Borisa Jovanovića Kastela (1971) kritika smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom postjugoslovenske književnosti. Objavio je trideset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i regionalnih autora Mediteranski gospar (2009). Kastelova knjiga Ručak na hridini (2014) uvrštena je u Antologiju evropskih pjesnika na slovenačkom jeziku u izdanju Poetikovih lira iz Ljubljane pod pokroviteljstvom Evropske komisije. Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj bibloteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine. Knjigu poezije  More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, pjesniku je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru. Poezija mu je prevođena na dvadeset jezika. Zastupljen je u antologijama crnogorske, postjugoslovenske, slovenske i evropske poezije. Pjesnik za koga je Predrag Matvejević napisao – Da sam prije imao u ruci tvoje knjige, neke bi stranice moga „Brevijara“ bile drukčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu je i ambasador crnogorske poezije u regionu. Živi u Podgorici.

---

Boris Jovanović Kastel: Mediteranom sam se prosvijetlio

---

Koliko je Vaš mediteranski pjesnički svijet obračun sa sobom i vremenom, sa svim što sputava čovjekovu misao, slobodu?

Od najstarijih vremena, poezija predstavlja obračun sa vremenom u i van sebe i to vrijeme nije mjera pješčanog sata već solarni krug u kojem se, kao u nekoj epskoj bici,  hvatamo u koštac sa avetima prolaznosti, nadom, iluzijam i tragizmom. Ovdje se radi o svetom i neprekidnom poetskom krstarenju ka našim lukama, obalama,  svetilištima, konobama i muzejima gdje na nekom drevnom novčiću ili ogledalu bonace možemo prepoznati sopstveni lik. Inspirisan neprolaznom i raznolikom dušom i energijom Mediterana u pjesničkoj misiji, odjedrio sam od arhipelaga destrukcije  i globalizovanog svijeta upijajući  u svoje stihove sve njegove devijacije i dehumanizovanu svijest kao agens. Zato je ova poezija svojevrsno hodočašće prema samom sebi i u njoj sam svoje biće, dušu, znoj, pljuvačku i krv darovao sredozemnim morima kako ne bi presušla. Kroz milje tog krstarenja, Mediteranom sam se prosvijetlio i iz njegovih veličanstvenih cilvilizacijskih dubina izranjao bogatiji, neizrecivo bogat i zaglušen svojim unutrašnjim morima!

---

---

Poznato je da u svakom umjetničkom djelu jezik ima ogroman značaj. Na koji način se služite njime u Vašoj filozofiji i poetici stvaranja?

Često je jezik ovdje prevedeni šum talasa, odjek zvona, škripa galija, zijev školjki, kompas ili psovka kapetana, dešifrovani zavjet antičkih mudraca, oživljen šapat lučkih prostitutki i koraci statua, preneseni košmar svetaca i san vragova, nevidljiv ego zidina, šarm svjetionika, vaskrsli seksipil amfora… jer na Sredozemlju sve je moguće i dozvoljeno, od hedonizma do tragike… Sa njima u bratstvu i dosluhu listam atlase veličanstvenog sredozemnog svijeta ili planete, kako ga je zvao Brodel, koji je rodio Evropu. Semantička nit  je magija kadra da spoji ništavilo prolaznosti i navigaciju čovjeka po morima unutrašnjeg beskraja. Zato je moja poezija, zapravo, poetsko pismo nepripadanja, nepristajanja i navigacije do sebe i vječnog!

---

Koliko je učenost važna za stvaralaštvo? Zašto je potrebno da je pisac obaviješten o zbivanjima u žanrovima u kojima stvara svoje djelo?

Mnogi pjesnici erudite sebe su bazirali na Borhesovoj rečenici – Književnost nastaje iz književnosti. To, naravno, ne znači da moramo slijepo slijediti pomodarske stavove o prednostima i manama žanrova jer poezija, još od Pjesme nad pjesmama do, recimo, Homera, Njegoša, Kavafija, Ungaretija i Elitisa, Matvejevića i Dizdara, nosi luču vječnosti koja ne svijetli uz pomoć baterija. Kažu, od poezije se ne živi, ali varaju se (!) jer ona nas produhovljuje i oživljava, čini ljudima dostojnim civilizacije, bližim vječnom. U prilog tome, lijepo nam poruči Alber Kami u knjizi eseja Ljeto da se život na Mediteranu opire zaboravu…

---

Otvorenost današnjeg društva istovremeno je i opasnost po male jezike. Koja je najveća opasnost koja malim jezicima prijeti od velikih u dobu hiperkomunikacije?

Trendovi globalizovanog svijeta džungle i njegove nus pojave pogubni su za male narode i kulture – pa tako i crnogorsku, bosansko-hercegovačku, hrvatsku… Zato samo svojim međunarodnim preferencijama, konkretno prevodima, možemo naći mjesto na evropskoj mapi. Naša poezija može biti etablirana i čitana u regiji i šire samo ukoliko prvo izgradi svoj mediteranski i evropski profil, a ne obrnuto.

---

Pišete poeziju, prozu i eseje. Kako da Vam ta žanrovska raznolikost omogućava da se ne ponavljate?

Eseji o našoj sudbini i velikanima evropske poezije u nekoliko knjiga vid su kontemplativne gimnastike inspirisane pjesničkim djelom. U njemu nijesam izabrao kompas sa četiri strane života, već onu petu – Mediteran koji je beskrajan tako da se ne može ponavljati!

---

Koliko je naša književna kritika stvarno oblast suptilnih znanja i obdarenosti pretočenih u stilsku efektnost i procjenjivačku pouzdanost?

Prije deceniju objavljena je knjiga izabranih eseja o mojoj poeziji Mediteranski gospar iz pera relevantnih domaćih i autora iz regiona. Esej je lični čin autora o stvaralaštvu drugog i to je bitno. Ali svaka istinska poezija, uprkos književnoj kritici, bila ona objektivna ili subjektivna, sopstvenim noktima trasira serpentine.

---

Koliko je zanimljivost i mističnost poezije važan element u književnom djelu i njegovoj međunarodnoj promociji?

Prije nekoliko godine moja knjiga Ručak na hridini uvrštena je u ediciju evropskih pjesnika na slovenačkom jeziku  u prevodu Ivana Dobnika i izdanju Poetikonovih lira iz Ljubljane a pod pokroviteljstvom Evropske komisije. Mislim da je to značajna stvar i za našu književnu porodicu. Vjerovatno su ta mora lokalnog, univerzalnog, sudbinskog i karnevalskog šuma među koricama  navela izdavača da budem dio te prestižne antologije jer Evropa je danas zaboravila Mediteran koji je rodio i doći će dan kada će svoje rane morati liječiti na njegovima žalima. Pitanje je da li će tada uvrijeđeni otac primiti svoju odrođenu i bludnu kći u naručje.

---

Prožimanje materije i vanvremenog u poeziji je evidentno, poveznica slobode i beskonačnog, potraga za sobom, takođe ali ova poezija svih ovih decenija je i braniteljica identiteta malih naroda i kultura od nasrtaja globalizacije?

Andrić nam je jasno poručio – Izlazak jednog naroda na more, to je početak njegove istorije. Ja nikada nijesam bio slatkovodni pjesnik, niti ću! Ova poezija nudi suživot sa slanim vodama Sredozemlja pošto je krstarenje njime za sopstvenom dušom i vječnim istinska čarolija i svetkovina, istovremeno. Na žalost, to se sve odvija u epohi postsocijalizma i ponavljanja prvobitne akumulacije kapitala u zapadnom svijetu kada su sve pomorske mape, od onih antičkih (Anaksimandar i Hekatej Milećanin), preko Pirija Reisa do savremenih, senzorskih, u eri globalizacije koja melje male kulture, postale tabule raze, ploče bez imena. Ako u svjetskom potrošačko-konzumerskom idealu i metežu, friziranoj recesiji i nebrizi za male i siromašne, zaboravimo svoj iskon, identitet i biće – Mediteran, postaćemo apatridi i ljudi bez sudbine. Zato je Mediteran prstohvat soli pokraj baruštine globalizovanog svijeta ali je i kao takav ljepši, veći i trajniji od njega.

---

Postoji mišljenje da se na književnoj sceni bivše Jugoslavije ne može opstati i biti aktuelan, bez obzira na kvalitet djela, ako pisac ne pripada nekome, odnosno ako nastupa bez mentorske ruke koja je uglavnom politička?

Svaka pjesnička navigacija nailazi na Scile i Haribde. Međunarodna tendencija i stvaralačka osama, lišena lobija i marketinških tabora, nauči vas vremenom da se ne osvrćemo na korotu mentorstva i živi pjesak esnafske samodopadljivosti. Ti vjetrovi samo trenutno mogu usporiti brod pjesnika. Smatram da svaki seriozan, izgrađen i otmjen autor zavidnog opusa, prisutan i na međunarodnoj sceni, bez obzira na stil i sociopoetički stav, ne smije i ne treba mijenjati kurs jer što je drugo poezija do – sloboda. Čovjek bez baklji poezije u tami svijeta je rob.

---

Razgovarala: Zerina Kulović