Priča o našim životima ili Kako Vlado provede jedno svoje jutro
Alarm je zazvonio kao i inače – poluglasno, jednolično i kratko do isključivanja. Iako je ustajao teško, drugi alarmi Vladi nisu bili potrebni jer se budio uvijek na zvuk prvog. Društvu bi ponekad govorio da je to navika, mada je bio svjestan da i oni ustaju svako jutro, samo je nekima potrebno deset alarma svakih pet minuta. “Navika je čudo”, nastavljao bi, “čini da radiš stvari koje bi davno ostavio, i dobre i loše – dobre jer si prestao vjerovati da na dobrom počiva svijet i loše jer ti je potrebno nešto s čim ćeš se boriti.” A znao je da nije sve do navike – jednostavno ne voli da kasni.
I, evo, sada zvoni. Desnom rukom iz kreveta uzima mobitel s ormarića pored i gasi ga. Lijevom to radi kada spava na trbuhu, a sada ga je alarm probudio dok je spavao na leđima – u položaju u kojem sanja najljepše sne. Dok ga je gasio, psovao je jer je baš trebao poljubiti Miru, kolegicu s posla, s kojom se petlja već nekoliko mjeseci, a za koju je znao da ga neće jer ga samo zafrkava kako bi Miloša napravila ljubomornim.
Svezak misli tako ga već sjutra obuzme i ne napušta sve dok ne krene na posao – tada počinju nove. Zato Vlado ujutro ustaje odmah, polahko se tušira, pere zube, oblači i doručkuje. “Oni koji ustanu u pet do dvanaest ne znaju šta propuštaju u laganim pokretima tijela i postepenom buđenju. Ali ih zato kasnijē misli i posao neće zaobići”, razmišljao je.
Bio je svjestan brzine života i mislio je da će, ako sebi uskrati jutarnje rituale, ostati bez jednog dijela sebe, ili cijelog. Ako zaboravi miris čaja i ne osjeti toplinu šolje, šta drugo da ga ugrije poslije. To je kao da kreneš raditi nešto od sredine – čim nema početka, ni kraj neće biti određen, pa je posao unaprijed osuđen na neuspjeh.
Zato je već sjedio uspravljen na krevetu i brisao tragove Mire iz sjećanja. Nakon dvadesetak sekundi ustao je i krenuo u kupatilo. Stan je bio dvosoban – imao je dvije spavaće sobe od kojih je jednu pretvorio u radnu, zatim kuhinju, dnevni boravak, mali hodnik i kupatilo. S obzirom da je živio sam i da je imao nekoliko prijatelja koji su ga posjećivali, ponekad je mislio da mu je ovakav stan prevelik. Ali, ipak ga je plaćao jer su mu svi govorili da tako treba, a doći će i ženidba. On bi želio kupiti i psa Bobija.
Po ulasku u kupatilo, ubrzo se začula voda iz tuša i pjesma – mislio je da nijedno tuširanje nije pravo bez pjesme. Ta mu je navika ostala još od djetinjstva kad ga je majka kao dječaka učila kako da istrlja vrat i leđa. Istovremeno ga je kupala i pjevala. Samo je tada pjevao jer je radio u kancelariji, u banci gdje je nudio kredite. Tu je radio skoro cijeli dan zbog toga što je poslije radnog vremena volio ostajati i sređivati papire koje nije stigao prije.
Nakon desetak minuta voda i pjesma su stale da bi Vlado dohvatio peškir prebačen preko vrata tuš-kabine kojim se posušio. Izašao je iz kupatila te otišao u kuhinju da spremi doručak i skuha čaj od metvice i lipe za smirivanje želuca. Doručak se većinom sastojao od dvije kriške hljeba premazane puterom i džemom od marelice ili od dva jaja. Danas se odlučio za prvu opciju pošto je imao svjež hljeb sa sjemenkama. Vlado je inače pazio na ishranu zbog toga što nije želio da pati od nadutosti kao Selma koja je u sebe ubacivala i što treba i što ne treba, da bi se potom cijelu pauzu žalila. Kad je čaj bio gotov, sve je odnio na stol u kuhinji.
Čekajući da se čaj ohladi, sa stolice u spavaćoj sobi uzeo je pantalone i košulju – oboje je ispeglao sinoć prije nego je krenuo na počinak, te kravatu. Svaku noć pripremao je odjeću za ujutro kako u žurbi ne bi nešto zaboravio ili zakasnio. Uzeo je odjeću i ponovo otišao u kupatilo gdje se obukao i počešljao. Zatim je oprao zube gledajući se u ogledalu da bi pratio pokrete rukom i bio siguran da je četkica došla do svakog zuba i oprala ga sa svih strana. Otvarajući i zatvarajući usta, Vlado je pravio grimase koje su utjecale i na ostalu fizionomiju lica. Imao je krupne, plave oči i sitan nos koji je iznad njegovih tankih usana bio neupadljiv. Zapravo, u odnosu na malo lice, njegove su oči bile toliko upečatljive da bi po njima ostao poznat I onome ko ga je jednom vidio. Sitne uši uklapale su se s ostatkom lica, dok je svijetlosmeđa kosa bila pomalo kudrava. Imao je i nekoliko bora, što je bilo i prirodno jer je napunio 34. godinu. I za njih je govorio da su od navike – radne navike i ustajanja, što je bilo donekle tačno.
Oprao je zube te očistio nos i uši. Namazao lice kremom, namirisao se i izašao u kuhinju pojesti doručak. Najprije je opipao šolju čaja da provjeri je li vrela – ne, ohladila se taman toliko da tekućina sagrije grlo i želudac. Vani je hladno – sa stolice u kuhinji gledao je direktno u prozor susjeda u stanu preko puta i vidio mraz na prozorskoj dasci. Opet nije bilo snijega, a stegao je minus. Potom je pogled vratio na stol, otpio gutljaj čaja i počeo jesti. Jeo je polahko, pažljivo žvačući svaki zalogaj kako bi mu želudac bio zahvalan. Jednu krišku, pa drugu do pola. Čaj je popio cijeli, prijala mu je njegova toplina u hladnom stanu i budila pomisao kako je vani još hladnije. Dok je jeo, provjeravao je poštu i čitao novosti na internetu: izvještaj iz banke za mjesec januar, Stevina pozivnica za vjenčanje, u Britaniji zabranjena antikapitalistička literatura, uhapšen vozač koji je pobjegao nakon što je usmrtio pješaka, djeca s Downovim sindromom kao likovi u Disney svijetu…
Potom je ustao i otišao do radnog stola u spavaćoj sobi, uzeo rokovnik i olovku te se vratio u kuhinju. Otvorio ga je na sredini, iskinuo čist list te čitkim, urednim rukopisom na vrhu napisao današnji datum. Zatim ga je podvukao i ispod njega zapisao: 1. odgovoriti na Stevinu pozivnicu i kupiti poklon, 2. svratiti u supermarket, 3. platiti smeće i vodu, 4. nazvati mamu.
List na kojem je pisao presavio je napola i precijepio. Čistu polovinu vratio je u rokovnik te ga zatvorio i ostavio na kraj stola desno od tanjira. Drugu polovinu strpao je u prednji džep pantalona i ustao da počisti sto. Pola kriške s puterom i džemom bacio je u kantu za smeće, a šolju za čaj ostavio je u sudoper – oprat će je večeras kad se vrati i završi s večerom. Zasad je oprao ruke i posušio ih. Potom je iz radne sobe donio aktovku s papirima i otišao u hodnik gdje ju je odložio na ormarić s obućom, pored vaze s plastičnim buketom ciklama. Tu je obukao kaput, stavio šal i rukavice. Obuo je crne čizme do gležnjeva, sinoć namazane kremom, uzeo aktovku, otvorio vrata i izašao. Ključ je u bravi škljocnuo i čulo se blago koračanje niz hodnik, potom niz stepenice – dvije, tri.
Nakon desetak sekundi sve je utihnulo.
Autorica: Nermana Arnautović
Bilješka o autorici:
Nermana Arnautović, rođena 1997. u Visokom, gdje je završila osnovnu školu. Poslije srednje škole u Ilijašu, završava prvi ciklus studija na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je završna godina drugog ciklusa istog smjera. Piše kratke priče i književne kritike za različite portale. Njena kratka priča U staračkom domu osvojila je drugo mjesto na literarnom konkursu Općine Bosanski Petrovac 2020. Redovna je članica Omladinske novinske asocijacije u BiH u sklopu kojeg piše i novinarske članke za magazine Karike.
Dunjalučar 