Kako čitati pisca: Günter Grass

Kako čitati pisca: Günter Grass

Günter Grass, njemački dramski pisac, pjesnik i slikar rođen je 1927. godine u Gdanjsku – u tadašnjoj Poljskoj – gdje su njegovi roditelji imali piljaru. Kao mladić, prijavio se za službovanje na podmornici, a 1944, nedugo poslije sedamnaestog rodendana, dobrovoljno se prijavio za Waffen-SS, o čemu je konačno pisao u svojim memoarima iz 2006, Dok ljuštim luk, a tad sam ga i intervjuisao. Otkriće da je Grass bio pripadnik SS jedinica gromoglasno je odjeknulo u Njemačkoj, gdje je bio proslavljeni pisac otkako je objavio svoj prvi roman, Limeni bubanj (1959), priču o čovjeku u ludnici koji se sjeća svoje odluke da nikad ne odraste.

Taj roman je bio prvi dio Grassove Dancinške trilogije, o ratu i međuratnom periodu u rodnom gradu. Njegove knjige pune su satiričnih prikaza zloupotrebe vlasti i pobožnosti pravovjernog razmišljanja, kao u slučaju Lokalne anestezije (1969). Praćakanje (1977) alegorični je roman koji se oslanja na njemačku bajku “Ribar i njegova žena”, i predstavlja jednu od prvih Grassovih priča koje se ne bave Drugim svjetskim ratom. Drugi romani uključuju Štakoricu (1986); Iz daljine (2000), epsko djelo o ujedinjenju; i Moje stoljeće (1999), objavljen u godini kad je dobio Nobelovu nagradu. Godine 2012. objavio je treći, znatno manje kontroverzan tom memoara.

*Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće*

Nakon pola vijeka pisanja proze, Günter Grass je pokazao sklonost ka neobično zanimljivim likovima. Narator njegovog debitantskog remek – djela Limeni bubanj jedan je genijalni trogodišnjak; u Štakorici ima mnogo više glodara nego u njujorškoj podzemnoj željeznici u julu. Ali od svih njegovih junaka, ljudskih i ostalih, protagonista koji je najviše namučio Grassa bio je čovjek u središtu knjige Dok ljuštim luk – on sam.

“Kad se osvrnem na četrnaestogodišnjeg sebe, shvatim da je prošlo mnogo vremena… osjećam se kao da je to neka nepoznata osoba”, kaže njemački nobelovac, gotovo osamdesetogodišnjak, dok cucla lulu u sobi jednog njujorškog hotela.

To je uistinu čudno. Grass koga smo upoznali u Dok ljuštim luk izgleda kao daleki rođak “savjesti nacije” čija je Dancinška trilogija nadahnula pisce od W. G. Sebalda do Johna Irvinga. Ovaj Grass je bio – kao dječak i mladić – gorljivi pristalica nacizma. Pridružio se Hitler-jugendu s deset godina, a sa sedamnaest pristupio je Waffen-SS-u, ozloglašenim surovim elitnim jedinicama.

Grass je proveo nekoliko sedmica na frontu, nikad nije ispalio ni metak, a onda su ga zarobili Amerikanci i poslali u logor za vojne zarobljenike. Kad je u intervjuima prošlog ljeta počeo pričati o tom iskustvu, njemačka štampa je pobjesnjela što savjest nacije priznaje kako je i on bio dio te mračne prošlosti. “Veoma sam razočaran”, rekao je tad Grassov biograf Michael Jürgs. “Da je ranije bio iskren i priznao kako je sa sedamnaest godina bio pripadnik SS-a, niko ne bi mario za to, ali sad to dovodi u sumnju, s moralne tačke gledišta, sve što nam je ikad rekao.”

Grass kaže da je on, istini za volju, govorio tokom šezdesetih godina dvadesetog vijeka kako je bio pripadnik SS-a, ali “niko nije mario za to, i da je “postepeno, kako je saznavao sve više o zločinima koji su počinjeni, zbog stida pričao sve manje o tome”.

Sad Grass zove izlive bijesa iz 2006. “kampanjom”, žaleći se što je to gurnulo u zapećak mnogo složenije rasprave o njemačkoj prošlosti koje je podstakla knjiga Dok ljuštim luk.

“Uvijek postoji reakcija kritičara”, kaže Grass, naizgled sasvim mirno, “ali čitaoci su nešto drugo dobio sam mnogo pisama ljudi svoje generacije, staraca, također i mladih ljudi – ljudi koi su mi rekli: ‘Konačno sam dobio priliku da pričam sa svojom diejcom o tome šta sam radio tokom rata.”

Grass misli da je to zato što se Dok ljuštim luk manje bavi njegovom službom u SS-u nego porodičnom šutnjom koja ga je progonila od 1945, čak i nakon pisanja ove knjige, i to je nešto što on ne razumije.

U Dok ljuštim luk Grass kaže kako nikad nije pitao šta se dogodilo s jednim njegovim stricem koji je oboren kao pilot i koga su nacisti pogubili po kratkom postupku. Nije pitao za jednog nastavnika koji je nestao. Nije ga zanimala sudbina jednog vojnika koji je odbio da nosi oružje.

“Dobio sam pismo od jedne žene, s jednom fotografijom”, sad kaže, “i ona je pisala: Upoznala sam tog čovjeka u koncentracionom logoru. To je stvarno bio oni živio je do osamdesetih godina dvadesetog vijeka.”

Grass kaže da je napisao Dok ljuštim luk kako bi uspio da razumije te dječačke šutnje, da upita mlađeg sebe zašto nije imao hrabrosti da postavi ta pitanja. Na kraju, kaže, otkrio je da če ga pamćenje izdati.

“Od mladosti sam bio lažov”, govori on. “Moja majka je voljela takvu vrstu pripovijedanja, moja obećanja gdje ću je sve voditi.. to je bila osnova za moje pisanje, pripovijedanje. Dakle, moraš sumnjati u svoje pamćenje. Jer pamćenje uljepšava stvari, pojednostavljuje složene stvari – a ja sam želio da opišem to nepovjerenje. To je jedan od razloga zbog koga pišem priče koje počinju na jedan način, a onda ih ispravljam, mijenjam.”

Od svih Grassovih knjiga, Dok ljuštim luk ima najneobavezniju formu. Vijuga ka jednoj priči, istražuje je, u nekim slučajevima zamišlja šta se moglo dogoditi – priznavajući da istina zapravo može biti nedokučiva.

Kritičari kojima smeta Grassovo učešće u ratu vjerovatno će, u toj zaboravnosti, pronaći smišljenu samozaštitu. U Devedeset drugoj ulici na Manhattanu, Amos Elon, pisac rođen u Beču, posvetio je veći dio javnog intervjua oštro propitujući Grassa. “Zašto ste čekali šezdeset godina?” pitao je, praćen glasnim aplauzom. Grass je odgovorio na to pitanje – da je pisao o tome u svojim knjiigama i da nikad nije skrivao to iskustvo već ga opisivao – i takoder dobio aplauz.

Osamdesetogodišnji Grass, dok sjedi u hotelskom apartmanu, filozofski podnosi teret takvog preispitivanja. Sve vrijeme intervjua cucla lulu i škilji u dim, kao da će njegovi odgovori o mladosti, i mladenačkoj “gluposti”, kako on to naziva, biti podjednako neuhvatljivi.

“Napisao sam ovu knjigu kako bih se približio tom mladiću”, umorno kaže Grass, “da uđem u razgovor s njim.. ali on se ponekad branio lažima, baš kao što sam ja činio kao mladić. Ova knjiga je kao kad dva neznanca idu jedan ka drugom, prilaze sve bliže i bliže, a ponekad se i sretnu.”