima osusiš i nestaneš poput cvijeta otgnutog s grane«, rekao je Mehmed i pomilovao me po obrazu.

Slabljenje Osmanskog Carstva, vladavina sultana Abdul Hamida, društva u kojem se patrijarhat ponajbolje predstavlja smjenom isključivo muških vladara u čijim haremima se žene bore samo za to da postanu njihove miljenice, miješanje istočnjačkog i zapadnjačkog načina života, diktiranje pravila oblačenja, doličnog ponašanja, slabo obrazovanje radi sprječavanja slobodoumnosti, sve to doprinosti apsurdu i nepomičnosti žena.

Različiti problemi takvog društva predstavljeni su kroz sve ženske likove i njihove živote. Majka glavne junakinje žena je koja žudi za evropskim načinom života, ona ovisi o pomodnim stvarima kroz koje pokušava kupiti sreću, uspomene, i tako pobjeći od vlastite prošlosti gdje je čeka djevojčica-robinja koja je prodata dvoru sa deset godina, a koju je muž kupio. Hidžran je zaljubljena u albanskog vrtlara, a primorana je udati se za pašu, Fatma podržava i živi po svim zakonima patrijarhata, a obje osuđuju, udaraju i žele ubiti svoju unesrećenu sestru, jer se njihov ugled i budućnost automatski narušavaju njenom nesrećom. Na taj način društvo tjera žene da jedna prema drugoj osjećaju nepovjerenje, razvijaju neprijateljstvo, i povrh svega mržnju.

Konak suza ime je ljetnikovca kojeg je gradila junakinjina majka, kao mjesto koje će njoj i njenim kćerima pružiti utočište i odmor, taj prostor za njih je trebao biti poput vlastite sobe o kojoj govori Virginia Woolf, gdje su trebale biti slobodne, ležati na travi puštene kose, pustiti da im sunce miluje tijelo, bez marama i feredža, bez muških pogleda, glasova i zakona. Junakinjina majka objašnjava ime tog konaka, koji se prvobitno trebao zvati Biserni konak; suza je simbol čistoće emocija, čovjek plače i kada je sretan i kada je tužan, i tada nastaju biseri, kristali, dragulji ljudskog tijela, suze kao simbol čistoće.

Međutim, Konak suza postaje metafora života žena koje su zarobljene u duboko ukorijenjenom patrijarhatu koji ne prihvata ravnopravnost, u kojem nema razumijevanja za greške, gdje žena ne smije i ne zna reći ne, gdje jedan Paša može iskorstiti neznanje sedamnaestogodišnje djevojke, gdje žena ne smije pokazati radoznalost, strast i volju za slobodom. Junakinja utjelovljuje žensku slobodu. Kada pronađe ljubav u svijetu koji je hladan i nemilosrdan, tada počinje i njena borba za budućnost, ali je društvo stalno podsjeća na prošlost. U Konaku suza, u jednom takvom svijetu, nema mjesta za sretan kraj, žena poput Eme Bovari, koja želi biti neko drugi negdje drugo, i njeno vanbračno dijete, muškarac, pobunjenik koji podržava slobodu, majka i sestre navodno uništenih ugleda, jednostavno moraju nestati, umrijeti.