Žalopojka
Život biva kao fovistička slika,
Često suviše budan i nadmen.
Lijepi se za njeg jesenja liska,
On stoji jadan i premalo branjen.
Dok se satovi ne izgube u uhu,
Život će pružat svoj siloviti pipak.
Kad postaneš vlastiti bitak,
Kraj će ti mahnut u sjajnom ruhu.
Sujevjerje je pomazanje za strah,
Kričavu usplahirenost nerava.
I svi igramo sa oproštajem šah,
Urušava se svačija tvrđava.
Jadnik
Ni kalež pun duše
Ne spasava hrome.
Njih samo ponjuše
Ostave lakome.
Među njima si ti,
Mršav i golem si.
Ne želiš patiti,
Dok ruka ti prosi.
Što sam sebi želiš
Dobit ćeš nikada.
Pa možeš da cviliš
Glumeći nomada.
Iza zavjese čekaš
Lik da se ukaže,
Da bogu tužakaš,
Pa dan prođe blaže.
Bez hrane, sa stidom
Gledaš u prazan dlan,
I pusti tražiš dom,
Dok zove te bezdan.
Bilješka o autorici:
Ermina Ribić je rođena 1996. godine u Sarajevu. Tu završava osnovno i srednje obrazovanje, te upisuje Filozofski fakultet, gdje završava prvi ciklus studija na odsjeku za Komparativnu književnosti i bibliotekarstvo. Akademsko školovanje planira nastaviti i na drugom ciklusu. Pisala je uglavnom teoretske radove za online portale poput prometej.ba i PULSE, dok se u sferi poezije okušala tek nedavno.
Dunjalučar 