Mit o bogumilima u srednjovjekovnoj Bosni
Kako i sama riječ mit potiče od grčke riječi mythos što u prijevodu znači priča, tako kada na našem podneblju spomenemo mitove najviše ih povezujemo uz drevnu Grčku. Međutim, mitologija je nauka koja se bavi proučavanjem starih priča nekog naroda. Samim time može se pretpostaviti da se i u prošlosti Bosne i Hercegovine krije nekolicina mitova.
Bitno je znati da neki mitovi svojim prepričavanjem dobiju na svojoj validnosti i u široj masi budu prihvaćeni kao istinita priča. Samim time dolazi do problema jer se lažne ili mitološke informacije počinju percipirati kao istinita prošlost. Jedan od takvih mitova se vezuje za srednjovjekovnu Bosnu, a tiče se bogumilizma.
Kada je riječ o bogumilima u srednjovjekovnoj Bosni, za njih se usko vezuje i mit o bogumilskom karakteru srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka. Iako je ova činjenica općeprihvatljiva u narodu, historijska nauka napušta ovo gledište. Sa druge strane, stavimo fokus na bogumilski mit koji zagovara tvrdnju da je srednjovjekovna Bosna bila središte neomahinejsko – dualističke doktrine koja je stajala nasuprot službenih učenja Katoličke i Pravoslavne crkve. S tim da je općepoznato, te prihvaćeno mišljenje da je bogumilizam imao masovan broj pristalica u srednjovjekovnoj Bosni.
U realnosti, poznato je tek nekolicina pristalica Crkve bosanske koji su nazivani bogumilima, međutim to nisu jedini nazivi pod kojim su poznati. Naime, vjernici Crkve bosanske su najčešće označavani pojmom “patareni”, pored toga označavani su raznoraznim pojmovima poput manihejci, babuni, kudugeri – u savremenom periodu ti nazivi su čak imali pogrdno značenje. Bitno za ovu tematiku je znati da se najrjeđe koristio naziv “bogumili”. Štoviše oni su sami sebe nazivali krstjanima, kao takvi oni nisu imali nikakve veze sa bugarskim bogumilima. Crkva bosanska se u domaćim izvorima javlja tek u periodu 1326/29.godine i za svo vrijeme svog djelovanja do 1459. godine ona nije bila brojčano jaka, niti je bila usmjerena na radu u masama. Poznato je da je Crkva bosanska bila dosta stroga sa svojim pravilima gdje se svako odstupanje tretiralo kao smrtni ili neoprostivi grijeh – to je poznato kao spartanska klasifikacija grijeha. Kao takva, ona nije mogla biti privlačna običnom čovjeku, jer je općepoznato da ljudi većinom imaju slobodniji duh, te da teže istom. U tom periodu u srednjovjekovnoj Bosni nisu poznate unutarnje vjerske napetosti širih razmjera. Kako pokojni akademik Dubravko Lovrenović navodi: “Franjevački samostani i hiže Crkve bosanske, koncentrirani su na području srednje Bosne, u kraljevskoj zemlji, kroz cijelo vrijeme egzistirali su mirno i bez sporenja jedni uz druge.”Na osnovu toga zaključuje se da nisu poznate neke veće vjerske tenzije.
Kao što je ranije navedeno, vjernici Crkve bosanske, iako se u par navrata javljaju pod nazivom bogumili, nisu imali nikakve veze sa bugarskim bogumilima. Pored toga, oni sami sebe nazivaju krstjanima. Na osnovu toga, zaključuje se da se vjernici Crkve bosanske poistovjećuju sa bogumilima bez ikakve osnove. Pojam bogumil, kada je riječ o vjernicima Crkve bosnanske je najrjeđe korišten u tom periodu, a danas se redovno javlja kako u literaturi tako i u javnom diskursu. To je zasigurno jedan od primjera srednjovjekovne bosanske mitologije koja je, kako usmenim tako i pismenim prenošenjem dobila na svojoj validnosti, te je kao takva u narodu prihvaćena kao istinita. Samim time, jedan zaljubljenik u srednjovjekovnu Bosnu treba biti dosta oprezan pri iščitavanju raznorazne literature, jer su ovaj i slični mitovi postali općeprihvaćeni. Pogotovo treba biti oprezan kada je u pitanju ranosrednjovjekovni period, iz razloga što posebno taj period manjka sa historijskim izvorima. S tim da generalno kada je prošlost u pitanju čitatelj ne smije puko pratiti ono pročitano.
Autorica: Lamija Keso
Upute na tekst: Dubravko Lovrenović, Bosanska kvadratura kruga, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.
Bilješka o autorici:
Lamija Keso, rođena 2001. godine u Bugojnu, odrasla je u susjednom Gornjem Vakufu Uskoplju gdje je završila osnovno i srednje školovanje. Kroz tinejdžerske godine je pronašla svoju ljubav u knjigama, historiji, fotografisanju. Svoju prvu samostalnu fotografsku izložbu je imala 2019. godine. Pored toga od tada se bavila aktivizmom i društveno korisnim radom – ka čemu nastoji sve do dan danas. Zanimljivo je pomenuti i njenu ljubav prema muzici koja je krenula od ranih godina kada je počela svirati klavir. Nakon završene gimnazije, preselila se u Sarajevo. Trenutno studira na Filozofskom fakultetu, Odsjek za historiju – prvi ciklus. Zasigurno ju je tu dovelo veliko interesovanje prije svega prema srednjovjekovnoj Bosni i srednjem vijeku, pa nakon toga antici i drugim historijskim periodima i procesima.
Dunjalučar 