Univerzalni dignitet kao oksonica kulture mira
Građenje kulture mira proces je razgradnje nasilja. On je etički po sebi jer podrazumijeva evolutivni skok ljudske moralnosti. Ovdje govorim o racionalnoj moralnosti a nikako o emotivnom sloju moralnog rasuđivanja, gdje se u elemente suda miješaju etičke sugestije zasnovane na intuitivnoj sklonosti ljudskog bića da ( u slučaju normalnog neurološkog razvoja) pravo rasuđuje o kriterijima pravde. Teorijsko unapređenje “mira” bazirano na pojmovima koji ga opisuju i definiraju često je neučinkovito i banalno sredstvo za napredak nenasilne kulture.
Diskusije o Kulturi mira rijetko napuštaju multikutivirani registar gdje se bitke za mir pretvaraju u pokušaje njegove autobiografske deklaracije. Priča o kulturi mira mora biti stalna rasprava o nasilju, tek tada se otvara njen sadržaj pogodan za analitički postupak i stoga je pomalo neobazrivo izostaviti riječ “nenasilna” iz pojmovnog određenja, budući da je u toj negaciji sadržana sva težnja takve kulture, negacija se tada može čitati i kao eliminacija. Kultura mira, ako sa svojim nazivom ne zadire u estetski sloj, onda je neka vrsta obećanja, buduće stanje koje se priziva pozivom na određenu jednakost. U svom eseju želim pobliže objasniti o kakvoj jednakosti mora biti riječ da bi sve naše kulturološke i genske razlike postale mirnodopski djelotvorne i do kraja ostvarene.
Pravni sistem utemeljen na ljudskim pravima na određenim mjestima iznevjerava polazište prirodnih nauka, i sa sadašnje tačke gledišta, teško je zaključiti da li na štetu ili u korist moralnog usavršavanja. Pravnik, koji svo svoje javno i privatno djelovanje utemeljuje na deklaraciji o ljudskim pravima, ostaje pri svom ubjeđenju da je nasilje, neovisno ko ga čini i nad kim se vrši, štetno po sebi, čak i onda kada matematika i logika u izvjesnim, ekstremnim slučajevima, govore nešto drugo. Možemo zamisliti da je pravnik svjestan situacijske koristi nasilnog postupanja, no ono zadire u strukturu cjeline i vrlo moguće, na regresivan način uzdrmava postojeću moralnu paradigmu. Polazište takvog sudsko-etičkog postupanja leži u nultoj tački sekundarne određenosti ljudskog bića.
Ono zahtijeva gotovo metafizički odnos spram drugom, u kojem sve pojedinosti slučaja i specifičnosti individue mogu i moraju ući u konačni sud, ali nikada ne smiju postati determinante koje bi iskrivile sami univerzalni proces postupanja prema drugom. Taj mikrokosmos sudnice može biti povoljno eksperimentalno mjesto nadgradnje našeg nepristrasnog moralnog rasuđivanja izvan nje. Zašto je to tako? Riječ je o hermetičkom prostoru unutar kojeg djeluju drugačije sile. Javno mnijenje je, u najgorem slučaju, redukovano na sudjelovanje par građana u sudovanju u svojstvu sudaca laika, a negativne kategorije kojima operiraju mediji kao što su “zlo, monstrum, neprijatelj’” u pravnom žargonu ne igraju nikakvu ulogu. Izostanak demonizacije unutar suda nekad stvara privid lakomislenog razrješavanja slučaja, iako je zapravo o suprotnom riječ. Upravo je za izgradnju kulture mira potreban takav opšti stav i izvan okvira suda. Šta je zapravo njegovo uporište?
Ovdje prvenstveno moramo napraviti razliku između pravne jednakosti i primjerice religijske, ukoliko se pod ovom drugom smatra nepokolebljiva stavka svih monoteističkih religija da smo, negirali to ili ne, predstavnici istog i jedinog zakonodavca, pa je stoga, božiji zakon univerzalno primjenjiv. Objektivnost moralnog suda bi se tada izvodila iz identičnog porijekla ljudi, koji bi jedinstvenim atributom “božiji” prebrodili slučajne karakteristike svog bića, kao npr. rasu, spol, stalež, nacionalnost itd. No, činjenica da je vjerovanje, u racionalnom shvatanju, stvar opredjeljenja a ne predodređenja, svrstava i religiju u nizak akcidentalnih obilježja ljudskog bića. Izvjesno je da božiji ljudi ne postajemo genetičkim predispozicijama, nego je predodžba o božijem porijeklu čovjeka iskustvena. Ona je uvijek pitanje retrospekcije, ne rađa se već konstruiše, i rezultat je napetog odnosa zabrinutog čovjeka i ravnodušnog svijeta. Stoga se apriorno određenje božijeg čovjeka postiže apsolutizacijom “slučajne karakteristike”, koja ne obećava univerzalnu jednakost i stvara uslove za destruktivni separatizam. Toj idili samoregulativnog modela vladanja, koja bi se zasnivala na optimalnom moralnom ishodištu volje transcendentnog zakonodavca, najviše se približio sistem demokratije sa fundamentom u deklaraciji o ljudskim pravima. U njoj nema ništa od kršćanskog milosrđa koje se iluzorno transponuje na bliskog ili dalekog drugog, sa povratnom spregom što nastaje iz različitosti i inkompatibilnosti iskustvenih sfera.
Iako se nekada u javnosti to dostignuće Zapada smatra proizvodom etičke zrelosti sentimentalnog i od grižnje savjesti opsjednutog Europljana, riječ je prvenstveno o istorijskoj nužnosti revizije pravnog utemeljenja vladajućeg sloja (prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava). Tu se prava nisu uspostavila sa primarnom intencijom da u pojedincima ugrade bajpas solidarnosti, ili pokrenu automatizam etičkog djelovanja po principu zakona i kazne, niti su protekcijske mjere deklaracije tu da bi naše privatno i ograničeno sažaljenje opskrbile univerzalnim osjećanjem odgovornosti, već prvenstveno da zaštite pojedinca od države u slučaju institucionalne zloupotrebe moći, odnosno da spriječe njegovo nasilno pretvaranje u objekat. Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo. To je njegovo neutralno obilježje, opšte jezgro moralnog ophođenja prema drugim. Takvom postavkom se, u idealnom slučaju, spriječava svaka agonalna dihotomija zasnovana na etničkoj, religijskoj, rodnoj, klasnoj, kulturološkoj, ideološkoj ili nekoj drugoj distinkciji. Na začudan ali učinkovit način se dostojanstvo naknadno ustvrdilo kao posljednje pseudometafizičko utočište od besmisla egzistiranja; urođena privilegija čovjeka, da samim statusom ljudskog bića, zaslužuje neotuđiva prava kojima se brani njegov, društveno utvrđeni, biološki dignitet.
Deklaracija o ljudskim pravima je pravilnik racionalne i mjerljive etike koja je najbliža simulakrumu egalitarnog ustrojstva. Mogli bismo reći da se pritom radi o ontološkoj etici inkluzivnosti, uz isticanje da je ona civilizacijska tekovina i nadogradnja čovjekove etičke svijesti, a nikako prirođeno svojstvo ljudskog bića. Pravna jednakost, za razliku od opisane religijske, nije garant pravde ili pravednog ishoda. Postizanje pravde uvijek je stvar disproporcije u odnosu, ona se smatra zadovoljenom kada načinjeni disbalans u vidu prestupa stvara novi disbalans u vidu kazne. No i ovdje treba napraviti razliku između pravne i moralne kazne, u prvom slučaju je ona u službi funkcionalnosti zajednice, dok je u drugom, pogotovo onda kada se radi o religijskoj moralnosti, kazna pravedna mjera griješnog postupanja. Pravo i pravda stoga nisu isto, mogu se javiti u združenom obliku, ali pravo ne isključuje nepravdu iz sopstvenog suda, barem ne onu koja se ostvaruje u intuitivnoj i medijskoj osudi koja uvijek dolazi spolja. S ovim osvrtom na zakonitosti sudnice utemeljene na deklaraciji o ljudskim pravima oslikava nam se moguća tačka početka izgradnje kulture mira, a ona nam se ne otkriva u istrošenom pojmu tolerancije već u bazičnoj, intrinzičnoj postavci ljudskog bića koju smo si sami pripisali i koja mora postati globalni osnov, iako se često iščitava kao nametnuti vrijednosni sustav Zapada.
Tolerancija, pod čijim se geslom propagira demokratska dužnost multikulturalnog saživljavanja, nije ništa drugo do podnošenje, budući da stav tolerancije djeluje odozgo, pa tako i dalje pripada vertikalnoj osi vladanja. Onaj koji odredi da me toleriše ima i moć da u svakom času promijeni svoju odluku. Tolerisati nekoga ne znači ništa drugo nego trpjeti na njemu ono što se teško podnosi, a trpno stanje je u tom slučaju tek odraz prikrivene nenaklonosti i ogorčenosti prema onome što se s zadrškom i nelagodom odobrava. Tolerancija nije suživot u prožimanju različitosti, već život napetog susjedstva. Zbližavanje dolazi akceptancijom, a ona je djelotvorna tek onda kada postoji zajednički osnov na kojem se gradi uzajamno uvažavanje drugog i drukčijeg.
Autorica: Enisa Klačar
Bilješka o autorici:
Enisa Klačar je rođena 1990. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završava u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je filozofiju na temu „Ideja epistemologije u Kantovom određenju konstituirajućeg Subjekta“. Master studij filozofije – nastavnički smjer upisuje 2016. godine. Za vrijeme studija angažovana je kao sekretar u Klubu studenata EPISTEME na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Posvećena je filozofskih temama iz područja ontologije kao i oblasti ljudskih prava. Trenerica je i edukatorica u oblasti ljudskih prava i borbe protiv nasilja nad ženama. U oktobru 2018. godine stekla je zvanje magistra filozofije (nastavnički smjer) na temu „Tjeskoba kao središte lične egzistencije u filozofiji Martina Heideggera i Sorena Kierkegaarda“. Njezini filozofski radovi su objavljeni na raznim portalima. Trenutno radi kao profesor filozofije s logikom u jednoj od sarajevskih gimnazija.
Dunjalučar 