Bosanska društvena zbilja kroz oči Emira Žare
Knjiga Samedina Kadića Radio Piton ozbiljno oslikava bosansku društvenu zbilju iz perspektive hodžinskog miljea čiji je reprezentativni glas Emir Žara. Zapravo, nije Žara u kakofoniji medresanskih svršenika, fakultetlija, honorarnih i stalnih efendija istaknut ni znamenit glas i upravo je to što ovaj roman čini dobrom književnošću. Prisjećam se jedne emisije koju je pravio RTS u kojoj su vodili razgovore sa velikim piscima današnjice. U jednoj od njih gost je bio i Mario Vargas Ljosa koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 2010. godine. Intervju i emisija su rađeni ranije. Osim Ljosine izjave da je „književnost jedno od pribježišta protiv patnje“, on, osvrćući se na svoj roman (po mome mišljenju, veliki roman!) Razgovor u katedrali veli da je protagonista tog romana cijelo društvo.
Čitajući Radio Piton, pred nas se nadaje činjenica da je njegov tematski opseg, sadržajni, tragički i narativni osnov – društveno, koje je predmet i sociologije kao nauke (negdje na tragu Durkheimovog pojmovanja). Kad već spominjem emisiju sa nobelovcem Ljosom, naveo bih i njegov citat iz zbirke eseja Uprkos svemu koji je sukladan i saglasan sa dobrim čitanjem Kadićeve knjige. Ljosa tako kaže: „Književnost može umrijeti, ali ne smije biti konformistička.“ Ovaj roman definitivno ne ide nikome uz dlaku, niti tetoši i laska već surovo a uz dozu suptilnog, svakidašnjeg i rasterećujućeg humora raskriljuje dveri bosanske stvarnosti, konačno, stvarnosti jednoga marginalnog lika koji je samim usudom tu na rubu i nikakvo ga batrganje ne spašava.
Ko je čitao Dostojevskog i Braću Karamazove, anticipirat će da je jedna od osovina tog romana upravo teza da svako svakome treba da oprosti za sve, pa će se stvari riješiti bez nasilja (ili bez revolucija). Čini mi se da, sve i kad bi Žara oprostio svima, sudbini, majci, ocu, sebi, šefu, kolegama… i dalje bi bio nesretan i stvari se i dalje ne bi riješile jer on dolazi iz takvog socijalnog backgrounda koji je naslijedio da ga ništa ne spašava osim možda odricanje od njega što bi dalje značilo i odustajanje od sržnog dijela vlastitog identiteta. Naravoučenije Braće Karamazovih je: čovjek je izuzetno biće (upravo) jer je slobodan a kroz gorespomenuti roman nahodi se pitanje: je li ovaj i ovakav lik slobodan ili je on onaj radijator, kako ga autor opisuje u jednom dijelu: Niko ne voli razočarane ljude. Oni su radijatori koji isušuju zrak u prostoriji.
Nadalje, sukob zbilje i nade (one satkane od sprege snova i tevekkula) čini maestralno ispisane dionice koje u sebi sadrže anegdotski i humoristični aspekt. Važno je naglasiti da se autor ne susteže od slobodne artikulacije i lucidnog pretakanja životne pojavnosti u književnost. Književnost, prema Ljosi, jedna je od grana bogatog stabla zvanog fantazija a fantazija je akt pobune protiv svakodnevnog realnog života. Očajanje i nada, radost i žalost, smisao i besmisao – neprestane su sinusoidne kote kroz koje se kraća Emir Žara koristeći radio kao jedini medij i platformu za artikuliranje stavova (donekle, čini mi se, i autorovih), kritikujući, pojeći, pričajući, zapijevajući i na kraju opetujući se. Njegovo snalaženje u društvenom kontekstu bismo mogli osloviti kolopletom svakidašnjice, neprestanim ulascima u matricu i temporalnim povlačenjima na njene rubove nikada razbijajući kod i potpuno izlazeći iz nje. Takva uvučenost u isto Žaru proždire i degradira njegovu duhovnost, uništava njegov duh. Upravo ta duhovnost koja je oslikana kroz Žarinu osobnost ujedno je i prikaz pragmatičnih aspekata življenja islama u Bosni. Nesputanost duha, potpuna sloboda, predanost i svijest – postupno nestaju iz jedne osobe usljed nemoći ili nemogućnosti izbora i promjene. Upravo stoga ovaj roman je i hronika pada Žarine duhovnosti, odnosno, kako sam autor reče intertekstualno se referirajući na Hegelovo remek djelo – fenomenologija Žarinog duha.
Na koncu treba dodati i to da se ovaj roman bavi i odustajanjem (posustajanjem) i istinom kao velikim temama. Odustajanje proizilazi iz naznačenog kulturnog backgrounda, genealoške matrice koja poput paukove mreže presijeca život Emira Žare uzduž i poprijeko. Ono se otjelovljuje u nemoći da se sazda život od temelja do vrha pri čemu se takvo bivanje transformira u životarenje i preživljavanje. Posustajanje usljed nemogućnosti razbijanja matrice upravo je u direktnoj svezi sa preživljavanjem jer je egzistencija protagoniste svedena na grubu stvarnost i povremeni eskapizam koji je njemu salvacija u rubnim magnovenjima. U takvom bivovanju nema egzaltiranosti životom, nema ekstatičnog zanosa ni sreće, postoji samo granica između onog što se želi i onog što se nema koja se postupno briše da bismo lucidnije i očevidnije svjedočili padu protagoniste u svakodnevnicu i stvarnost.
Jedne prilike Lav Nikolajevič Tolstoj je kazao da je glavni junak svih njegovih romana i ujedno, parafraziram, glavni smisao i cilj pisanja – istina. Ovome je komplementarna opaska jednog ekscentričnog i izrazito nekonvencionalnog profesa na Filozofskom fakultetu koji bi nekad kolokvijalno kazao da književnost laže kako bi rekla istinu. Na tragu ovih domišljanja, Radio Piton je kolektivna i individualna istina. Aspekt romana koji ga i distingvira od mainstream književnog kanona i jeste to što je za svoju premisu uzeo jednu svijest iz koje progovara istina te što je uzeo naročit kontekst u kojem je istina gospodareća. Kao što je gore rečeno, ovaj roman ne laska, ne podilazi čitaocu, već se grubo i revnosno hrva sa stvarnošću kako bi je savladao i uhvatio u korice knjige. Radio Piton zaista jeste ingeniozan roman a Samedin Kadić, kako ga je oslovio jedan medresanski profesor, balkanska spisateljska činjenica.
Autor: Dženan Mušanović
Bilješka o autoru:
Dženan Mušanović rođen je 1994. godine. Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Proveo ljetni semestar 2019. godine na studijskom boravku kroz program razmjene Erasmus+ u Tübingenu. Istodobno je vanredan student završne godine komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kroz svoja čitanja i pisanja sintetizira književnost i teologiju. Otuda je i naslov njegovog magistarskog rada – “Qur'anic motives in the literature of Victor Hugo, J.W. Goethe and Geoffrey Chaucer”.
Dunjalučar 