Bosanskohercegovački i crnogorski književnik Ćamil Sijarić rođen je 1913. godine, bio je redovni član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti. Pisao je pripovijetke, romane i poeziju. Neka od njegovih najpoznatiji djela su: Miris lišća orahova, Konak, Mojkovačka bitka, Carska vojska, Zelen prsten na vodi, Zapis o gradovima, itd. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih se izdvajaju Andrićeva nagrada – 1980. ,Nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine – 1962. , te Jugoslavenska nagrada za roman – 1983.godine. Umro je u Sarajevu 1989. godine.

Zaboravio sam ljubavne riječi

Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.

---

---

Pade iz neba ovan

Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca…
Brze po zemlji potekoše vode.
Trava poraste.
Slijepi progledaše.
Otpadoše kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao sto je nekad kod svetaca bilo.
Do može biti, može biti
Od ptice
Krilo.
Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drži, ali
Bog nije.
Kad prođe toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava će ispasti nekome iz ruke
I tad će da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.

Davno je umro naš bubnjadžija

Noću –
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.
Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije