Jorge Luis Borges: Hiljadu i jedna noć

Jorge Luis Borges: Hiljadu i jedna noć

Kapitalan događaj u historiji zapadnih naroda je otkriće Orijenta. Tačnije bi bilo govoriti o jednoj trajnoj svijesti o Orijentu, sličnoj prisustvu Perzije u grčkoj historiji. Pored te svijesti o prisustvu Orijenta kao nečega velikog, ustajalog, čudesnog, neshvatljivog, postoje i drugi elementi od kojih ću neke nabrojati. Ono što mi se čini umjesnim, ako želimo razgovarati o toj temi koju ja toliko volim, koju sam volio od djetinjstva, to je Knjiga o hiljadu i jednoj noći, ili kako se već zvala u engleskoj verziji, prvoj koju sam čitao, The Arabian Nights: Arapske noći. Iako je i on tajanstven, naslov je manje lijep nego Knjiga o hiljdu i jednoj noći. Nabrojaću neke činjenice: devet Herodotovih knjiga i u njima otkriće Egipta, dalekog Egipta. Kažem “dalekog” jer se prostor mjeri vremenom a plovidbe su bile neizvjesne. Za Grke, egipatski svijet je bio veći, i činio im se misterioznim.

Poslije ćemo ispitati riječi Istok i Zapad koje ne bismo mogli definisati i koje nisu tačne. S njima se dešava ono što je rekao Sveti Augustin, ono isto što se dešava s vremenom. Šta je to vrijeme? Ako me to ne pitaju, znam, a ako me pitaju, nepoznato mi je. Potražimo nešto približno.

*Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće*

Pogledajmo susrete, ratove i kampanje Aleksandra. Aleksandra koji osvaja Perziju, koji osvaja Indiju, i koji na kraju umire u Babilonu, kako je poznato. Bio je to prvi letimičan susret s Orijentom, susret koji je toliko uticao na Aleksandra da više nije bio Grk i da je dijelom postao Perzijanac, Pezijanci su ga uvrstili u svoju historiju, Aleksandra koji je spavao sa Ilijadom i mačem ispod jastuka. Njemu ćemo se vratiti kasnije, ali kad već spominjem ime Aleksandar, htio bih vam prenijeti jednu legendu za koju znam da će vas interesovati.

Aleksandar nije umro u Babilonu u trideset i trećoj godini. Odvojio se od vojske i lutao pustinjom pa je odjednom ugledao neku svjetlost. Ta svjetlost je bila svjetlost neke vatre.

Okružili su ga ratnici žute puti i kosih očiju. Nisu ga poznali, pa su ga uzeli sebi. Kako je u biti bio vojnik, učestvovao je u bitkama u za njega potpuno nepoznatim krajevima. Bio je to vojnik koga nije zanimala stvar za koju se bori i bio je spreman umrijeti. Prošle su godine, zaboravio je na mnoge stvari pa je došao dan kad je trupa primala plaču a on je među novčićima našao jedan koji ga je uznemirio. Držao ga je na dlanu i rekao: “Star si čovjek, ovo je medalja koju sam dobio prilikom osvajanja Arbele kada sam bio Aleksandar Makedonski.” Tada je povratio svoju prošlost pa je opet postao tatarski i kineski plačenik ili šta je već bio.

Ova znamenita izmišljotina pripada engleskom pjesniku Robertu Gravesu. Aleksandru su predvidili vladavinu Istokom i Zapadom. U islamskim zemljama još uvijek se slavi kao Dvorogi Aleksandar, jer je posjedovao dva roga, rog Istoka i Zapada.

Pogledajmo drugi primjer tog dugog dijaloga izmedu Istoka i Zapada, tog nerijetko tragičnog dijaloga. Pomislimo na mladog Virgilija koji dotiče obojenu svilu iz neke daleke zemlje. Zemlje Kineza, o kojoj on zna samo da je daleka i miroljubiva, vrlo brojna i koja obuhvata granična područja Orijenta. Virgilije će se sjetiti te svile u Georgicama, te svile bez šavova, sa slikama hramova, rijeka, mostova, jezera drugačijih od onih koje poznaje.

Drugo otkriće Orijenta je iz knjige vrijedne poštovanja, Plinijeve Historije prirode. Tamo se govori o Kinezima i spominje se Baktrijana, Perzija, govori se o Indiji, o kralju Poru. Ima jedan Juvenalov stih, koji sam ja pročitao prije više od četrdeset godina i kojeg sam se odjednom sjetio. Kad govori o nekom dalekom mjestu, Juvenal kaže: ultra Auroram Gangem, “još dalje od zore i Gangesa”. U ove četri riječi je za nas sadržan Orijent. Ko zna da li ga je Juvenal osjećao kao i mi. Mislim da jeste. Istok je uvijek bio fascinantan za ljude sa Zapada.

Nastavićemo sa historijom i naićićemo na zanimljiv poklon. Muguće je da se to nikada nije dogodilo. Također se radi o legendi. Harun al-Rallid, Aaron Pravovjerni je poslao svome kolegi Karlu Velikom jednog slona. Zar nije bilo nemoguće poslati jednog slona iz Bagdada u Francusku, ali to nije važno. Ništa nas ne košta povjerovati u tog slona. Taj slon je monstrum. Sjetimo se da riječ monstrum ne znači nešto užasno. Cervantes je Lope de Vegu nazvao “Monstrumom prirode”. Taj slon mora da je bio nešto jako čudno za Iranke i za germanskog kralja Karla Velikog. (Tužno je pomisliti da Karlo Veliki nije mogao pročitati Chanson de Roland jer je zasigurno govorio neki germanski dijalekt).

Poslali su mu slona i riječ “elefante” koja podsjeća na Rolanda koji puše u “olifan”, trubu od slonovače koja se upravo tako zvala, jer se radi o slonovom očnjaku. Kad već govorimo o etimologijama, sjetimo se španske riječi “alfil” koja znači slon na arapskom i ima isto porijeklo kao i riječ marfil. Među istočnjačkim šahovskim figurama sam vidio slona sa dvorcem i čovječuljkom. Ta figura nije bila kula, kako bise moglo pomisliti zbog dvorca, nego alfil, slon.

Iz Krstaških ratova, ratnici dolaze i donose memoare, memoare o lavovima, na primjer. Imamo poznatog krstaša Richarda the Lion-Hearted, Ričarda Lavljeg Srca. Lav koji se pojavljuje u heraldici je istočnjački lav. Ovaj spisak ne može biti beskrajan, ali sjetimo se Marca Pola, čija knjiga predstavlja otkriće Orijenta (dugo je bila najveće otkriće), knjiga koju je diktirao zatvorskom drugu, poslije bitke u kojoj su Mleci bili poraženi od strane Đenovežana. Tu možemo naći historiju Orijerita a upravo tu se spominje Kublaj Kan, koji će se pojaviti i u jednoj Coleridgovoj pjesmi.

Htio bih se zaustaviti i na naslovu. To je, mislim, jedan od najljepših naslova na svijetu, kao i onaj drugi koji sam već jednom naveo i koji je tako poseban: Eksperiment sa vremenom. U ovom naslovu možemo naći drugu vrstu ljepote. Mislim da leži u činjenici da je za nas riječ “hiljadu” skoro sinonim za “beskraj”. Reći hiljadu noći je isto što reći beskrajno mnogo noći, mnogo noći, nebrojeno mnogo noći. Reći “hiljadu i jedna noć” je dodati jednu noć na beskraj. Sjetimo se zanimljivog engleskog izraza. Ponekad, kad se hoće reći “zauvijek”, for ever, kaže se for ever and a day, “zauvijek i za još jedan dan”. Dodaje se jedan dan na riječ “uvijek” što nas podsjeća na Heineov epigram jednoj ženi: “Voljeću te vječno i još jedan dan.” Pojam beskraja je neodvojiv od Hiljadu i jedne noći.

1704. je objavljena prva europska verzija, prvi od sedam tomova koje je objavio francuski orjentalista Antoine Galland. Sa romantičarskim pokretom, Orijent potpuno ulazi u europsku svijest. Dovoljno je spomenuti dva imena, dva velika imena, Bayronovo, koji je veći sam po sebi nego po svome djelu, i Hugoovo, velikom po svemu. Pojavile su se i druge verzije a kasnije dolazi i do drugog otkrića Orijenta; to je Kiplingovo otkriće iz hiljadu osamsto devedeseti neke. “Ako si čuo poziv Orijenta, više nećeš čuti ništa drugo.”

Vratimo se trenutku kada je po prii put prevedena Hiljadu i jedna noć. To je kapitalan događaj za sve europske književnosti. Nalazimo se u 1704. godini, u Francuskoj. To je Francuska Velikog Vijeka, to je Francuska u kojoj je Boileau uveo zakone književnosti a umro je 1711. i nije ni posumnjao da je sva njegova retorika u opasnosti usljed sjajne invazije Orijenta.

Osvrnimo se na Boileau-ovu retoriku, oprezno napravljenu, punu zabrana, pomislimo na kult razuma, pomislimo na onu prelijepu Fenelonovu rečenicu “Od svih aktivnosti duha, razum je najmanje zastupljen.” Dakle, Boileau želi zasnovati poeziju na razumu.

Govorimo na cijenjenom latinskom dijalektu koji se naziva kastiljskim jezikom i to je isto tako nostalgična epizoda, za zaljubljenom, ponekad ratobornom trgovinom između Istoka i Zapada, jer je Amerika otkrivena zahvaljujući želji da se dođe do Indije. Indijancima zovemo ljude iz Moctezume, Atahualpe, Catriela, upravo zbog te greške, jer su Španci mislili da su došli u Indiju. Ovo moje malo predavanje je također dio tog dijaloga između Istoka i Zapada.

Sto se tiče riječi Zapad, znamo njeno porijeklo, ali to nije važno. Bilo bi suvislo reći da je zapadna kultura nečista u smislu da je samo polovično zapadna. Postoje dva posebna pojma u našoj kulturi. Ta dva pojma su Grčka (jer je Rim nastavak helenizma) i Izrael, istočna zamlja. One se sastaju u onome što nazivamo zapadnom kulturom.Kad govorimo o otkrićima Orijenta, moramo imati na umu trajno otkriće koje predstavlja Sveto Pismo. Radi se o recipročnim pojmovima, jer Zapad utiče na Istok. Postoji knjiga jednog francuskog pisca koja se zove Kinesko otkriće Europe i radi se o stvamoj činjenici koja se isto tako dogodila.

Istok je mjesto odakle izlazi sunce. Postoji jedna lijepa njemačka riječ koje se želim sjetiti Morgenland – za Istok-, “zemlja sutrašnjice.” Za Zapad, Abendland, “popodnevna zemlja”. Vi se sjećate Spenglerovog Der Untergang des Abendlandes, što znači, Put ispod popodnevne zemlje, ili kako se prevodi na prozaičan način Silazak na Zapad. Mislim da se ne bi trebali odreći riječi Orijent, te tako lijepe riječi, jer je u njoj sadržano, sretnom slučajnošću, zlato. Ponovo ću se sjetiti Danteovog cijenjenog stiha, dolce color d'oriental zaffiro. Tako riječ orijentalni ima dva značenja: istočni safir, koji dolazi sa Istoka, i isto tako, zlato sutrašnjice, zlato onog prvog jutra u Čistilištu.

Šta je to Istok? Ako ga definišemo na geografski način, to činimo na vrlo zanimljiv način jer je dio Istoka Zapad ili ono što je za Grke i Rimljane bio Zapad, ako se Sjeverna Afrika smatra Istokom. Čak šta više, Egipat je isto tako Istok. i Izrael i Mala Azija i Batktrana, Perzija, Indija, sve te zemlje koje se prostiru daleko i koje imaju malo toga zajedničkog. Tako, na primjer, Tatarska, Kina i Japan, sve je to za nas Istok. Kad kažemo Istok, svi mislimo prvenstveno na
Islamski Orijent i kao produžetak njega, na prostor koji predstavlja sjever Indije. Za to prvo značenje koje Orijent ima za nas zaslužna je Hiljadu i jedno noć. Ima nešto što osjećamo kao Orijent, što ja nisam osjetio u Izraelu a što sam osjetio u Granadi i Kordobi. Osjetio sam prisustvo Orijenta, a to,ne znam da li se može definisati; ne znam ni da li vrijedi definisati nešto što svako od nas intimno osjeća. Konotacije te riječi dugujemo Hiljadu i jednoj noći. To je ono na što prvo pomislimo a tek onda možemo misliti na Marka Pola ili na legende Svećenika Ivana, a to su one rijeke od pijeska sa zlatnim ribicama. Prvo na što pomislimo je Islam. (…)