Pješak na mliječnom putu – Lambert Schlechter
Biti pješak na mliječnom putu znači posmatrati svijet i svoje mjesto u njemu, polako, sa sviješću o vlastitoj krhkosti, usamljenosti, neminovnoj smrti, vječnosti i ljepoti. Poeziju Lamberta Schlechtera, poznatog luksemburškog pjesnika čije se knjige uglavnom objavljuju u Francuskoj, a prevode se na niz svjetskih jezika, uključujući armenski, engleski, njemački, italijanski, itd. obilježava kompleksnost zamaskirana krinkom jednostavnosti. Kada se čitatelj »suoči« sa datom jednostavnošću shvata da je ona u službi što vjerodostojnijeg predstavljanja života, ljubavi i strahova jednog pojedinca, jednog mikrokosmosa sa kojim se možemo poistovijetiti i, što je najvažnije možemo ga razumjeti.
Kako navodi Faiz Softić u svom pogovoru za izbor iz poezije Lamberta Schlechtera (izbor nosi naslov “Pješak na mliječnom putu”, a tu su pjesme iz zbirki “Pješak na mliječnom putu”, “Jebati smrt”, “Ja je imenica bez posljedice” i “Milijardu načina umiranja”), “Schlechter je pjesnik trenutka, pjesnik egzistencijalnog bezizlaza iz onoga što jesmo i onoga što nam je dano, svaja bogata životna iskustva sažima, u naizgled, jednostavno ispjevavanje.”
Sve Lambertove pjesme su metrički iste, nemaju naslov, čini ih 5 strofa sa dva stiha izuzev po sljednje strofe koju čini jedan stih što dodatno naglašava jednostavnost iz koje navire mnoštvo pitanja. Sve to Schlechterove pjesme čini otvorenim, nedorečenim i nedovršenim, npr.:
ja gotovo ne postojim, ona gotovo ne postoji
mi smo dva bruna prašine
ali povremeno ta dva truna prašine
iskre su u noći
dvije podrugljive zvijezde sreću se
negdje na rubu mliječnog puta
u ponoru svemira bez dna
dvije iskre koje osvjetljavaju jedna drugu
nema svjetla do onog iz tvojih očiju
Lirski subjekt je svjestan da su on i njegova ljubav sitni, poput prašine, u bezgraničnom svemiru, ali je istovremeno svjestan posebnosti i vrijednosti svake ljubavi koja tjera ta dva truna prašine da postanu iskre, da na neki način dokažu svoje postojanje i vrijednost upravo kroz ljubav. Ovo je ljubavna pjesma lišena patetične bujice emocija, pjesnik se poigrava sa poređenjem dvije iskre u svemiru, dvije duše, sa zvjezdama koje osvjetljavaju jedna drugu. Međutim, pjesnik ne pjeva o zvijezdama, već o ljudskim dušama koje ne mogu jedna bez druge, pri čemu nam posljednji stih daje do znanja da je ovo jedna ljubavna pjesma čiji pjesnik je svjestan nedorečenosti, neizrecivosti i kompleksnosti emocija. Time Schlechter indirektno naglašava važnost poezije u izražavanju osjećanja, sa svakom pjesmom podcrtava ono što poeziju razlikuje od drugih književnih vrsta – ona može da govori maksimum osjećanja na minimumu prostora, koristeći malo riječi, a mogli bismo reći da poeziji danas nedostaje upravo to shvatanje da je neizrečeno nekada snažnije od niza riječi.
Smrt je Schlechterova opsesivna tema, svijest o smrti je je skoro pa sveprisutna, a do izražaja dolazi u zbirci “Milijardu načina umiranja”:
smrt ne dolazi, ona je tu
prepoznatljiva po hiljadu sitnih tragova
smrt ima neizrecivu boju
smrt je smrt vrapca
melodija oboe kod Bacha
poseban znak interpunkcije
smrt je putovanje u Prag
nekoliko slogova u Carverovoj pjesmi
smrt me je nekako nasmijala
Strah od smrti kod Schlechtera prerasta u razumijevanje i prihvatanje, smrt, iako je nepoznanica, u njegovoj poeziji postaje najdublja intima jednog pojedinca.
Autorica: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Lambert Schlechter, Pješak na mliječnom putu.
Knjigu možete kupiti u Buybook Shopu.
Dunjalučar 