Proza: Sead Pizović

Moj rat u Libiji or Save of War in Libya

Oktobar, 2010. godine, Sarajevo. Subota. Prijepodne. Mobilni zvoni. Čujem ženski glas na engleskom. Ovdje Linda u vezi detalja za vašu ponudu za posao, etc. Šaljem te ponude za posao po cijelom svijetu i ko će sve to memorirati… Imam naviku kada pošaljem ponudu odmah brišem, jer ako stigne povratni odgovor, imam adresu. Nešto od tih adresa raznih kompanija pohranim u laptop. Automatski odgovaram na njene upite i kraj razgovora. Šta bi, bi. Malo se ozarim, jer razgovor za svaki posao za vani uvijek me oraspoloži i malo digne.

Za sedam dana dobijem e-mail od Linde i sve moguće papire za posao da ih hitno popunim. Njemačka kompanij2a „MAN“, sada se zovu Ferrostaal, Frankfurt. Potpišem ugovor na šest mjeseci. 25. 12. 2010. letim na relaciji Sarajevo – Tripoli. U Tripoliju prenoćim, zatim Tripoli – Brega vozilom, glavni kamp kompanije i na kraju Brega – Amal, naftno polje u pustinji, moje odredište rada. Amal je geografski bliže Bengaziju, a od Tripolija je udaljen najmanje hiljadu kilometara.

*Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće*

Prvi dan u Amalu. Upravnik gradilišta je sa naših prostora, iz Srbije, negdje oko Loznice. Upoznajem kamp. Par trejlera opremljenih za spavanje i boravak predviđen za Evropljane. Nešto više trejlera za lejbere-radnike Azijate, Filipino, Tajlandi, Afrikance etc. Da pojasnim, moje drugare iz Tajlanda zovem „Tajlandi“, “Filipino“ iz Filipina, valjda odmilja. Zatim kuhinja, ogromna radionica, skladišta materijala, prostor za građevinsku mehanizaciju, vozila, kamion, autobus, pumpa za točenje goriva etc. Ograđeni smo žičanom ogradom od kampa Afrikanaca i sa druge strane kampom Austrijanaca.

Naš ugovoreni posao se odvija na sedam gradilišta oko Amala, poredanim u sfernom rasporedu. Udaljenost svih gradilišta od našeg kampa su par kilometara i svi putevi vode kroz pustinju, pijesak. Naši poslovi – iskopavanje novih trasa u pijesku kroz pustinju i polaganje novih cjevovoda, zatim poslovi na tankovima, čeličnim konstrukcijama, automatici, elektro-katodna zaštita etc.

Prvi dan u officu-trejleru i upravnik mi kaže “da on neće dozvoliti nikome u Amalu da me otjera”, i u tom smislu… Malo sam zbunjen ovim izljevom brige, a prvi put se u životu vidimo. Šta bi? Šutim i kažem sebi da vidim na šta će ovo izaći. Tu su još Filipino, sekretar, Aleks. Niko me ne uvodi u posao elementarno, tu ćeš naći te papire i sl. Sutra idem do dvojice Amerikanaca koji će mi biti inspektori i nadzor za naša gradilišta. Radni dani su krenuli i posao punom parom, jer su Amerikanci bili poslovni, profesionalni, predusretljivi i uvijek za saradnju.

Jedno jutro, oko tri sata, probudim se i kao čujem neke glasove. Ustanem, provirim kroz vrata trejlera i vidim dvije siluete kako se kreću i nešto dogovaraju, ali ništa nisam razumio. Nastavim spavati. Ujutro idem na posao, prvo do offica, kad iznenađenje – trejler-office izgorio, zgarište. Samo konture ostale. Prva misao – zašto nisu zvali vatrogasce koji su udaljeni 400 – 500 metara od našeg kampa i efikasno spriječili požar. Drugo, zašto nisu oglasili uzbunu aktiviranjem sirene za takve pojave i buđenjem svih radnika u kampu. Ništa mi nije jasno, jer sam ovdje tek nekoliko dana i zato šutim i snimam. Krenu standardne procedure: inspektori, policija, ispituju ljude, fotografiraju zgarište etc. Upravnik je ispričao da su jedan ili dva lopova provalili kroz prozor trejlera, ušli, obili malu kasu i odnijeli neku lovu, libijske dinare i da su, pri napuštanju trejlera, zapalili trejler posipanjem benzina po stolicama etc. Meni ta priča nije držala vodu i odmah sam posumnjao u taj njegov iskaz. Unutrašnjost trejlera, ono što je ostalo poslije požara, mene je upućivalo na tehničke indikacije, da je moguće da su planule električne instalacije. Pošto sam novi, nisam se htio gurati. I danas sumnjam da je upravnik zapalio trejler-office, nemam dokaz i pokušavam dokučiti njegov motiv, razlog zašto bi on to uradio. Prvo, možda je vidio da električne instalacije gore i nije htio da ispadne njegova nepažnja u officu i izmislio priču. Drugo, trebao je sutradan ići na odmor i možda nije vodio dobro dokumentaciju. Sumnjam u još neke razloge, ali dosta. Potom je upravnik imenovao komisiju od tri člana da pretraže sve radnike, Tajlandi, Filipino, Afrikance, Vijetnamce, Bangladeš, u kampu u njihovim trejlerima da eventualno pronađu trejlere i njihove krpe, radna odijela, rendgenski pretraživati i tražiti ukradenu lovu – muka mi je bila već kod prvoga trejlera i odustao sam da u tome učestvujem. Dan-dva poslije požara, upravnik ode na odmor i meni dade hrpu telefona da ga zovem ako bilo šta zapne oko posla.lovu. Kaže meni: “I ti im se prdruži.” Ulaziti u radničke trejlere i pretraživati,to mi se nije svidjelo i automatski sam odustao.Poštujem te ljude.

Poslaše zamjenu, Nijemca, imena Uve. Kaže – on nije Uve Zeler, poznati njemački fudbaler, nego je on Uve sa povišenim naglaskom. Stigao je novi trejler-office i obojica smo ga postavili i fiksirali pomoću dizalice. Sjedim u officu i imam hrpu papira-špranci ispisati za sva gradilišta, i s inspektorima i nadzorom usaglasiti da gradilišta mogu početi raditi. Uve uđe i sjede na sto preko puta mene (stolicu je zanemario) i “s visine”, onako naređivački kaže: “Idi do inspektora i dogovori oko nekog posla.” Ništa konkretno. Loš engleski. Nemam pojma o čemu govori. Vidi da sam u poslu koji je u tom trenutku prioritet broj jedan. Tu sjedi još Filipino, sekretar, Aleks i Afrikanac Abduselam i pomno prate situaciju. U sekundi prorade moji instikti, glava hladna, srce i sva osjetila ključaju. Da je samo normalno pristupio i ljudski razgovarao, sve bi bilo dobro. Ja mu kažem: “To je tvoj posao, ti zamjenjuješ upravnika.” Ja sam samostalan u poslu i menadžer. Tada nisam znao da je tanak s engleskim i u poslu, a pogotovo sa papirima. Da sam znao, možda bih drugačije reagovao, ali u tom momentu je tražio belaje, imat će ih. Moju reakciju primio je kao da sam ga štocirao. On je Nijemac, a kompanija njemačka. Napustio je trejler. Završavam papire i sjedam u džip sa Afrikancem Abduselamom (crn k'o ugalj) i idem do inspektora raditi. Abduselam me gleda i pita: “Da li ti ikada ikome saviješ leđa, kičmu?” Shvatio sam šta pita, jer je sve vidio i čuo i kažem mu: “Na ovakvo obraćanje i način, nikada i nikome.” Pogledao me i samo se zadovoljno smješkao i kao da mu je na momenat godilo moje društvo. Onda sljedeća dva-tri dana Uvetova kampanja i pritisci na mene… Beznačajne stvari i gluposti, kao imaš li evropsku vozačku dozvolu, otiđi džipom u pustinju i dovezi ljude sa gradilišta. Rekao sam mu da, ako sam mu ja jedini problem na gradilištu, ja idem kući. Čak je doveo svoga jarana iz Brege kao da me zaplaši. Sve sam to intelektualno odjebao. Jedan dan ulazim u zgradu investitora, libijska kompanija, Horuz i na hodniku zatičem Uveta kako se dere i svađa s inspektorom, nekim engleskim… Prišao sam, jer nije dobro za našu kompaniju, bez obzira što podmićivanje cvjeta. Rukom sam ga blago potapšao po ramenu i klimnuo sam mu glavom i odmah je ušutio i shvatio da ja preuzimam inspektora i kao da mu je laknulo što se izvukao iz ove situacije i posla. Poslije je pokušavao da se šali i da se uzajamno približimo, što sam naravno prihvatio, ipak je ovo pustinja.

Vratio se upravnik s odmora. Jedno popodne, na gradilištu blizu našega kampa, rovokopač je smrskao cijev za vodu koja je snabdijevala naš kamp tehničkom vodom. Ovo bilježim jer nisam mogao da shvatim te reakcije Filipino, Tajlandi radnika koji su bukvalno stajali i ukočili se, ne poduzimajući ništa. Muk. Nevjerovatan prizor. Opravdavao sam tu njhovu ukočenost kulturom, vjerom, mentalitetom i ko zna čime. I poslije, kada je ratna svakodnevnica uzela naš kamp, pokazalo se da u svoju odbranu za goli život ne reagiraju uopće i prepuštaju se meditiranju, da tako to pretpostavim. Možda i strah, ko će znati, ali tako je bilo. Cijev sam riješio sam, jer kamp bez vode je mrtav kamp.

Radno vrijeme nam je od 10 do 12 sati svaki dan. Taj dan sam vodio poslove na gradilištu, četvorka u pustinji. Iskopavanje trase za novi cjevovod. Radnici Tajlandi i Afrikanci. Oluja (gibli) nas je zasula već u jutarnjim satima. Jak vjetar, hladnoća probija kosti, pijesak kao da nas pjeskari. Nemoguće je boraviti u pustinji bez zaklona, a kamoli raditi. Radnicima kažem: “Prekidaj posao i trpajte se u trejler za alat i materijal dok ova napast od vremenskog stampeda ne prođe.” Poslije izvjesnog vremena otvaraju se vrata sa spoljnje strane trejlera i pojavi se upravnik i počne vikati i urlati na radnike i počne ih istjerivati vani na oluju. Šta će time dobiti, jer i on zna da je posao pod olujom nemoguća misija. Malo je reći da sam bio iznenađen. Meni nije ništa kazao. Na momenat me misli automatski prebaciše i vratiše na rat u Bosni, i Srbe, i njihove logore za civile, Muslimane, i šta su sve radili, ubijali, silovali, pljačkali i ovo se sa stranim radnicima nekim dijelom trenutno uklapalo, htio ja to prihvatiti ili ne. Fakt pred mojim očima.

Poslije ove pustinjske epizode počeo sam upravnika izbjegavati, radeći svoj posao profesionalno, jer moj feel break, odmor za prvi trip počinje za 30 dana i tada ću morati donijeti neke odluke.

Onda je moj Amerikanac, inspektor, otišao na odmor, a zamijenio ga je Englez. Pretpostavljam da je iz dva razloga (možda i više) bio malo “krut” u našim kontaktima i saradnji. Prvi, ovaj posao je radio Filipino Majkl i bio mu je “ljubimac”. Englez se teško mirio s činjenicom da se Majkl neće vratiti na posao, jer se posvađao s upravnikom i ko zna šta još. Drugi razlog, kroz moj posao uvodio sam, mimo njihovih špranci, neka nova znanja i iskustva. Nije se usudio upustiti u struku mimo špranci i rutine. Znanje univerzitetsko. Malo je bio nadmen i isključiv, ali je bio svjestan da mora biti “tih”, jer su Englezi bili dobro plaćeni.

Onda se pojavio Igor iz Hrvatske. Brzo smo se “našli”. Drag, druželjubiv, mlađi čovjek. Trebao je raditi na cjevovodima, pipes menadžer. Poslije par dana upravnik mu je objasnio da nema mjesta u Amalu za njega, a ja bih kazao da ga je nogirao. Pitao sam se zašto ga je otpustio. Možda činjenica da je bio Hensenov čovjek i da može prenositi događanja s gradilišta i pouzdan svjedok etc. Poslije smo se ponovo sreli na Malti i proveli prijateljsko i lijepo druženje, koliko je to uopšte bilo moguće u datim okolnostima. Nisam se brijao od početka rata i on mi je dao žilete da se obrijem i malo uljudim.

Poslije Igora dolazi Omar iz Sarajeva, mašinski inženjer na poslove menadžera. Ispostavilo se da je Omar sin moga jarana iz mladosti, tačnije iz legendarnog Fisa, gdje sam proveo djetinjstvo i dio mladosti. Omar, mlađi čovjek, vrijedan, stručan, kao čovjek iskren i pošten. Jedino njegov temperament i naglost, ide na prvu loptu kod reakcija. Nepravda ga izbaci iz cipela. Vremenom smo razgovarali i malo sam ga uspio reterirati i obojica smo zaplivali u malo mudrije i staloženije vode. Problem – svako njegovo insistiranje da mu da konkretnije poslove na gradilištu, upravnik je uporno odbijao ćutnjom i ignoriranjem, a bilo je posla za još dvojicu Omara. Razlog – shvatio sam da ga se upravnik boji, jer je znao i vidio da Omar “jede” poslove, to mi na gradilištu brzo prepoznamo. Ovo je pustinja i istina brzo pukne, razgoliti se i najtvrđa ličnost, ogoli i struktura osobenosti, kako radne tako i unutrašnje, tu je pred nama i opipljiva.

Imali smo mali restoran, tako smo ga zvali, a zapravo bila je mala prostorija u trejleru zajedno s odjeljenom kuhinjom i Vijetnamcima kuharima. Bukvalno tri stola, ali je hrana bila hotelska, evropska i samo za Evropljane. Upravnik je često zvao inspektore i nadzor na ručak da ih blago potkupi, a ovi su to obilato koristili. Za Libiju normalne relacije. Ponekad su dolazili i njegovi iz Srbije koji su radili u Amalu za druge kompanije. Upoznao sam dvojicu na tim objedima. Mlađi, srednjih godina, zvao se Bane (nadimak). Moja percepcija: realan, normalan čovjek, i ono što smo imali druženja bilo je lijepo i dobronamjerno za obojicu. Stariji se zvao Milorad, ali svi su ga zvali Majkl i to mu je godilo. Majkl je decenijama radio u Libiji i za tim našim objedima volio je da drži bank i priča o svemu i svačemu.

Polovinom februara dobijam poruku iz Sarajeva na mobilni od Melihe: “Napuštaj Libiju odmah i bježi iz istih stopa.” Tako nešto. Pošto smo radili od jutra do mraka u pustinji, nismo imali nikakvih elementarnih informacija šta se zbiva u Libiji. Nismo gledali TV, ali sam znao da je poruka ozbiljna i neupitna. Prenio sam Omaru poruku i kazao da ja ujutro odlazim iz Amala za Sarajevo. On se malo trznuo, ali je kazao: “Ako ti ideš, idem i ja.” Ujutro sam nazvao Hensena u Bregi i saopćio mu da ja napuštam Amal i Libiju, jer ne želim još jedan rat doživjeti pored preživljenog bosanskog i iskušavati sudbinu. Bosanski rat je iza mene, volio ja ili ne, ali ovo nije moja borba već borba Libijaca. On se iznenadio i kaže da će mi javiti sutra ujutro. I od tog momenta je počelo naše golo preživljavanje za živote u Amalu. Za nas 70 do 80 ljudi, Afrikanaca, Tajlanđana, Filipinaca, Vijtnamaca, Bangladešanaca, jednog Škota, jednog Srbina i dva Bosanca. Upravnik se toliko prepao i izgubio, da me pitao da ga nabrzaka naučim neku molitvu iz Kur'ana, kako bi ga to, eventualno, spasilo ako dođu da ga kolju ili ubiju. Odgovorio sam mu da i ja ne znam molitve, možda Fatihu proučiti, ali vremenom i to sam zaboravio, iako sam se rodio i odrastao uz očevu i majčinu familiju koji su svaki dan klanjali i bili pošteni ljudi i istinski vjernici. Kazao sam mu da spašava ljude, a ne po uputama Hensena da skuplja opremu i mehanizaciju sa gradilišta, jer gubimo dragocjeno vrijeme za pokret i spas. Nije imao namjeru da pokrene evakuaciju bez Hensenovog odobrenja. Shvatio sam da od njega nema nikakve koristi i izašao sam u lutanje po kampu tražeći uzdah i koncentraciju. Gledam okolo, metež je već počeo i nagovještava opasne dane. Prilazi mi Libijac koga sam poznavao, jako uzbuđen i kaže: “Ako budeš vozilom napuštao Amal, ne zaustavljaj se nikome do Brege i dobro se čuvaj onih sa bradama.” Malo engleskog, a više mimike. Iznenadio me, malo je reći prijateljski. Pogledom i mojim klimanjem glave uz šukram (hvala) zahvalio sam se i više se nismo vidjeli; vjerovatno je napustio isti dan kamp Amal.

Libijci u kampu su se počeli malo naprasno ponašati, vozeći naša vozila po kampu uz škripu kočnica i tim folovima, kao da su već njihova i da nas zaplaše. U jednom momentu, nasred kampa, približi mi se Aksli, Afrikanac, mlađi čovjek, poslovođa za Afrikance lejbere, dobro govori engleski, nije Libijac, neka afrička država i sa puno povjerenja i na engleskom mi kaže: “Hoćemo li se boriti?”, misleći da ove Libijce u kampu “povaljamo”. Taj trenutak, kao napisana knjiga za mene. Kako da mu dam odgovor za toliko ljudi u kampu i da odlučujem o njihovim životima i da ja preuzmem i donesem odluku. Valjda je jedino meni vjerovao u kampu. Ako kažem yes, to bi značilo da ćemo se boriti u ovoj stranoj zemlji i da savladamo ove naše Libijce iz kampa i zadržimo vozila “života“, znao sam da će nas na sljedećoj rampi poubijati bez milosti. Druga odluka, da se ne borimo i da nam oduzmu vozila, to je u pustinji sigurna smrt u ratnom stanju. Šta odgovoriti Aksliju koji čeka moj odgovor “na gotovo”. Nažalost, oba odgovora su sigurna smrt za sve nas, ali se odgovori razlikuju u ironiji, nijansama. Drugi odgovor, “ne boriti se”, ostavlja nam neku trenutnu i teoretsku nadu spasa, produžava tajming umiranja. Pogledao sam ga i samo sam glavom odmahnuo negiranjem. Poslušao me. U ovakvim situacijama nema priče, sve se odvija telepatski, mimikom, gestom, pogledom, jer se u zraku može rezati napetost, strah, iščekivanje etc.

Napokon, jedno jutro upravnik je dobio odobrenje od Hensena da organiziramo evakuaciju ljudi. Tada nismo znali da je cijela Libija “gorjela” i rat se rasplamsao između Gadafijeve vojske i pobunjenika iz Bengazija. Imali smo naša vozila pickup-ove, devet vozila, jedan kamion i jedan autobus, dovoljno da svi stanemo i organiziramo konvoj za bijeg iz pustinje. Počelo je naguravanje ljudi u vozila. Sporo je to išlo i traljavo. Sjedim s Omarom u našem pickup-u, pozadi smo puni ljudi. Odjednom prorade moji instikti (poslije će se pokazati da sam bio upravu, nažalost), izletim iz vozila i stanem u središte kampa i počnem se derati, vikati ljudima da se brže ukrcavaju u vozila. ” Go, go!”, i ko zna šta još… Upravnik mi priđe i kaže: “Nemoj paniku stvarati“, sve je pod njegovom kontrolom. Znao sam da nam vrijeme spasa curi. Cijela akcija evakuacije je propala, završila katastrofalno po nas, zbog nesposobnosti i nesnalaženja upravnika, čime nas je lišio jedine šanse za spas naših života. Ostanak u kampu bez vozila, hrane i vode je sigurna smrt, a da o naoružanim skupinama i ne govorim. Omaru, koji je vozio kažem: “Jebo ovo, ovo ništa ne valja, jebem mater prvo sebi, pa ostalima i upravniku koji će nas svojim zadržavanjem uništiti.” Neki Libijac, vidim iz vozila, objašnjava upravniku da mora ispumpati gume na autobusu zbog pijeska. On ga posluša i zovne radnike da ispumpavaju gume. Idiot totalni. U tom momentu sam shvatio u sekundi da Libijci, ovi iznutra, odugovlače i troše naše vrijeme evakuacije dok ne dođu Libijci van kampa, pobunjenici i da nam oduzmu vozila, kao za njihov rat, a vi se jebite. Jasna mi je njihova igra i Omaru kažem: “Vozi punim gasom na početak naše kolone vozila i ja ću povesti kolonu, naš konvoj vozila iste sekunde, jebo onog degena.” Omar krenu punim gasom, lamela smrdi, puši, nikako da ubaci u veću brzinu, uspijeva i približavamo se vrhu kolone, kada ugledasmo na ulazu u kamp dva džipa i iskrcavaju se pobunjenici Libijci i trče prema našim vozilima. Sekunde su u pitanju. Omaru kažem: “Nema stajanja, brže, nagazi.” Vidim jednog Libijca kako trči pravo na našu haubu i rukom kao vadi pištolj iza leđa da nas upuca. Derem se na Omara: “Samo vozi, brže, brže…” I prolazimo pored Libijca bez pucnjave i izlijećemo drito u pustinju. Kazem Omaru: “Podesi JPS, satelitsko navođenje za Bregu.” Brzo vozimo i pijesak pod točkovima cvili. Vidim u daljini kolonu naših vozila kako piče punom brzinom, sumanuto. Skrećemo vozilom prema njima, kad se jedan Filipino poče derati i rukama pokazivati na svoj vrat i kao da ga kolje i prstom na bježeću kolonu. Pogledam bolje u daljnu i sve mi je bilo jasno u sekundi. Vozila su oteli, a šta je sa našima. Omar i ja se pogledamo i odluka ići do Brege sami ili se vratiti u kamp i pridružiti se našim ljudima. Sekunda, naravno, vraćamo se u kamp, svjesni da smo jedini uspjeli proći zamku pobunjenika. Psujem, vičem i jebem mater onom upravniku degenu. Kratko je trajalo. Povratak u kamp i svi ljudi su živi. Libijci su kao stampedo opljačkali nas kamp. Bukvalno su sve odnijeli, mehanizaciju, vozila, alat, materijal, hranu, trejlere razvalili i opljačkali. Nije mi jasno kako su to počistili u kratkom vremenu. Vjerovatno da su to dugo pripremali, planirali i čekali početak rata.

Moram ovo spomenuti. Nekoliko dana prije pristigle moje e-mail poruke da napustim Libiju, u naš kamp je došao mlađi Libijac iz Tripolija. Isto jutro je na naš office-trejler postavio ogromnu sliku Gadafija. Kada je rat počeo i naša golgota krenula, neko ga je natjerao da sliku skine, jer smo geografski bliže pobunjenicima nego Tripoliju. Kada sam jedno poslijepodne sjedio ispred trejlera u drugom kampu i umoran od proživjelih događanja, on mi je prišao i sjeo pored mene. Sami smo bili i bez oklijevanja mi kaže da pođem s njim u Tripoli u njegovu kuću i da ću imati hranu i sve ostalo dok rat ne prođe. Vidio je kada smo Omar i ja pokazali hrabrost prilikom upada pobunjenika etc. Odbio sam ga glatko i kratko. Kako je on to mislio izvesti ni danas mi nije jasno. Međutim, poslije ga nisam viđao u kampu.

Smjestili smo se u susjedni kamp, jer ga Libijci čuvaju, dok je naš kamp, kako sam rekao, do temelja opljačkan. Glavnom Libijcu za kamp rekao sam da nas smjesti u praznu, veliku sportsku salu i da ćemo spavati na podu, nas 70 do 80. Misao me vodila, ako smo svi na okupu lakše ćemo komunicirati i manje se kretati, jer je van kampa rat. Omara, Stjuarta (Škotlanđanin, skupa smo radili i družili se, šalili na svakom koraku etc) i mene smještaju u jedan trejler. Omar i ja u jednoj sobi, a Stjuart u drugoj. Stjuart je stalno pokušavao uspostaviti vezu s Engleskim konzulatom ili Ministarstvom odbrane, mobilnim telefonom i povremeno laptopom, tražeći od njih da pošalju helikopter spasa za njega i Džima, također Škotlanđanina. Dobio je nakratko vezu i diktirao im njegove geografske koordinate. Nisu poslali helikopter.

U kampu u zraku je bilo panike i straha. Jednom sam ušao u sobu gdje su boravila dvojica Rumuna. Pokušavali su laptopom uspostaviti konekciju sa svojima, vidno uplašeni i zabrinuti za svoje živote. Jednom su mu oči bile krvave i natečene, iscrpljen, i ja mu kažem: “Moraš spavati i malo se odmoriti.” Naravno da nije reagirao, kao da sam nekom drugom govorio. Odmah sam izašao van iz njihove sobe. Odem do restorana da vidim kako stoje sa zalihama hrane. Unutra Libijac, glavni za kamp i drži motorolu u ruci. Tu su još moj upravnik i kuhari. Libijac izdaje naredbu kuharima da zatvore vrata od restorana i zaključaju i da ne mrdaju i ne razgovaraju. Kao motorolom su mu javili da je naoružana grupa ušla u kamp. Pogledao sam Libijca, pa mog upravnika i dvije reakcije. Prva, Libijac je mogao vidjeti moju reakciju da ja to baš i ne jebem, kazano slengom, i ne bojim se toliko, a moj upravnik je počeo da cmizdri i paniči od straha i tihim glasom doziva svoga zemljaka Majkla da odmah dođe i pomogne i da ga odbrani od ovih sa puškama. Ove scene se sjećam i tada mi je bilo jasno, nažalost, koliko se on izgubio i totalno pukao i njegove loše procjene i spora reagovanja i slijepa poslušnost prema Hensenu, dovele su nas u ovu beznadežnu i, po smrt, opasnu situaciju. Bez vozila, hrane, vode, u pustinji, to znači sigurna smrt. Jedino je upitno vrijeme, tajming, hoće li to biti za par dana ili duže. Prenuo me Libijac s motorolom, govoreći mi da je opasnost prošla. Nisam siguran da li je uopće i bilo opasnosti ili je on iskušavao nas od kakve smo “građe” sazdani.

Nešto hrane sam dobio u kuhinji, iako je “fajront” s hranom, i odnio u trejler da podijelim s Omarom. Omar leži i vidim po licu da u sebi jebe sve po redu, jer ga je sudbina bacila u pustinju i da mlad umre u ovom pijesku i ostave samo kosti. Sreća Stjuart često dolazi u našu sobu i onda počinje naš šou od smijeha, šala. Valjda neko histerično opuštanje, ali samo na kratko, jer su situacija i okruženje kugirani.

Dani su prolazili da nismo ni bili svjesni, jer nismo ništa ni očekivali, niti se nadali. Jedan dan kažu kamp je ostao bez hrane i vode. Lagana smrt je zakucana i ovdje, u pustinji, sve izvjesnija. Noću spavamo sa svim našim ljudima na podu, jer svi djelimo istu sudbinu. Noću upravnik dobija Hensena i isti razgovori i vapaji za pomoć, ali ništa od toga da se kompanija pokrene i pokuša etc. Sada znam da je našu kompaniju pokrenuo jedan događaj i natjerao da mora nešto poduzeti za naš spas, inače sam siguran da bi ostavili kosti u pustinji. Stjuart je nekako laptopom poslao pismo, apel za pomoć jednim engleskim novinama, da su dvojica Engleza u jeku rata u Libiji, u pustinji ostavljeni i napušteni, gdje umiru bez vode i hrane od njemačke kompanije Ferrostaal, Frankfurt. To su Englezi objavili i vjerovatno je djelovalo kao uragan, cunami u javnosti. Čak su objavili i njihove slike s familijom i djecom. Stjuart i Džim su bili u udarnim novinama, na televiziji, vijestima i to je trajalo danima etc.

Tada je Hensen preko svojih Libijaca, s kojima je radio decenijama, pronašao devet mlađih Libijaca s vozilima, pickup, da nas noću, kada je bjesnio gibli, oluja, pokušaju izvući iz pustinje i prebaciti do Brege, našeg glavnog kampa. Tu Stjuartovu “evropsku, paklenu reklamu” njemačku kompaniju, pa i šire nikada mu nije oprostila i zaboravila, ali je nama omogućila jedinu nadu za spas naših života.

To poslijepodne bjesnio je gibli, pustinjska oluja. U kamp su uparkirala vozila sa mladim Libijcima, Hensenovim angažmanom, što u tom momentu mi nismo znali. Jedno vozilo je uparkirano malo dalje i iz vozila su izašli naoružani Libijci s kalašnjikovima i posmatrali. Omar, Stjuart i ja imali smo u trenutku puno pitanja, a odgovora nigdje. Možda je neka stupica ili tako nešto. Kome vjerovati? Odredio sam vozilo s Omarom, gdje ću biti suvozač s mladim Libijcem, pozadi su se nagurali kao sardine naši ljudi i vozač je prebacio ceradu i neki ćilim preko ljudi u zadnjem dijelu pickupa i vezao konopcima da ih oluja bukvalno ne raznese po pustinji ili da ih vjetar s pijeskom ne ispjeskari. Kakvi uslovi putovanja! Prilazi mi moj Aksli i na uho šapće: “Last chance.” Vjerovao sam njegovim instiktima i percepcijama i laknulo mi je tako da mogu sljedeći korak napraviti. Konvoj je krenuo u noć i oluju, u misiju spasa sedamdesetak stranaca. Ti mladi Libijci, vozači, izvanredno su organizirali “svoju signalizaciju” i dogovaranje u toku vožnje konvoja. Svi za jednog, jedan za sve, bukvalno, jer idemo kroz ratnu zonu i front. U jednom momentu vozač me pogleda i samo izusti: “Mija, mija”, u prevodu: “Sto posto si siguran i u dobrim si rukama.” Klimnuo sam glavom da razumijem. Vozili smo se prvo po pustinji, a u toku noći izašli smo na asfaltnu cestu. Vozimo polahko, u koloni. Kiša, pijesak s vjetrom buba po vozilu, šoferšajbi i ujedno pjeskari vozilo. Noć hladna, iščekivanja definirana sa svakim pređenim metrom puta i bliže spasu od smrti u pustinji, smrti rata koji je pukao po cijeloj Libiji. Tako smo doživljavali naš jedinstveni konvoj spasa. Vozač naglo zakoči i izleti u oluju, naravno, izašao sam i ja da mu pomognem. Ćilim i cerada su se na jednom dijelu otkačili i oluja je nemilosrdo i žestoko bubala po ljudima. Morali smo dotegnuti konopce i zatvoriti rupe. Tada sam pomislio i prozvao sam ove vozače, Libijce, našim samurajima u misiji našeg spašavanja. Pustinjskim samurajima. Nadahnjuje me taj naziv i suština tog trenutka, jer samo sam tako mogao da im uzvratim. Urađeno, i brzo smo nastavili s vožnjom, koliko nam je oluja ostavljala videokruga na cesti. Oluja udara žestoko u vremenskim intervalima od par sekundi. Udari i zamrači nam cestu, pa nestane na par sekundi kada mi uspijemo krenuti i ponavlja isti interval. Približavamo se nekom većem mjestu. Vozač mijenja “ponašanje” u gestovima, pogledu, napetosti i znao sam da ulazimo u opasno, ratno mjesto. Naša komunikacija je bila pogledom, gestom i razumjeli smo jedan drugog. To je ratna, olujna noć nametnula kao nešto prirodno. Prolazimo kroz mjesto. Naš konvoj je razvučen. Znao sam da smo na velikom iskušenju – da prođemo ili zaglavimo. Pored nas prolazi vozilo s pobunjenicima i nešto dobacuju vozaču, a on im uzvraća dosta otresito. Naravno, na arapskom jeziku. Prolazimo dalje, sreća ulice su puste i sablasne po ovakvoj oluji. Ispred nas je naše vozilo ispred ležećeg policajca. Pobunjenik s puškom, kalašnjikovom, sporo prilazi vozilu i naše vozilo krenu dalje, a on poče vikati u pravcu kuće gdje su ostali pobunjenici sklonjeni od oluje. Spazio je pozada vozila da ispod cerade ima ljudi. Mi prilazimo i ja kažem: “Vozi dalje.” On me ne sluša i smireno zaustavi vozilo i odmah otvori oba prednja stakla. Stavlja šake na volan i čeka. Ja pogledam kroz moj prozor i vidim trojicu ili četvoricu pobunjenika s mačetama i puškama, trče prema meni i nešto se deru u horu. Znao sam da mi je kraj ovdje i sada. Čudno, ostao sam miran. Sekunde nestaju i ništa nisam pomislio, samo sam čekao da me mačeta ili metak strefe. Ako je tako, okrećem glavu prema vozaču i s pažnjom gledam njegove reakcije. Bio je miran i na njegov prozor nagrnuli su pobunjenici naoružani svim i svačim, guraju glave kroz prozor i istovremeno vrište i dižu dva prsta – victoria. Vozač normalnim glasom govori i govori, razumio sam šerika i strani radnici i tako. Trajalo je…. I odjednom prihvatiš i pomiriš se s ovakvom smrću i nema tu nikakva oproštaja i nekih misli. Misli su u tom momentu prazne, empty. Jedan od njih nešto reče i svi se malo umiriše. Vozač polagano ubaci u brzinu i lagano krenu preko ležećeg policajca. Pogledali smo se i u tom momentu jedan drugom ispričali knjigu, bez izgovorene riječi. Istina. Ponovo u olujnu i tamnu noć prema Bregi, prolazimo pored izgorjelih i uništenih check pointa, stražarskih kućica. Po ovom vremenu sve zamre, i priroda i ljudi, i jedino dobro je što mi imamo, za sada, prolaz na cesti. Ulazimo u Bregu i vidimo sve je spaljeno, razrušeno, opljačkano. Idemo za Raslanuf, morsku luku. Kompanija ima kamp, iz luke možemo isploviti na Maltu. Približavamo se Raslanufu i zaustavlja nas rampa s pobunjenicima. Zustavljaju vozila i naređuju izlazak iz vozila i postrojavaju nas. Vani, oluja i hladnoća nas razvaljuju. Stjuart je u nekoj ljetnoj majici i poskakuje od hladnoće. Neki stariji pobunjenik, s puškom na gotovs, poskakuje oko nas, kao čuva nas i mjerka da li smo opasni ili da ne pobjegnemo, ali se pitam gdje. Ne gleda kuda staje i svaki čas gubi ravnotežu i ja kažem Omaru: “Ovaj balansero će nas sve pobiti kada se sam spotakne o kvrge na zemlji.” Vidi se da nikada nije držao pušku i to ga čini važnim etc. Stajali smo tako neko vrijeme, dozvoliše prolaz i mi krenusmo, napokon, u naš kamp.

Kamp prebukiran, ljudi sa svih gradilišta su se slili u bijegu od rata. Pozdravimo se s Hensenom i on kaže momku zaduženom za smještaj ljudi: “Ovo su Bosanci.” Dao nam je trejler iz prošlog vijeka. Omar i ja znamo da ima trejlera za Evropljane, a nas je zakucao u ovaj antički. Stjuart je dobio evropski trejler i kada je vidio naš, opet poče naša zajebancija i smijeh. Ima tu nečega i dobrog. Odlazim do restorana da vidim šta je s mojim spasiocima. Prilazim mom vozaču i rukujemo se, gledamo na trenutak, ništa ne govorimo, a toliko toga smo rekli u ovoj noći. Naša noć je iza nas, a toliko u nama da se prepadnem budućih sjećanja.

Ulazim u restoran i sjedam sam, volim tako. Hensen stoji sa svojim pomoćnicima. Libijci su upravo završili s jelom s nogu, na brzinu, jer moraju ponovo u noć. Hensen im isplaćuje neku sitnu lovu za naše spašavanje i naše živote. Toliko vrijedimo, pomislih uz mali osmijeh. Vođa konvoja prilazi mom stolu, ostavljajući Hensena i pruža mi ruku, ja ustajem i rukujemo se. Pogledi sve govore, ne znajući ni imena, ni ostale osobenosti, jer u ovoj noći to ništa ne znači, to je bila samo naša noć, ostalo je zajebancija. Emocije i srce ludo rade, glava je dosta pribrana. Rastanak sa spasiocima, Libijcima samurajima. Good luck. Okrenem se Hensenu i kažem: “Stampedo u kuhinji, ali su posao odradili profesionalno.” Nije ništa odgovorio.

Naredni dani u kampu luci. Kompanija je zakupila grčki brod da nas prebaci do Malte. Gužva u kampu, nervoza, umor, iščekivanja. Stjuart nam stalno dolazi i nastavljmo naše šale i vedri duh. Dan pokreta i ukrcavanja na brod. Luka je sablasno prazna, pusta, valjda važe ratni uslovi ponašanja. Jedan stari autobus nas prebacuje u turama. Ulazimo u brod, napokon i libijska kontrola, putem spiskova od kompanije. Problem je nastao kada Hensen nije dozvolio ukrcavanje ljudi iz drugih kompanija. Kapetan luke ucjenio je Hensena da neće dozvoliti isplovljavanje ako ne ukrca sve ljude. Natezanje i isplovljavamo. Ulazak. I Omar i ja sjedamo za jedan sto u utrobi broda. Slijede dirljivi susreti s ljudima koje poznajemo obojica i s kojima smo davno skupa radili za druge kompanije. Kažem Omaru: “Spavat ćemo na podu ispod stola.” Šuti. Pogledam kroz prozor broda i u daljini more, voda oko nas i odlutam… Dva rata sam preživio. Onaj u Bosni 92-95. Valjda sam imao sreće i sudbine. Nisam se baš štedio, ponekad izazivao sudbinu u rovu i na drugim mjestima, a ostao sam živ. Ovaj rat u Libiji i opet sreća i sudbina na mojoj strani. Lijep je osjećaj sjediti na brodu spasa i putovati na Maltu. Možda početak novog života.

Mrak se spustio, instikti proradiše i odlazim u potragu za Hensenom. Sretnem ga i kažem da Omaru i meni obezbijedi kabinu za spavanje. Znao sam da je kabine dao svim Evropljanima. Odgovara mi da će me potražiti za dvadesetak minuta, valjda mu toliko treba da nam donese ključ od kabine. Omar negdje luta po brodu, dolazi i pokazuje mi ključ od kabine za spavanje, dao mu Hensen za obojicu. Da nisam tražio, spavali bi na podu broda. Papirno, ugovor imamo obojica, menadžeri kompanije, ali mi smo konkretno bili i direktni izvođači u pustinji na gradilištu, a i stručni s investitorima, nadzorom, inspekcijom etc. Zaslužili smo status “spavanja” u kabini.

Uplovljavamo u luku. Gledam mol i vezivanje broda. Novinari na molu intervjuišu nekog Libijca. Druga grupa novinara s princom Čarlsom, okruženim svitom, valjda dočekuje spašene Engleze. Pomislih ko će nas dočekati i smijem se lagano. Naši bezbrojni pokušaji da stupimo u kontakt s našom ambasadom u Libiji završavali su neuspješno. Dugo i bolno iskustvo i jalov posao za zapisivanje. Iskrcavamo se na tlo Malte. Na izlazu broda moja kompanija dijeli naše pasoše za daljnja putovanja. Moj pasoš su izgubili negdje u Tipoliju. Imam u džepu neku zgužvanu fotokopiju svoga pasoša i znam da to neće proći nigdje na granicama i drugdje. Kako ću do Sarajeva? Idem u imigraciono odjeljenje da se prijavim za boravak na Malti. Tamo zatičem Nijemca Kaia, koga znam iz Amala, i njega su angažirali za evakuaciju, u društvu čovjeka i žene koji su iz Njemačke ambasade na Malti i pomažu njemačkoj kompaniji. Oni garantiraju za moju prijavu i boravak na Malti. Prolazim proceduru prijave. Taksi me vozi do hotela i na moje veliko iznenađenje hotel je Hilton. Prasak poslije pustinje. Dalje će nas avionom Lufthanse prebaciti do Frankfurta, a onda dalje svako u svoju zemlju s obezbjeđenim avio kartama. Ulazim u hotel, kao da sanjam. Odem do recepcije da pokušam uspostaviti kontakt na Malti s našima i da mi pomognu oko pasoša. Recepcioner poslije bezbroj pokušaja odustaje. Pitam Nijemca, iz grupe za evakuaciju, kako ću bez pasoša do Frankfurta. Kaže: “Mi ćemo Vas bez problema prebaciti u Frankfurt i dati Vam avio kartu Frankfurt – Sarajevo i taj let i avion je Vaše zemlje.” Novi problem na aerodrumu u Frankfurtu. Moj let za Sarajevo je tek sutra predvečer. Znači, moram prespavati noć na aerodromu u tranzitu, na stolici i sutra cijeli dan na stolici. Cijelu noć sam buljio u veliki monitor s rasporedom letova po cijelom svijetu i zamišljao kako letim do tih dalekih zemalja. Gejt prazan, noću sablasan, hladnoća. Oko ponoći odnekud se pojavi Azijatka, s prtljagom kao mala vikendica, i pored pustog gejta sjede pored mene. Meni smiješno, a drago, neka ljudska imaginarna toplina. Samoća privlači ljude. Pred zoru je otišla s klimanjem glave u znak pozdrava.

Jutro. Aerodrom se budi, ljudi polahko popunjavaju prostor. Oko podne odlazim do telefonske govornice, ubacujem metalne eure i zovem Coleta. Trtljam u slušalicu da se nalazim u Frankfurtu, u tranzitnoj zoni aerodroma, bez pasoša. U slučaju da me pokupi policija bez pasoša, odvest ce me u imigracioni centar i da on to zna. Odgovara da danima pokušava s našim MIP-om da mi pomogne i diktira mi telefone za kontakt. Kažem zvat ću te ponovo oko pet poslijepodne, kada ću znati hoću li dobiti bordig za let do Sarajeva bez pasoša. Pokušavam s njegovim brojevima i niko se ne javlja. Klasika. Odlazim do Mekdonaldsa i mahinalno naručujem hamburger i kolu. Sjedim, dugo nisam jeo i nemam volje za hranom. Odjednom se moje lice počne grčiti i počnem ridati suze koje nisam mogao zaustaviti. Provalile bez kontrole. Brzo stavim ruke, pokrijem lice s obje šake dlanovima, da okolo ljudi ne vide moje ridanje. Za ovu provalu suza kriv je moj sin. Prvi put da sam se nekome obratio za pomoć u jebenim situacijama života, jer sam to sam rješavao cijeli život. Saznanje da nekom mogu vjerovati u teškim trenucima bilo je novina za moje emocije i razum.

Omar ulazi na gejt. Kažem da sam cijelu noć proveo ovdje na gejtu i kako sam teško pronašao gejt za Sarajevo. Nemam pasoša i slobodno kretanje po ogromnom aerodromu mi je ograničeno i moram iz prvog pokušaja doći do moga gejta. Pratio sam oznake i dovedoše me u slijepu tačku, prostor. Vidim metro ispred sebe (viseći, nije podzemni) i nikakvih oznaka. Gledam i propuštam nekoliko vožnji. Onda reagiram, vidim policajca u metrou, prilazim i na staklo metroa prislonim kartu za let da je on vidi i kazem: “Gejt G13”, tako nešto. Iste sekunde policajac je reagirao i rukom mi pokazuje da uđem u metro i tako sam stigao do moga gejta. Omar šuti. Vrijeme je za bording i polijetanje kući. Djevojka za izdavanje bordinga kaže mi da moram imati pasoš pored avionske karte i da ne mogu dobiti bording za let. Objašnjavam da mi je pasoš ostao u ratnoj Libiji i tako. Omar mi pomaže, ali bezuspješno. Djevojka zove nekog našeg čovjeka iz Bosanskog konzulata, i on se nalazi na aerodrumu, koliko sam ja shvatio. Poslije razgovora ona mi kaže da on ne može odobriti moj let za Sarajevo bez pasoša. Kažem da imam fotokopiju svoga pasoša – i to odbija. Prođem rat u Libiji i sada mi Bosanski konzulat u Frankfurtu ne dozvoljava let kući. Natezanje traje dugo, a vrijeme za ukrcaj curi. Ako ostanem bez leta, doći će njemačka policija i odvesti me u njihov imigracioni centar i dalje nemam pojma. Kažem djevojci da me telefonski spoji s tim iz konzulata, on je tu negdje na aerodromu. Jedva pristaje i ja mu kažem, ja se zovem tako i da sam iz Libije doletio do Frankfurta, a ti mi ne dozvoljavaš ulazak u avion za Sarajevo, iako imam avionsku kartu i samo mi reci kako se ti zoveš da znam. On kaže da se zove Tabak. Poslije sam saznao da ga je stranka SDA instalirala u Frankfurt. Kažem djevojci da sam ja poznati kriminalac i da su upravu što mi ne izdaju bording za let u BOSNU. Čekam da Omar uđe u tunel za ukrcavanje. Poslije par minuta djevojka me zove i pruža mi bording za let. Trčim do govornice i Coletu kažem kada stižem u Sarajevo i da mi ponese moju ličnu kartu i vozačku dozvolu da me više ne zajebavaju oko identiteta etc.

Avion polijeće i kažem Omaru: “Je li ovo moguće da smo živi i sjebani u svakom smislu.” Smijeh, šta drugo! Izlazim iz aviona u Sarajevu i ulazim u bus za aerodromsku zgradu i čovjek, službeno lice u uniformi glasno pita, ko je i kaže moje ime i prezime. Šta je sad opet? Neka zajebancija? Dokle?! Javim se, a on: “Pođite za mnom.” Uđosmo u prostoriju s carinicima i policajcima i kaže: “Evo, doveo sam ga.” Ustade jedan policajac i on kaže: “Pođite za mnom.” Priđemo kabini s carinikom za provjeru pasoša i putnika i policajac samo mahnu rukom cariniku i kaže meni: “Možete ići, neko vas čeka na izlazu.” Prošao sam bez pasoša i provjere, a ionako nisam imao prtljaga, osim vindjake na sebi, za rad u Amalu. Idem pomalo uzdraman i pred mene stade moj Cole. Izljubismo se uz njegovo: “Stari, sve sam sredio da te više ne zajebavaju.”

Suze uvijek čuvam za neka druga, buduća vremena.

Iskreno,

Sarajevo, 28. 9. 2012. Sijalica Sija

Bilješka o autoru:

Sead Pizović Kakrin (Sijalica, Sija) je rođen u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Djetinjstvo i mladost odrastanja proveo u FIS-u i bio igrač, rukometaš, sportišta. Završio Tehnološki fakultet u Tuzli, diplomirani inženjer tehnologije. U bivšoj državi radio u industriji, a zadnji posao, pred sami rat, radio u Energoinvestu, Sarajevo. Cijeli bosanski rat (1992-1995 g.) proveo u Sarajevu. Jedno vrijeme proveo u rovu na padinama grada, Spicasta stijena i Nišići sa puškom. Preživio dva rata, bosnski i libijski. Poslije završetka rata od 1996 g. do penzionisanja radio u Libiji i Maroku uglavnom na naftnim pojlima, inženjerske i menađerske poslove za strane kompanije i od tih zarada preživljavao sve ove godine. Otac djeteta koji je „danas svoj čovjek“ i samostalan u svemu i privatnom poslu i svojoj privatnoj firmi.Počeo pisati na nagovor sina 2012 godine. „Da si studirao psihologiju postigao bi čuda.“ – Sead Benca. „Iz ovoga pisanja izbija duša čista životna realnost.“ – Milena Čavić. Tema iz knjige: “Mogu samo reci da se iz ovoga uči šta je čovjek, prijateljstvo, uvažavanje, poštovanje, sreća, život.“ – Goran Jakovljević.