---

Proljeće

Predugo već bojiš se da procvjetaš
Boje svoje duše nastojiš da izblijediš
Na svoje vrijeme ti oduvijek strpljivo čekaš
Ne znaš da svako je tvoje ako ga takvim učiniš

Stidljivo suzbijaš bujicu smjelosti svoje
Brzace stvaralačkih misli iz straha bi da usporiš
Željela bi sklad i logika u njima da se spoje
Ne znaš da istinska priča je samo ona koju slobodno stvoriš

Niz vodu pusti sva ograničenja i očekivanja
Pusti da svjetlost tvoje zvijezde te obasja
Nek vjetar nosi ovaj smiješni svijet i njegova zbivanja
Ti znaš zapravo kako da pratiš predodređenje svoga ja

---

---

Daljine

Nestvarno bijeli oblaci po nebu klize sporo
Sluteći bezvremenost vječnosti želim vrijeme da zaustavim
Ne spuštaj se večeri! Ne svići zoro!

Vrijeme nepremostive prepreke nam stvara
Juče, sutra i danas mi tri različite osobe smo
Šta je bilo? Šta će biti? Često se samo pretpostavlja

Koraci moji su sitni, zemaljska prostranstva razgranata i široka
Pjesme i glasovi udaljenih krajeva dotiču rubove moje pažnje
Za doživljaj i istinsko razumijevanje prepreka je suviše duboka

Spustilo se i veče, ja još uvijek koračam sitno i nesigurno
Daljine u mojim mislima k’o noćno nebo veličanstvene i strašne
Moji snovi drveni čamac, daljine more divlje i burno

Ubrzo će svanuti zora, svijet kao i uvijek hladan je i prostran
Daleki i nerazumljivi ovi stihovi su mnogima, ponajviše tebi
k’o bijeli oblak, od snova satkan si, dalek i stran

Putevi dugi

Osmijeh krasi danas tvoje lice
S radošću misliš o njemu
Već sutra sreću raspršiće sitnice
Sa gorčinom u srcu razmišljaćeš o svemu

Krasna ljetnja noć ti se vječnom čini
Blagost te topline zauvijek bi da sačuvaš
No ubrzo rasplinuće se sve kao čini
Da čarolija i opijenost kratko traju nerado znaš

Ipak ne posustaj! Pred životom odvažno stani
Radost i tugu, ljepotu i muku, donijeće i on i drugi
Nek te blagost proljeća miluje i studen zime rani
Hrabro koračaj! Puni promjena su putevi dugi

Svjetlost novog dana

Kao beskrajno plavo more s nebom što se spaja
Pruža se život u nedogled sa svim pitanjima i nijansama
Život – kao nada, prilika, sjeta, radost ili maja
Sve što leži prije nas, poslije nas i u nama

Kao jutarnja magla sjajem zore prošarana
Svjetluca budućnost zastrašujuća i s uzbuđenjem iščekivana
Budućnost – kao obećanje, prva svjetlost novog dana
Sve ka čemu stremimo, tuga i radost neočekivana

Kao svjetlo nebo snježne zimske noći
Lebdi beskraj oko nas, dalek i nestvaran
Beskraj – kao prava ljubav, izraz božanske moći
Sve što leži prije nas, poslije nas i u nama

Bilješka o autorici:

Zorana Skočić je rođena 8. juna 1997. godine u Banjaluci. Trenutno je apsolvent na Filološkom fakultetu u Banjaluci, odsjek njemački jezik i književnost. Od malena piše poeziju koju do sada nije objavljivala. Najveći pjesnički uzori su joj Desanka Maksimović, Fernando Pessoa i Mahmoud Darwish.