
Jakov Jurišić, rođen je 19. 7.1948. godine u Bijelom Brdu kod Dervente. U Sarajevu je studirao veterinu. Dugo godina je bio književni kritičar revije “Odjek”, a onda glavni urednik lista za djecu “Vesela sveska”. Bio je tajnikom Udruženja književnika BiH, a rat ga je zatekao na mjestu predsjednika Udruženja književnika BiH. Godinu i pol rata je proveo na Grbavici, sarajevskom naselju koje su kontrolirali Karadžićevi Srbi koji su ga i ubili 27. 10.1993. godine. Uz već spomenutu književnu kritiku, Jurišić je pisao poeziju, drame i eseje, te prozu za djecu. Njegove radio drame “Komad blatnog puta”, “Sto dana do dobra”, “Sprat više, sprat niže”, “Dobročinitelji” i “Tako je” izvodene su u originalu ili u prijevodima na slovenski i makedonski na radio-postajama bivše Jugoslavije. Za književni rad više je puta nagrađivan, a pojedine pjesme i priče, uz drame, prevodene su mu na strane jezike. Zastupljen je i u antologijskim i panoramskim izborima bosansko- hercegovačkog i hrvatskog pjesništva. Objavljene knjige: Grob koji traje, Sarajevo, 1972. (poezija); Suteren be-be, Sarajevo, 1976. (poezija); Kritički zarez, Sarajevo, 1979. (kritike) Dom radosti, dom plača, Tuzla, 1985. (poezija); Kućni prag, Sarajevo, 1985. (poezija); Grgino dvorište, Sarajevo, 1988. (priče za djecu); Grgine pustolovine, Sarajevo, 1997. (priče za djecu).

Svakodnevna slika
Soliteri su poskočili
uz tresak granata
Cijelu ulicu progutao je muk Opipljiv smrti zvuk
Potom je pljusnula voda
razbila se o beton noseći u curcima krvi trag
Zagrebla je brezova metla poderala zgusnut zrak
Susjed je skinuo kapu
i zaronio duboko u sebe
u stoljetni mrak
Susjetka je okretno oprala kantu,
oprala metlu
i glasno izrekla kletvu
Uz blijedu mrlju na betonu cvilio je jedino pas
cijeli dan
pa još jedan dan
I za njim je pljusnula voda
O nebesa, da li će vode dovoljno
ostati i za nas
Sarajevo, 24.4.'93


Molitva silovane djevojčice
Gospode
kako da se obranim
Sunce se samo smješka
Nebu je potpuno svejedno Zemlja je ionako grešna
Kome da sudim
Gospode
neću da poludim
Silovali su moja jutra
Silovali sve moje dane
Snove moje su silovali
Silovali su i moju molitvu
I moju bogomolju
Moli djevojčica
Glasom stogodišnje starice što je najmanje pet ratova preživjela
i svaki na svom tužnom licu dubokom borom zasjekla, zapisala
Oca i brata
bacili su žive u kreč
prsnuo je plavičast mjehur zagrcnula se dopola viknuta riječ
Nasred majčinog groba
bacili su me golu
Postrojeni, bijesni, u pjeni Silovali su me do zore
u krugu
Našla sam svoje tijelo
Ovo modro tijelo
Pod kruškom
daleko od majčinog groba
Pored ljuljačke
što o grani visi
Čekala me omča dovoljno široka
Uže dovoljno jako
Da se moja nesreća objesi
Našla sam svoje tijelo
Pala u prazninu
I još sam u padu
Kamen sam
Što ponor dotiče
U meni zebe sve
Cvokoću i srce i zubi
Gospode
da li će moje tijelo
s dušom mojom
u miru da živi
da se sjedini
sljubi
Da li će poljubac dragog
da me probudi
Ispuni
Ja čekam
Gospode
ne daj da poludim
Mlada sam, Gospode
Kako da se obranim
Sunce se samo smješka
Nebu je potpuno svejedno
Gospode,
pomozi
neću da poludim
Sarajevo, 19.5.1993.

Smisao trena
Ptica je na nišanu
Pogled zadržala
I
Sve južne krajeve usnula

Glumac
Zijahu Sokoloviću
Prvi red je u transu
Zadnji drijema
Svejedno
Ubijaju te zajedno
Uostalom
Sve je u igri smrti
Pa šta
Publika strasno aplaudira
Umire junak
Samostalan
U izboru
Grijeha
Divno
Smrt je najuvjerljivija greška
A potrebno je
Da se srce
U novi svijet
U njegov bol
Nesebično
Sunovrati
Kako ćeš
Pogubljen
Strijeljan
Proboden
Zadavljen
Zgromljen
Zgažen
Iznakažen
Kako ćeš ponovo
Junače moj
Hladni pogled jutra
U žar srca da preobratiš

Što to kriknuti može
I TAMA PRESTADE SVJETLOST BITI
Krik bol
Jao težina
I voda vatra postade
I izgori sve što se zaledi
I puče sve
A ničega nije bilo
I slovo misao vidljivu učini
I kriknu
A ŠTO TO KRIKNUTI MOŽE
