Tebi sve je oprošteno
Tvoj horizont u moj pogled
ne može stati.
Dvije osobe koje različito misle
nisu stvorene jedna za drugu.
Ako moj glas
nije tvoja pjesma
i ako moje vrijeme
za tebe nije stalo,
okreni mi leđa i idi.
Moj si paralelni univerzum.
Naši neujednačeni koraci
različitim putevima koračaju.
Još samo ovaj put
opraštam ti za odlazak.
Samo budi tu
Želim da me voliš sad
i izabereš sutra,
da budem tvoja krila na nebu,
tvoje noge na zemlji
i tvoj svjetionik na moru.
Samo me pusti da budem
ona koja ostaje pored tebe.
Od susreta do susreta
Koliko smo se puta mimoišli
u pošti
u banci
na koncertima
u trgovini među policama sa začinima.
Uvijek jedno drugom novo lice
u gradskoj gužvi.
Možda smo se nekad
očešali jedno o drugo
ili si u prolazu
osjetio slatki miris mog parfema.
Na raskrsnici sam ti
oduzela prvenstvo
pa si psovao žensko za volanom.
Kupio si posljednji komad
mog omiljenog kruha u pekari
i prošao pored mene na izlazu.
Možda sam ti bila pogrešan broj
koji si nazvao
ili si se javio na službeni telefon
kada sam po stoti put zvala
samo da provjerim radno vrijeme.
Ponekad smo se sreli u liftu
oboje zaokupljeni porukama na mobitelu.
Možda se još nismo upoznali,
možda nikada i nećemo.
Jer u malom gradu uvijek postoji
jedno nesuđeno poznanstvo.
Osoba koja je uvijek
samo jedan pogled udaljena.
Bilješka o autorici:
Kristina Kojić rođena je 2001. godine u Doboju (BiH), a trenutno živi u Vukosavlju, gdje je završila osnovnu školu. Srednju medicinsku školu završila je u Odžaku. Od osnovne škole bavi se pisanjem poezije, kratkih citata i haiku poezije. Od aprila 2018. godine član je Književnog kluba „Mladost“ Modriča. Njeni radovi objavljivani su na nekoliko web- portala (Omladinski magazin Karike, Očaravanje, Astronaut.ba, Nekazano…) i u brojnim zajedničkim zbirkama poezije. Dobitnica je i nekoliko književnih nagrada i priznanja.
Dunjalučar 