Savršeno istempirana nesreća
Kad prihvatite da date svoj sud o nekom djelu, vi ste već samim tim iskazali nekakav stav. Jer, zašto biste se trudili oko nečega što ne zavrijeđuje vaše interesovanje. Ipak, kao neko kome je dugogodišnji posao da tumači i predstavlja književno djelo izgradila sam i svoje kriterije vrednovanja nekog djela, po kojima bih prihvatila ili odbila da izrazim svoj sud.
Navodim ih samo da znate koje sve kategorije vrednovanja je prošao ovaj roman:
– univerzalnost ( da su problemi koje djelo obrađuje svevremenski, uvijek aktuelni i da pripadaju svim dobnim kategorijama).
– da nudi umjetnički doživljaj ( tehnikom pripovijedanja,leksikom,ostvarenom atmosferom, stilskim izražajem,..)
– da ostvaruje rast i razvoj čitaočeve svijesti i da otvara potrebu zapitanosti.
– da ostavlja prostor za izvlačenje vlastitih zaključaka i pouke, ovdje ne mislim da je utilitarizam svrha umjetničkog djela ali ako se djelo zadržava samo na hedonističkom fonu to nije svrhovito – a sve u životu ima svoju svrhu, pa tako i umjetničko djelo.
– da djelo treba da ostvari stilsku komponentu ( od izraza do atmosfere)
– da je pripovjedačka tehnika prilagođena sadržajno-idejnim zahtjevima
Sve ove kriterije roman je, itekako, zadovoljio.
Na početku ovog prikaza želim izričito naglasiti da je ovo moj lični uvid u djelo, bez pretenzije za kritičkim vrednovanjem. Vrijednosni sud ostavljam svakom čitaocu ponaosob. Na ovaj način ne dajem za pravo bilo kome da me opovrgava bilo kojem dijelu prikaza. Mudro, nema što! Ali ja sam žena i zastupam ženski princip – važno je sve predvidjeti i preduprijediti.
Pa da i krenem svoj prikaz razmatranjem ta dva- muškog i ženskog principa u romanu.
Ne znači da je autorica svjesno htjela razgraničiti ta dva principa kroz djelovanje svojih likova, ali su oni, itekako, uočljivi. Naravno, i moraju biti, jer nama, našim ponašanjem i cjelokupnim funkcionisanjem, upravljaju dominantni različiti hormoni, i zar je onda čudno što različito vidimo iste stvari i što iz tih različitosti, proizilaze česti, muško-ženski sukobi.
Već na prvim stranicama glavni muški akter priče Massimo, svoje stavove ističe kao – MORANJE. Ako tom dirigiranju hormona dodamo i različit pristup u odgoju dječaka i djevojčice, onda nije ni čudno što se Massimo grozio pred time šta sve MORA.
I zar je onda, također, čudno što je prvi problem koji je iskrsnuo između njega i Nataše riješio tako kako je MORAO:
„ .. bio sam grub. Ali, morao sam.“
Zašto? Šta je morao? Sačuvati ponos? Podleći pritisku sredine i ukorijenjenih shvatanja?
Ali i Nataša je imala ponos! I šta sad? Mislim da odgovor svi znamo: u sukobu dva ponosa uvijek strada ljubav. I pustio ju je da ode. Ona, Nataša, slijedeći ženski princip, ne prašta grubost. U nemogućnosti da ispriča svoju verziju osuđujuće situacije, ona se zatvara u školjku, zabranivši sebi da misli na njega.Opustošila je dušu i ne mogavši više da je nađe u sebi, posvetila se knjizi, karijeri, udala se, zasnovala porodicu…hladno, rutinski kao da ne učestvuje u vlastitom životu
Massimo i Nataša su se samo dotakli svojom ljubavlju- mladalački iskreno i platonski.Iako je ova kratka veza podloga i osnovna vezivna nit cijelog romana, o njoj autorica ne raspreda naširoko, ali iz tog doticaja nastala su dvije cjeloživotne obilježenosti. Zatomivši ono što je bila suština, oni su odustali od života. I tu je autorica sasula pred nas odjednom brojna pitanja a da nam nijedno nije direktno postavila: Da li je ova ljubav toliko jaka ostala zato što se nije u potpunosti realizovala? Jesu li mogli, postupivši drugačije, promijeniti tok sudbine? I – da li uopće mi pravimo izbor svojih postupaka? Ili nama rukovodi neka druga, viša sila?
Je li to naš život već predodređen sudbinom? U odsustvu voljene osobe ljubav se udvostručuje. Pa što mi to onda volimo: konkretnu osobu, sebe u njoj ili smo zaljubljeni u samo poimanje ljubavi.
Sva ova pitanja nametnula su se sama, vješto vođenom pričom i na taj način autorica je postigla da čitalac zastane da razmisli,da traži odgovore. I to je več dobro započet put. Postigla je to OČUĐENJE koje daje osnovnu vrijednost romanu.
Sad već viđeno, ljubav je osnovna premisa romana. Cijela paleta različitih ljubavi data je nenametljivo, neusiljeno, da bi samo pojačale značenje one između glavnih likova.Dakle, tu su ljubavi između Massima i Nataše, Anina, Aminina, Makova, Unina, Maksova, Markova, Verina, Silvijina…dovoljno za jednu ozbiljnu filozofsko-psihološku studiju. I sve ove priče date su u punom, emotivnom naboju, svi likovi gore u različitim, samo svojim vatrama, mučeći svako svoju sudbinu.I svi imaju isti cilj , samo su im putevi kojima idu ka tom cilju različiti.
Vrlo indikativno je da Massimo najviše razmišlja o tom našem uplivu u vlastitu sudbinu.Počevši od sumnje, on se tu pred nama razvija i razotkriva.Ali sumnja nije ni vjerovanje ni nevjerovanje, ona je potreba za preispitivanjem stavova, bilo svojih, bilo nametnutih i ukorijenjenih. U tom preispitivanju njegova prva reakcija je KRIVNJA i u nemogućnosti da se nosi sa tom spoznajom dolazi do podvajanja njegove ličnosti. Iz potrebe da se i brani i napada on konačno shvata: samo OPROŠTAJ je odgovor na sve.
Zato se Nataša ne preispituje.Jer je ona ovdje data kao čisti princip ljubavi. Ona nije ničim povrijedila taj princip i samim tim nema potrebu ni da preispituje svoje postupke.
U svim zbivanjima, od trenutka kad su se rastali, ova dva lika postala su zatočenici ljubavi i mržnje.Smrt djece konačno ih je stavila na gubitničku stranu. Ali..i sreća i tuga su dio nas, i samo ako ih tako prihvatimo, kao svoje, moći ćemo nastaviti kroz život. Takav odgovor sugeriše roman.
Još samo bih se dotakla tehnike pripovijedanja koja nije karakteristična baš za početnike, a ovo je, ipak, prvi Minelin roman. Ona je nepravolinijska, sa brojnim retrospektivnim epizodama, tako vješto ukomponovanim, da sve ostavlja dojam iskusnog pripovjedača.
P.S. Namjenski izdvajam ovo kao dodatak recenziji. Ono što sam i samoj autorici rekla, moram reći i ovdje : s njenom intelektualnom dubinom i senzibilnošću neće joj biti uvijek lako sa samom sobom. Ali bar će uvijek imati u sebi dostojnog sugovornika s kojim nikad neće osjetiti gorčinu usamljenosti. Ona to i sama dobro zna. Ovaj put odradila je perfektan posao: demistifikujući ljubav ona joj je, upravo, dala pravi smisao. Tako to rade „rođeni“ pisci.
Stvaralac ne smije da ide utabanom stazom. Mora sam sebi da prekrči put.Mora da izdrži džungle života.. Mora da ide sam. Mora da se izdvoji iz mase, iz kolektivne psihologije – Osho Rejnees, indijski mistik i filozof.
Recenzija romana Minele Moranjkić Savršeno istempirana nesreća.
Lukavac, 2021.
Autorica: Subhija Karahmetović, profesorica bosanskog jezika i književnosti.
Bilješka o autorici:
Minela Moranjkić, rođena je u Tuzli, gdje je završila je Filozofski fakultet, Odsjek za žurnalistiku, odslušala je Master studij na istiomenom fakultetu. Dobitnica je brojnih nagrada iz oblasti književnosti, a njeni radovi nalaze se u nekoliko knjiga poezije i proze među kojima su „Kad progovori tišina“, „ Logor“, „Silasci u godine“, „Riječi sa Une“, „Jer govor san produbljuje“. Svoju prvu samostalnu knjigu poezije „Cesta za nigdje“ objavila je 2018. godine. Roman „Savršeno istempirana nesreća“, nagrađen je od strane Fondacije za izdavaštvo , objavljjen u izdavačkoj kući „Planjaks“ 2020/2021 godine. U pripremi za štampanje je treća knjiga-zbirka poezije , radnog naziva „Mjesečeva kći“. Aktivna je u društvenom i kulturnom životu. Članica je grupe Lucido.
Dunjalučar 