Eugène Ionesco, francusko-rumunjski književni, predstavnik teatra apsurda, rođen je 1909. godine. Neka od njegovih najpoznatijih djela su drame Ćelava pjevačica, Stolice, Žeđ i glad, Delirij u dvoje, itd. Umro je u Parizu 1994. godine.
Ljubavna pjesma
Njeno lice, kao bajka;
Njen nos od kartona;
Usta su joj okićena
Ružnim zubima od čokolade.
Grudi, šibice vrh,
Tijelo kao ranjeni stub,
I glupa i kratkovida;
U dugom nosu se gubi
Jadna cura, jadna cura,
Baš je ogorčena.
Elegija II
Zaplačimo, prijatelju:
Jedna suza nek bude za list žuti,
Jedna za precvalu ružu,
Jedna za mrtvu djevojku,
Jedna za svakog čovjeka bol.
Jedna suza za svaki kamen,
Za svako drvo,
Za svaku zvijezdu
I za Ideal.
Beskrajne su duše, kamenje.
Strah me je da hodam: da ih ne zgazim.
Elegija za mala bića
Ovdje je nekada bio krevet
Dketeta koje bješe odnijeto
U kutiji za lutke
U park, zemlju i kamenje.
Od tada, u svom mračnom uglu
Olovni vojnici stoje nijemo
Skamenjeni pored truba
Misleći o bitkama
I zamišljenim pobjedama.
Ekspresni limeni voz
U maloj stanici od kartona
Zahrđao je od nostalgije
Dok u vagončiću
Spava putnik liliputanac.
Lagano, u krotkom obojenom drvenom konju,
Njegova misao hrže
I nijemo plače dvorska luda
Obezbojeni arlekin.
Drveće
S jeseni, drveće urla od bola!
Zastrašujuće veliko, prazno, crno,
Poput palih anđela što proklinju nebesa.
Jesi li čuo kako s jeseni sve drveće urla?
Koji li im je to arhangel,
Zastrašujuć i nevidljiv,
Od Gospoda poslat,
Počupao nježna tijela sa grana?
Drveće urliče, moćnih ruku raširenih
Ka Nebu koje ne mogu doseći,
Smožditi, razoriti…
Drveće s jeseni, pobunjeni anđeli…
Dunjalučar 