Tvrtko Kulenović: Kiš i Flaubert
Kiš je Flobera volio iz istih razloga zbog kojih je volio Borhesa: zbog stvaralačke discipline, zbog svijesti o značaju forme u književnosti, i zbog mjesta koje zauzimaju, svaki u svom vremenu, na sredokraći između tradicionalnog i modernog – jedan njegov kratki esej nosi naslov “Flober i Borhes”.
Kiš je znao pustiti na volju i lirizmu svoje duše, u “Ranim jadima” i u “Bašti, pepelu”, i žestini svog temperamenta, u “Grobnici za Borisa Davidoviča”, ali je sve te izlive uvijek držao pod strogom kontrolom stvaralačke discipline, svijesti o značaju forme i želje da ne bude ni tradicionalan ni moderan, nego svoj.
Flober se razlikuje, na prvi pogled neprimjetno, od svih pisaca prije njega, i od svih poslije njega. Prije njega su pisani romani priče, romani koji se zasnivaju na horizontalnom proticanju vremena, koji najbolje odgovaraju onoj definiciji romana koju je dao Bahtin: da je glavno obilježje romana vrijeme, vrijeme koje protiče, čije se proticanje osjeća. Međutim, proticanje, kretanje vremena ne mora biti samo horizontalno, pravolinijsko, može biti kretanje krugova na vodi, rasprskavanje tačke u svim pravcima. Ta lirska svijest izvršila je krajem devetnaestog i tokom dvadesetog vijeka ogroman pritisak na roman, usmjeravajući ga često u pogrešnom pravcu, vršeći nad njim nasilje “poetskog jezika”, bilo u smislu insistiranja na asocijativnom sklopu rečenice, bilo, što je još gore, u smislu leksičke “poetičnosti”.
Kod Flobera, koji je poznat po svom “kapanju nad riječima” kao što je Balzak poznat po svome “radu”, uz koga ide sintagma mot just, prava riječ, kao što uz Balzaka ide “sekretar društva, kod Flobera nema “poetskog jezika”. Njegova reprezentativna rečenica, na početku “Nježnog srca”, u prevodu glasi: “Preko pola vijeka domaćice u Ponleveku zavidjele su gospođi Oben na njenoj sluškinji Felisiti”. Jasno se osjeća prozni hod te rečenice, s kojom međutim po stepenu sređenosti može da se mjeri malo koja poezija.
Kod Flobera na asocijativnom sklopu počiva ne rečenica nego roman, radnja i likovi, struktura i konstrukcija, to je sve skupa ostvareno tako vješto, tako nenametljivo i skriveno, da su pojedini aspekti te složenosti ostali i do danas neprimjećeni. Još uvijek se uzima za primjer scena na stočnoj pijaci u kojoj se ljubavni dijalog Eme i Rudolfa isprepliće sa glasovima prodavaca stoke. Da se jedan pisac nije naljutio na jednu profesorku, stručnjaka za francusku književnost, koja je tvrdila da Flober, za razliku od Balzaka, nije u stanju da zapamti ni boju očiju svoje junakinje, možda ne bismo ni danas znali kako složeno Flober varira boju ljudskih očiju u zavisnosti od vanjske ili unutrašnje trenutne situacije kod junaka. Danilo Kiš je možda prvi zapazio da Flober na početku romana Emine radnje i namjere iskazuje samim glagolom, dok idući prema kraju sve češće dodaje pred njega jedno “možda”. Takođe, na početku romana, školski razred u koji dolazi Šarl Bovari pojavljuje se kao “mi”, da zatim iščezne i nikakva zamjenica u prvom licu se više ne pojavi. Sa stanovišta engleske profesorke i to bi mogao biti jedan vid alkavosti, ali kad se pročita ono što kaže Kiš postaje jasno da se tu radi o sistematakom ukidanju, duž teksta, svega što bi moglo da liči na “piščevo ja”.
Stendal, naprotiv, u “Crvenom i crnom” zaista, i posebno na početku haotično, ubacuje u tekst zamjenice “ja, mene, nas” i ne primjećuje u tome ništa neregularno..
Za Flobera, dakle, nije karakteristična “poetska rečenica”, nego prozna rečenica koja je, međutim, jezgro, jedno od mnogobrojnih, čitavog sklopa romana koji ne počiva samo na pravolinijskom toku vremena, nego na mnogostrukim mogućnostima njegovog kretanja. “Kad je na pismu svog oca primjetila malo pepela s kojim je on obično sušio mastilo, ona prvo vidje svog oca kako se saginje prema ognjištu da dohvati mašice, zatim se sjeća ljetnjih večeri punih sunca.”
Nije potrebno objašnjavati da je ovom rečenicom u književnosti otvoren i pripremljen prostor za Prusta, međutim u njoj se nalazi i objašnjenje zašto Kiš više voli Flobera. Kad se, naime, Prust jednom “uvali” u taj prostor on će postati definitivno i nepromjenljivo veliki: defloracija je izvršene, rupa se na može zakrpiti, Kod Flobera, klasika, taj tek otkriveni prostor je istovremeno i mali i veliki: nije prekrio sve ostale sadržaje, čak ga je među njima teško i primijetiti, a ipak je, zato što je duhovni, beskonačan.(…)
Izvor: Kulenović Tvrtko, Rezime.
Dunjalučar 