Razgovor sa Emirom Sokolovićem

Književnik i osnivač Međunarodnog književnog festivala “Pero Živodraga Živkovića“ Emir Sokolović  do sada je objavio četrnaest autorskih knjiga, a veliki broj njegovih djela nastalih u obliku nekomercijalnih audio knjiga donirani su ”Udruženju slijepih”. Dobitnik je preko pedeset nagrada  za prozu, poeziju, dramski tekst u Italiji, dok je njegova predstava „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“ premijerno izvedena u Krakovu 2010. godine.  Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika i objavljivana u zbornicima i antologijama, a od 2012. godine upravlja umjetničkim klubom ”Plava paleta”. Bez ikakve finansijske pomoći, Emir 2015. godine u Zenici organizuje Međunarodni književni festival „Pero Živodraga Živkovića. Festival je pod pokroviteljstvom ambasada Italije i R Srbije i medijskim pokroviteljstvom „Oslobođenja“ i „Nezavisnih novina“.  „Dunjalučaru“ se predstavio svojom britkošću, raskošnim talentom i slobodarskim duhom, a šta o položaju književnosti, kulturi, mladim autorima misli Emir Sokolović, otkrivamo u razgovoru…


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Emire, prije nego predstavimo Vaš bogat književni rad, pozabavila bih se bitnom činjenicom, a ta je da u našoj maloj državi postoji čovjek koji napravi festival, bez finansijske, lokalne, kantonalne, državne i ine pomoći i za koji posjetitelj plati ulaznicu. I da dodamo još podatak, da političari ne mogu ući „ni da plate“. Kako je to moguće postići?

Na žalost ne bih se složio, u načelu, sa postavljenim pitanjem. Čim je neko rođen mora negdje i da živi. Ovu državu nisam birao; nametnuta mi je. Niti bi ju, kao ovakvu, ikada i prihvatio da sam imao izbora. A kući su me učili jednom, za ove prostore stranom, pojmu a to je dostojanstvo. Prvi princip je nikada ne pružiti ruku već živjeti i stvarati shodno svojim mogućnostima. A „ti“ što ne mogu ni da plate pa da uđu trebaju to riješiti sa samim sobom. Na ovim geografijama i dolaskom demokratije humanoidi se dijele na ljude i političare.

Još malo o festivalu „ Pero Živodraga Živkovića“. Međunarodnog je karaktera i kako sam primijetila, selekcija je stroga i „ni po babu ni po stričevima“. Ko su učesnici, kakvi su kriteriji, puno je truda uloženo, budući da se pratećih sadržaja manifestacije ne bi postidjeli organizatori većih regionalnih, pa i evropskih susreta iz oblasti književnosti?

Oni koji znaju uvijek i prepoznaju ono što se čini. A učio sam od najboljih. Jedini aršim mora i može da bude vrijednost, a da bi to detektovali nije dovoljno biti (danas omiljeni pojam koji je jako dobar izgovor za sve) amater. Prije bih apostrofirao da je riječ o diletantizmu, a on je na ovim prostorima i te kako visoko pozicioniran. Lično, nemam namjeru da se inficiram tim destruktivizmom.


Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Postavljate granice, rušite stereotipe u organizacijskom smislu koji se svode na politiku i politikanstvo u književnosti, ima li to svoju cijenu? Da li Vas sabotiraju u toku priprema i održavanja festivala, s druge strane, imate li podršku? Ko stoji iza svega, ko čini Vaš tim?

Sve ima svoju cijenu. Bitno je odlučiti činiti. Čovjek sam kojem treba povod, a ne razlog. Time bih se pozvao i na distih velikog Vilijam Blejka iz „Vječnog jevanđelja“: „Niko ne leti visoko ko leti sopstvenim krilima…“. Da li ima opstrukcija lično ne znam, a ni ne interesuje me. Obzirom da im ne „kidišem“ na erogenu zonu (seharu) ni ne uznemiravaju me, a ja zadržavam svoju autonomiju. A da postoje u svemu i ljudi koji podržavaju Festival dovoljno govore i ambasade koje su dale svoju formalnu podršku. Ne treba smetnuti sa uma ni činjenicu da je 5-ti Festival otvorio sam tadašnji ambasador Republike Italije; Njegova Ekselencija Nicola Minasi gdje smo i danas prijatelji i u redovnom kontaktu. A što se tiče organizacionog tima uhodani smo kao švajcarski sat i sa zadovoljstvom ću ih navesti: Sedžida Beganović Isaković, Zoran Grgić, Hisam Jusufović, Haris Teljigović i Ermis Mulabdić. Tu su i moji prijatelji iz svijeta klasične muzike koji iz godine u godinu dolaze i čine sam program bogatijim. I, nadasve, naša predivna publika koja ovoj manifestaciji daje i pečat i smisao.

Pratite li književnu scenu i festivale  u BiH? Da malo prokomentarišemo i književne nagrade, da li primijetite nelogičnosti, poltronstvo, usluge poput  „ja tebi-ti meni“ dodjele nagrada“? Gubi li se suština kroz formu ekskluzivizma za odabrane?

Ne bih o tomu uopšte ozbiljno ni govorio. A niti me interesuje. Pitate me o književnosti u državi koja nema izdavača; nema časopisa za književnost; nema ni ozbiljne knjižare… Uistinu ne bih komentarisao. No, svako sebi bira uslove za djelovanje. Kao i ikone kojima će se klanjati.

Da se nadovežem na prethodno pitanje, BiH je oduvijek izvor i bastiljon velikih imena na fonu umjetnosti, u pomen na njih se dodjeljuju nagrade, no u prošlosti pa i sada, nisu dobili priznanja za rad i djela u svojoj domovini, nakon emigriranja, prisvajani su pod tuđim maticama. Ima li takve vrste nepravdi danas? Pratite li umjetnike, pogotovo one koji nisu klimoglavci političkom establišmentu, isti usud? Kako ispraviti krive Drine?

Svojevremeno sam pisao o autorima koji su imali nesreću da budu rođeni ovdje, ali i sreću da žive van. Kada je književnost u pitanju znano je kako su prošli dvojica nespornih velikana: Selimović i Mak. Dovoljno govori da je naša bajka „Baščelik“. Ako se temeljno iščita sve je u njoj već zapisano o ovim prostorima. Kao i o ljudima… A kako ispraviti krive Drine?! Samo jedan čovjek je shvatio suštinu i odustao od ispravljanja već ju premostio.

Danas se svašta smatra književnim djelom, svako ima pravo objaviti knjigu, osjeti se nedostatak uredništva, književne kritike. Čemu se stremi, kvalitetu sa poštivanjem esnafa ili su kvantitet, tiraž, tržište, samoreklama, blogovi, itd, preuzeli tron?

Najslabija karika u tom procesu definitivno je uređivanje djela. Zato neka ne čudi da je primarni književni iskaz biografija gdje neupitno prednjače estradne ličnosti jer, za neobrazovanog čitaoca, oni su san. A svako ponaosob ima pravo na isti sa napomenom da su nam kriteriji različiti. I tu ne treba prosvjedovati bilo što; to je realitet i cijena koju smo platili urušvanjem obrazovnog sistema. I trenutno stanje je i dobro što nam tek vrijeme nosi.

Šta je sa mladim autorima, ima li „dobrih imena“? Sarađujete li sa mladim autorima?

Deveta godina je rada kluba „Plava paleta“. Paleta je uspjela da priredi u tom periodu preko 300 događaja i ima otvorena vrata za svakoga ko se obrati. Mislim da mi organizacija tolikog broja programa dozvoljava da mogu argumentovano ustvrditi da postoje mladi autori i da radi. I sa mnogo kvalitetnijim djelima od mainstreama. Ali sačuvaj me vraže od autora kojem nije za cilj zadovoljstvo pri samom kreativnom činu već sve čini kako bi udovoljio sujeti dosegnuvši člansku kartu udruženja književnika ili P.E.N. centra.

Ne možemo izostaviti „Plavu paletu“, umjetnički klub koji okuplja umjetnike, na čijem čelu stojite. Možemo li spomenuti neka imena koja su se predstavila Vašoj zahtjevnoj publici, kakvi su planovi u bliskoj budućnosti?

Pomenuo sam da je preko 300 programa (bez sedam izdanja Festivala) održano u klubu „Plava paleta“ i poštujući isto svakog od gostiju svjesno neću niti jednog autora apostrofirati i izdvajati. Mislim da ti podatci dovoljno govore sami za sebe.

Neosporan je Vaš književni rad, 14 autorskih djela, proza, poezija, dramski tekstovi, priznanja u Italiji, gdje je taj izvor iz kojeg crpite riječi?

Sve biografske crtice koje ste naveli a kojima mogu djelovati impresivno su posljedica; suština je negdje drugdje. Suština je u svakodnevnom radu i učenju, a navedeno su posljedice koje se dijele sa prijateljima i čitaocima.

 Da podcrtam da rado predstavljate kolege književnike. Da li Vam je uzvraćeno, ima li sujete, takmičenja, zlog duha među kolegama književnicima?

Svakako da rado predstavljam kolege i mislim da to ne treba da bude čudno. A da li je uzvraćeno?! Kada mi to bude povod ugasiti ću Plavu paletu. Kada je u pitanju takmičenje… jedino sa čime se takmičim jeste moj predhodni opus pokušavajući u svakom djelu u nastanku da donesem bar istu vrijednost koju baštini od predhodnih s time da donesem bar drugačiji motiv; onaj o kojem nisam pisao.

Za kraj ću Vas citirati : „ U BiH Tesla ne bi mogao biti ni portir u Elektroprivredi ukoliko nije član vladajućih“. Da li je to tako Emire? Gdje su umjetnici da pokrenu otpor, gdje je glas razuma danas, ima li ga uopće? Ili je i govor postao muk, onih koji su perom i kistom mijenjali svjetske poretke?

Prvo govoriti o ovim geografijama ozbiljno je krajnje neozbiljno. Svako stvara ono što zna i umije. A da nam je demo(n)kratija odnijela bilo kakav etalon to je neupitno. Zato bilo koji autor ukoliko je ozbiljan ni ne pokušava bilo što ovdje jer je a priori svjestan da je to bespovratno izgubljeno vrijeme.


Razgovarala: Minela Moranjkić Ćosić

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png