Engleski pjesnik William Wordsworth, rođen 1770. godine, jedan je od predstavnika engleskog romantizma i tzv. “jezerskih pjesnika”. Njegova najpoznatija pjesma “Oda besmrtnosti” objavljena je 1807. godine u zbirci “Poeme u dva sveska”. Zajedno s Coleridgeom objavio je čuvenu zbirku “Lirske balade i nekoliko pjesama”. Uz Coleridgeovim podsticaj započeo je i svoj životni projekt: poema Preludij ili razvoj pjesnikova uma (The Prelude, or, Growth of a Poet’s Mind) objavljena posmrtno (1850), a bila je zamišljena kao priprema za još veći poetski projekt (The Recluse – Pustinjak). Umro je 1850. godine.

---

Na Westminsterskom mostu

Svijet ne može pokazat ljepše stvari:
Tupe je duše tko bi proći smio
Uz prizor tako uzvišen i mio:
Grad sada, poput ruha, nosi čari
Ljepote jutra: tihi leže stari
Brodovi, kule, crkve, tornji, cio
Taj sklad u polja i svod što se slio;
Sve blista, sja, kroz zrak što čist se zari.
Sunce još nikad ne prosu toplinu
Tako na brijeg, na stijenu i dol svježi;
Ne vidjeh nikad još takvu tišinu.
Rijeka po svojoj miloj volji bježi;
Bože, i kuće ko da u san plinu;
I svo to moćno srce mirno leži.

---

---

Noćni prizor

Pokriva čitav svod
U beskonačnost dugačak gust oblak,
Težak i blijed i bijel od mjeseca
Što nazire kroz koprenu se njemu,
Kao krug malen koji baca sjaj
Tako slab da ne ostavlja za sobom
Nikakve sjene stabala ni stijena.
Za časak blaga svjetlost mrak obasja;
Putnik, što gleda zamišljen u tlo,
Idući pustim putom, trgne se,
Osvrne – oblak, gle, otvorio se –
Za tren se nijemo zagleda u nebo,
U čisti mjesec, u svod koji sja.
Po tamnoplavom nebu tisuću
Za mjesecom se mrvi sjajnih zvijezda
Što plove tamnim ponorom iza njeg;
Kako se brzo gube odatle –
Ne izgube se ipak! Počne kiša
I zvijezde pođu svojim tihim putem
U beskonačnu daljinu, a svod,
Što sve ga više sužuje bijel oblak,
Sve više tone u svoj svijet bez dna.
Blistavi prizor zatim zamre, duh
Uznemiren Ijepotom koju ćuti,
Polako opet tone u svoj mir
I preda, blag, sanjarenju se sav.

Sjaj u travi

Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš, bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba – nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.