Ujevićeva poetska mističnost
Čini se da je Ujević u svom razmišljanju o nejasnoći razlikovao tri aspekta:
a) Nejasno u poeziji kao odraz duboke i neizrecive stvarnosti.
b) Nejasno kao stilski postupak kojim se više nagovještava nego do kraja izriče i saopćava.
c) Nejasno kao posljedica stilske nedorađenosti te jezične i sintaktičke zbrke.
Nejasno kao posljedica zbilje
Ujević je, kao što je rečeno, život i stvarnost shvaćao kao nešto što se nikad ne može do kraja doseći i izreći. Od mnogih njegovih izjava u tome smislu, zanimljiva je ona koju upućuje jedan od njegovih riđokosih mesija: „Tko da sebi laska da je Istinu imao u njezinom duplju? Tko umišlja da je usta, do smrti zvijezda, reći mogu? Ja sam radi nje isprebijao ovu lubanju šuplju i ubod drača nosim usred prohodanih mi nogu?“
Nejasno kao posljedica određenog stilskog postupka
Neki teoretičari pjesništva smatraju tamnost i neprozirnost pjesničkoga jezika jednom od glavnih značajki moderne lirike. Ujević pak tu tamnost i neprozirnost, onu „nejasnoću što je sunce jasnoće“, kako je on nazva u Ganutljivom opaskama, a koja se postiže „iskoračenjem iz strogih dosega doslovnog identiteta“, smatra bitnom oznakom lirske sugestije svih vremena: „Nije od juče, nije od sto ili od sto i dvadeset godina, u poeziji ona draga i duboka, mila nejasnovitost, nejasnoća, zagonetnost stiha i oblika, čudovišnost riječi i zvuka, kao britka crta izražavanja. Nejasnoća (koja ne treba biti nerazumljivost, ali je blago odabranih duša) što trepti kao otkrivanje daljeg ideala, prelast osjećaja, toplina i zagonetka svemirskog života (…) Neodoljivost umjetničkog djela fascinirala je svijet uvijek svojim zračenjem, treperenjem, vibriranjem, iskoračenjem iz strogih dosega doslovnog identiteta. Bilo je u njima redovito više nego što se htjelo reći ili u njih stavilo. Poezija je cijelu mrtvu i živu povijest čovječanstva obavijala nimbusom zagonetke i sna.“ Kao što se vidi iz citiranog paradoksa „nejasnoću što je sunce od jasnoće“, po Ujevićevu mišljenju u autentičnoj se poeziji ne radi o nerazumljivosti, namjernom zaplitanju, nego u naziranju one tamne pozadine zbilje koja se ne da izreći strogim pojmovnim jezikom. Razlikujući nejasnoću od nerazumljivosti, Ujević nas uvodi u treći aspekt nejasnoće.
Nejasno kao posljedica jezično-logičke zbrke
Naročito na razini ovog aspekta nejasnoće dolazi do izražaja već spomenuto Ujevićevo naglašavanje racionalnog momenta i svjesn edorade. „Cijelo je moje nastojanje uvijek bilo nategnuto tamo, da bistro opažam i da svoje opaske složim u obiman i potpun sustav“, kaže on u jednom članku. Premda se ova njegova primjedba više odnosi na njegove eseje i članke, ona nešto implicitno govori i o njegovoj doradi pjesničkih tekstova. Uz nejasnoću kao stilski postupak kojim se sugerira spomenuta neprozirnost, pokatkad se u Ujevićevim pjesmama susretne i nerazumljivost, kao posljedica jezične nejasnoće. I dobri Homer ponekad zadrijema! Ujević je toga i te kako bio svjestan. Stoga je pretjerano svakoj jezičnoj omaški velikog pisca tražiti stilsko opravdanje. Vratimo se ponovno citiranom četverostihu iz Ganutljivih opaski. U prvoj objavljenoj verziji prvi je stih prvoga četverostiha te pjesme glasio: „Prerano sam se rodio u ravnodušnosti zemlje.“ Premda smisao naslućujemo, sintagma „u ravnodušne zemlje“ nejasna je i, s obzirom na glagol, nepravilno složena. Je li to bila tiskarska pogreška, ili je dobri Homer zaista zadrijemao, suvišno je nagađati. U kasnijim izdanjima Ujević je spomenutu sintagmu izmijenio ovako: „Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje.“ Sintagma je postala i gramatički pravilnija i izražajno bogatija, a i razumljivija u kontekstu pjesme i pjesnikova odnosa prema suvremenoj stvarnosti. Zakašnjeli vitez iz Kolajne ovdje postaje preuranjeni budućnosnik Budućnosti koja još nije stigla.
Uza sve ono što je rečeno o Ujevićevu poimanju stilskoga postupka, u tom poimanju ima i nešto tipično ujevićevsko: dinamično pulsiranje između teksta i pozadine nikad do kraja spoznatljive zbilje koja se kroz tekst nazire: „Pjesnik je lako mogao zatajiti atome i elektrone svojih trzaja da bi dao definitivan rezultat, ali dno tvorevine ipak vibrira: treba da se vidi da poezija premaša broj slogova i redaka i lomi okvir samoga materijalnog fakta u zvučnom stremljenju u nedostižno.“
Izvor: Marko Kovačević, Ujevićevo pjesničko i mističko iskustvo.
Dunjalučar 