Mit o Atlasu I, Kritika mita o Sizifu
Iako se radi o kritici mita o Sizifu, ne radi se o kritici Camusevog eseja Mit o Sizifu, već o kritici kako je taj mit shvaćen i primljen u opštoj javnosti. Camusev esej se bavi temama života, apsurda, samoubistva, a tek na kraju se osvrće na sami mit o Sizifu, ne toliko u njegovu cjelost već radi „fotografisanja“ i analiziranja mogućih Sizifovih mentalnih stanja u onom trenutku kad mora da posmatra kamen kako se kotrlja niz brdo. U eseju on tu Sizifovu radnju poredi sa svakodnevnim životom prosječnog čovjeka i njegovom cikličnom ponavljanju mehaničkih radnji, ali sa vremenom je dojam tog mita, odnosno alegorije, pretvoren u „filozofski“ izgovor za nezainteresiranost ili lijenost sa pitanjem koje služi kao opravdanje: „Čemu se truditi za išta, ako će se kamen opet iznova skotrljati?“
Kako se često dešava sa simbolima, metaforama ili alegorijama, opšta javnost pronađe svoje tumačenje u njima i takvo tumačenje, ono mimo namijenjenog, preostaje u kolektivnom ili individualnom duhu. Ovo ne mora biti nužno loše (Današnji čovjek ima preveliku težnju da nešto obilježi za loše ili dobro, iako većina pojava su naprosto previše prosječne da bi se svrstale u jedan od ta dva ekstrema) jer tumačenje obično više otkrije o tumaču nego o tumačenom. Podsjećajući se na napisano u esejima Mit o Kasandri i Trodimenzionalnost svjetonazora, neke stvari nisu mjerljive vrijednostima tačno ili netačno, a takva su tumačenja.
Iako je Camus namjeravao da iskoristi mit o Sizifu da proslijedi neku optimističnu poruku ljudima, ta poruka se izgubila i nastalo je tumačenje koje nije iskreno Camusijevoj namjeri, ali je iskreno stvarnosti tumača. Ljudi o kojima je govor su preuzeli tu alegoriju i od nje napravili opravdanje za lijenost. „Kamen će pasti“, govore oni kao uvertira za riječi „Čemu trud?“ jer oni mit o Sizifu ne gledaju kroz oči samog Sizifa već ga gledaju kao njegova zamišljena publika. Pošto će kamen se svakako otkotrljati nazad na početno mjesto, oni svoj kamen ostavljaju na tom početnom mjestu vjerujući da nema razliku u tome da li je bilo pomjeranja ili promjena ako je pomak (sjetite se razlike između puta i pomaka iz lekcija fizike) nepromjenjen. Pošto gledaju Sizifa, a ne kao Sizif da gledaju u kamen, oni su u strahu da će i njih neko gledati na isti način na koji se oni podsmijavaju Sizifu ako bi se uhvatili njegovog posla. I zbog tog straha da ne postanu objekat svog ismijavanja, oni svoj kamen ostavljaju i time bez ikakvog uloženog rada i sami postaju jedan oblik Sizifa, i to onog čiji kamen nijednom nije prevalio put koji mu je sudbinom uslišen. Publika Sizifova vjeruje da kamen koji se nije pomakao sa mjesta i kamen koji se vratio na početno mjesto su jedna te ista stvar.
Postoji i shvaćanje Sizifa ne kroz oči njegove zamišljene publike, već kroz oči nezadovoljnog Sizifa, tj. ne onog Camusevog veselog, pomirenog sa svojom sudbinom. Ovaj Sizif, kao i onaj iz prošlog paragrafa se nalazi u iskvarenom obliku mita. Originalni Sizif je sam u svojoj patnji, ali u obje iskvarene verzije se on nalazi pred publikom. U prvoj je fokus na publiku Sizifovu, a u ovom je fokus na Sizifa pred publikom. Ljudi su društvena bića, to se makar svakom pojedincu može priznati (ne sad da moraju uvijek biti okruženi ljudima, već da potvrdu svog postojanja traže u drugima). Sizif dok je sam sa kamenom, njemu kamen potvrđuje njegovo stanje, ali čim ima publiku, on u publici traži potvrdu svog stanja. Zbog uzaludnosti ponavljajuće radnje, teško da će Sizif išta od publike tražiti no sažaljenje. Nema slavlja u guranju kamena na vrh brda jer će se taj kamen ponovno skotrljati. Nema neke društvene odgovornosti u toj radnji, jer ipak, držeći se mita, ta radnja je Sizifova kazna, te kao što je u hrišćanskom svijetu srednjeg vijeka bitan dio ljudskog postojanja obilježio podnošenje Istočnjačkog grijeha ubiranja ploda sa drveta spoznaje dobra i zla, tako je i mit o Sizifu kao alegorija na ljudsko stanje prihvaćen kao neki oblik urođene kazne čovjeku za njegovo postojanje. U njemu se ne pronalazi ništa optimistično, a da bi se to pronašlo, morala bi se prelaziti granica mudrosti i ludosti. I tako, Sizif pred publikom ne samo da je proklet tom radnju koju mora iznova da ponavlja, on je i proklet time da kad se kamen kotrlja nizbrdo, umjesto da slušajući Camusa bude veseo, on u očima publike traži sažaljenje i on više tone jer publika ne igra nijednu aktivnu ulogu, već samo pasivnu.
Takva poimanja, a ona su previše često prisutno u današnjem svijetu, zanemaruju bitnost kretanja i kod čovjek izaziva gubitak osjećaja za cikličnost određenih pojava u prirodi. Kazaljka na satu se uvijek tokom istog vremenskog perioda vraća na svoje početno mjesto. To je i njen smisao i njena svrha. Na osnovu toga gdje se ona u određenom trenutku nalazi mi možemo znati koliko je sati. Nećemo sažaljevati ili ismijavati sat zbog toga što obavlja svoj Sizifov posao. Kad god se priroda vrati u jedno godišnje doba, bilo ono ljeto, zima, proljeće ili jesen, neće se to shvaćati kao neki besmisao već će se živjeti u skladu tih cikličnih promjena koje jesu zbog svoje cikličnosti lakše za predvidjeti. Sizif gura svoj kamen, iako zna da će se skotrljati. Kao jedan od zupčanika u stroju svijeta, on ciklično obavlja svoje radi sebe, a ne radi publike. Publika se kasnije stvorila i sukladno pasivnoj prirodi, ona ostaje u svom stanju, nepromjenjena dok Sizifov kamen obavlja svoj krug.
Ako iz jedne početne tačke čovjek hodanjem napravi krug i vrati se u tu početnu tačku, te ponovo ponavlja krug i tako više puta. Lako će posmatrač ostati samo pri svom gledištu da neko ponavlja jednu te istu radnju bez ikakve promjene jer, ipak, posmatrač vidi čovjeka koji se uporno vraća na jedno te isto mjesto. Ali, čovjek koji je u tom kružnom kretanju, sa svakim novim ponavljanjem može bolje razgledati šta se nalazi unutar i van te kružnice; on u jednom ponovljenom krugu može obraćati pažnju na sve ono što je crveno oko njega, u drugom ponovljenom krugu može obraćati pažnju na sve ono što je zeleno, u trećem može obraćati pažnju na ono što je od drveta i tako dalje, i tako dalje. Dok taj čovjek koji se vrti u krug može vidjeti mnogo toga u svijetu oko sebe, taj posmatrač vidi samo jednog čovjek kako hoda u krug. Moguće je da i taj čovjek što se kreće kružnicom samo vidi svoja stopala kako se vječito pomjeraju naprijed i samo naprijed. Sve zavisi od toga kako se pristupa nečemu, a na sličan način se i tumači jer tumačenja ne pripadaju domeni istinitosti, već naprosto onome šta pojedinac može da odluči o sopstvenoj, individualnoj perspektivi, podrazumijevajući da aktivno doživljava vanjski svijet, a ne da pasivno prihvaća svoju ulogu posmatrača.
Kako je i sam Camus navodio, Sizif u trenucima svijesti može biti veseo ili tužan, no mora ga zamišljati sretnim. Sizif nije stvaran, tumačenje njegovog mita je ono što prihvaćamo kao stvarnost, a tumačenja otkrivaju više o tumačima nego o tumačenom, pa svojim tumačenjima možemo otkriti i više o sebi nego što smo ranije znali. Ono što saznamo je kao i kamen koji Sizif gura: može biti ostavljeno da stoji na svom mjestu, a može i biti ponovno pokrenuto, u svom kretanju izmjeneno, ali prividno ostavljeno na istom mjestu onim posmatračima čiji je čitav smisao Sizifa da nema smisla prihvatiti cikličnost.
Autor: Luka Bošković
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 