Svijet Isaka Samokovlije nestao je u holokaustu
Životni put Isaka Samokovlije određen je nevidljivom, ali stvarnom granicom i unutar tog metafizičkog prostora uspjelo je piscu neviđenog pripovjedačkog talenta oslikati svijet jedinstven i neponovljiv, koji se toliko isticao svojom posebnošću, a opet bio toliko karakterističan prostoru na kojem je iznikao. Opisujući život bosanskih Jevreja – Sefarda, Samokovlija je istovremeno pričao i pripovijest o Bosni kao jedinom mogućem prostoru gdje je snažni i vitalni duh jedne davno prognane zajednice mogao zablistati do nikad prije viđenog sjaja.
Nije poznato kada su njegovi preci doselili iz bugarskog grada Samokova, po kojem su u Bosni dobili prezime, i kako su ih u pradomovini njihovi sugrađani imenovali, ali ostaje nesporna činjenica da su se brzo stopili s običajima nove zemlje. Isak je rođen kao Samokovlija u Goraždu, na Drini, gdje je proveo, kako je sam pisao, prelijepe godine sretnog djetinstva. Ta voda, koja huči divljom snagom, ostavit će trajnu impresiju na pisca i on će Drinu cijelog života pamtiti i opisivati kao nešto fantastično i neshvatljivo. U njegovom intimnom životu Drina će biti ona neuhvatljiva panteistička snaga životne inspiracije i valjda je to i bio razlog što je i sam svoje opise rijeke smatrao nesavršenim, svjedočeći da je najljepše osjećaje ipak čuvao isključivo kao lični posjed.
Pisanje je Samokovliji bio način da izrazi unutrašnje nemire i strahove, opravda, objasni i rastumači životne porive zajednice iz koje je potekao i kojoj nikad nije okrenuo leđa. Većinu života bio je ljekar, uspješan i cijenjen, i tek je u godinama nakon Drugog svjetskog rata uspio profesionalizirati svoj literarni dar, obavljajući uredničke funkcije u izdavačkom preduzeću “Svjetlost” iz Sarajeva. No, službujući kao ljekar po gradovima Bosne i Hercegovine, uspio je steći neprocjenjiv uvid u životne navike stanovnika, a liječeći siromašne i ponižene, vidio je ljepotu one prezrene i odbačene klase, koja je posjedovala samo ruke za rad i srce spremno da uvijek bude poklonjeno na dar.
Odrastanje na Drini
I baš je nekim unutrašnjim nervom ingenioznog pripovjedača Samokovlija uspio ispričati bezbrojne priče o malim i običnim ljudima, otkrivajući sitne običaje života koji će uskoro biti uništen. U njegovim prozama život bosanskih Sefarda pomalja se u svojoj autentičnosti neiskrivljen naknadnim ideologizacijama ili propagandnim preinačenjima. I dok se svijetom ubrzano širila sasvim pogrešna, nakaradna i optužujuća slika Jevreja, prikazanih kao beskrupulozni kapitalisti bez korijena i tradicije, Samokovlija je tom pamfletu suprotstavio predstavu koja je ogoljavala taj bezočni mit. U njegovim pripovijetkama bosanski Sefardi obični su ljudi, opterećeni, kao i svi ostali, svakodnevnim potrebama; oni su siromasi, nadničari, podijeljeni i međusobno diskriminirani bogatstvom i obrazovanjem, oni vole, mrze, nadaju se i strahuju, ni po čemu se ne razlikuju od svojih komšija drugih vjera, osim možda po jeziku svojih predaka, koji je elegičniji i ima više senzibiliteta da osjeti nepravde historije.
Od prve priče iz jevrejskog života Bosne “Rafina avlija” Samokovlija je uporno pisao o životu svijeta kojem je pripadao ne samo porijeklom nego i cjelovitošću svog bivstvovanja. Za njega su Sefardi bili zagonetka postojanja, a Bosna je bila nešto neviđeno i neupamćeno u kolektivnoj memoriji svijeta. Svojim intelektom i svjetskom kulturom učestvovao je u afirmaciji autohtone jevrejske umjetničke i filozofske misli, koja je u Sarajevu bila toliko razvijena u godinama između dva svjetska rata da je čak i Stanislav Vinaver, s malo ljubomore, ustvrdio da je jevrejska kultura Bosne i Hercegovine nadvisila i onu koja se stvarala u jugoslavenskoj prijestonici Beogradu.
Taj siloviti kulturni uspon bosanskih Sefarda bit će prekinut naglo i u trenu, a na cijelu zajednicu sručit će se nevolja koju će tek rijetki preživjeti. U smrtonosnom vihoru Drugog svjetskog rata bestragom će nestajati cijele porodice, noseći na svojim leđima samo teret jedne iracionalne i bezumne krivice. Svi ti ljudi, koje je Samokovlija opisivao s toliko empatije i strasti, nestajat će zato što su svojim porijeklom i tradicijom bili Jevreji, ljudi kojima su rasni teroetičari njemačkog Reicha i zločinačke Endehazije namijenili sudbinu goru čak i od obične svakodnevne smrti.
Odmah po uspostavljanju ustaške vlasti Samokovliju hapse i deterniraju u izbjeglički logor na Alipašinom Mostu. Osim straha i neizvjesnosti za svoj i život svoje porodice, piscu posebno teško pada odredba koja je primorala sve Jevreje da na rukavu nose žutu traku s iscrtanom Davidovom zvijezdom. Prvi put je osjetio da je drugačiji, da je prisilno žigosan znamenom koji ga treba izdvojiti od ostatka svijeta, što u njemu pokreće bujicu osjećanja, a stid zbog nametnute stigme osjećat će sve do smrti. U književnosti koju će pisati nakon rata strahovi i zebnje s kojima je živio bit će vidljivi samo u tragovima, a kada se nakon oslobođenja zemlje suočio s razmjerama holokausta, koji je, igrom sudbine, preživio, ostat će zaprepašten i zbunjen. Njegova pitoma, vesela i ekstrovertna priroda potpuno će se promijeniti i oni koji su drugovali s njim nakon rata, a poznavali ga iz godina prije holokausta svjedočit će da je postao smirenija, povučenija i osoba koja teško oslobađa glas. Historija je na tom čovjeku ostavila toliko jasno vidljiv trag da je druženje s njim postalo pomalo sablasno, makar je do kraja života ostao prijatna i osoba izuzetno blage naravi.
Prvi veliki dramski pisac Bosne i Hercegovine
Osjećajući da je svijet koji je opisivao u svojoj literaturi netragom nestao, zauvijek i nepovratno, u godinama nakon okončanja rata učestvuje u kulturnom životu Sarajeva i piše prozu koja više nema uporišta u historijskoj stvarnosti. O tome najbolje svjedoče elegični realizam njegovih pripovjedaka “Nosač Samuel” i “Solomunovo slovo”, u kojima ponovo uspostavlja svijet za koji ne želi priznati da je nestao, pa te proze djeluju kao neki literarni kadiš vremenu koje je pojela okrutnost historije.
Službujući u vijeme najveće životne snage kao ljekar po unutrašnjosti Bosne, susreće se s pričom iz romskog života, koju pretače u najbolju bosanskohercegovačku dramu tog vremena, Hanku, gdje, poput Lorke, umjetničku pažnju usmjerava na ispitivanje ljubavne strasti i nemogućnosti da se ona razumom zauzda. Drama postaje veliki pozorišni i kulturni događaj, a Samokovlija njenim uprizorenjem u sarajevskom Narodnom pozorištu potvrđuje status velikog pisca. Hamid Dizdar, najpouzdaniji hroničar kulturnih zbivanja tog vremena, bilježi da je pojava Hanke bila nešto neočekivano i dotad neviđeno u pozorišnom životu Sarajeva.
I druga Samokovlijina drama iz tog perioda, Plava Jevrejka, izvedena desetljeće prije izbijanja Drugog svjetskog rata, pokazuje da je riječ o autoru koji posjeduje talent velikog dramskog pisca, a o dometima drame pozitivno su pisale beogradska Pravda i zagrebački Jugoslavenski list. U Plavoj Jevrejki, koju je s oduševljenjem prihvatila i jevrejska i nejevrejska publika, kako pišu onovremeni hroničari, bavio se pitanjima morala i grijeha iz vizure jevrejskog shvatanja etičkih načela, raskrinkavajući na pozorišnim daskama život jevrejske porodice i njihovo shvatanje života, što su bile teme koje su ili bile potpuna nepoznanica javnosti ili potpuno mistificirane.
Gotovo 15 godina kasnije, u godinama kad je socijalistička država nastojala udariti temelje kulturnom i umjetničkom životu, Samokovlija je namjerno zapostavio ljekarsko zanimanje i djelovao kao odgovorni radnik u sferi kulture, obavljajući prvo funkciju odgovornog urednika u časopisu Brazda, a zatim je bio jedan od urednika u novoformiranom izdavačkom preduzeću “Svjetlost”. No, više nije imao unutrašnje snage da od demona vlastite duše načini monumentalno umjetničko djelo.
Kako su ga zapamtili Selimović i Andrić
Samokovlija je umro u Sarajevu 1955. i njegova smrt izazvala je šok među onima koji su ga poznavali i koji su cijenili njegovo umjetničko djelo. Meša Selimović piše žestok i rječit nekrolog, u kojem optužuje zajednicu da se s nemarom odnosila prema piščevoj veličini i njegovom doprinosu bosanskohercegovačkoj književnosti. S gorčinom je Selimović pisao kako je Samokovlija gotovo zapostavljen, izoliran i nedovoljno priznat, marginaliziran kako bi se značaj dao nekim efemernim ličnostima s bezvrijednim djelom. O Samokovliji je pisao i Ivo Andrić, ali mnogo neodređenije i uopćenije i u cijeloj njegovj uspomeni na čovjeka s kojim je povremeno prijateljevao kao najiskrenije zapažanje stoji ono gdje, sasvim argumentirano i nimalo emocionalno, tvrdi da je riječ o velikom jugoslavenskom piscu.
Od tog Mešinog zapisa malo se šta promijenilo u odnosu bosanskohercegovačkee kulture prema Samokovliji. Krajem 1980-ih dva najveća bosanskohercegovačka izdavačka preduzeća, “Svjetlost” i “Veselin Masleša”, udruženim snagama objavljuju Sabrana djela Isaka Samokovlije u pet tomova. Otad se njegovo ime spominje samo uzgredno i u posebnim prilikama, najčešće u Goraždu, na dan njegovog rođenja. Književna zajednica Sarajeva nema svijesti o njegovom postojanju, a njegovo djelo gotovo je u potpunosti zaboravljeno i nepoznato. Izgleda da književno naslijeđe Isaka Samokovlije proživljava sudbinu svijeta njegove književnosti, koji je netragom nestao u holokaustu.
Samokovlija je pokopan na starom sarajevskom jevrejskom groblju.
Autor: Jasmin Agić
* Tekst prvi put objavljen na: Al Jazeera Balkans, Svijet Isaka Samokovlije nestao je u holokaustu.
Izvor: Jasmin Agić, Historija odbačenih, Connectum, Sarajevo, 2019.
Bilješka o autoru:
Jasmin Agić rođen u Zenici 1982. godine, bosanskohercegovački proazist, esejist, književni i filmski kritičar. Autor je pet knjiga umjetničke proze Gospođica Biljana Tepalj i druge priče, Bahka, Peto godišnje doba, Povučen život i Čudo u ulici Omera Maslića, drame Terezinski sužanj, te dvije knjige eseja Historija odbačenih i Književna teorija i praksa interpretacije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog P.E.N. centra. Živi u Sarajevu gdje na portalu Al Jazeera Balkans radi kao novinar.
Dunjalučar 