Bobovac kao urbanistička aglomeracija
Osnovne komponente Bobovca kao naselja gradskog tipa su slijedeče: gradski bedemi; kompleks kraljevskog dvora, koji ujedno vrši funkciju akropole citadele; glavna ulica; kompleks sakralnih i pratećih objekata na Crkvici, mali trg ispred crkve sa cisternom u sredini – na Crkvici; stambeno naselje unutar bedema – oko glavne kapije i na padinama Visa; manje naselje (predgrađe) na jugozapadnim padinama Bobovačke kose – izvan gradskih bedema; posebno naselje-podgrađe ispred sjeverne kapije Bobovca koje nosi i specifičan naziv Grad.
Po ovim svojim komponentama Bobovac je izrazit primjer jedne specifično srednjovjekovne urbane aglomeracije, koja je karakteristična za gotovo čitavu kontinentalnu Evropu u srednjem vijeku. Ovdje možda jedino upada u oči pomanjkanje kvarta koji bi nosio naziv Trgovište i Varoš.
Bobovac je, doduše, više administrativni i vojnički nego trgovinsko-zanatski centar, pa se široko organizirana trgovina ovdje ne može ni očekivati. Ipak, samo formiranje podgrađa koje je izvan gradskih zidina i pristupačno slobodnoj trgovini pokazuje da je ono u osnovi imalo trgovinsko-zanatski karakter.
Zanimljivo je da su neki suvremenici smatrali Sutjesku podgrađem Bobovca (sub castro Bobovac, in oppido Suttisca).
Gradsko zemljište
Sticajem prilika mi smo danas u mogućnosti da do u detalje odredimo zemljišni areal koji je pripadao gradu Bobovcu.
Naime, pred turskim sudom u Brodu (današnjoj Zenici), proveden je 1502. godine postupak radi utvrđivanja tačnih granica posjeda koji pripada tvrđavi Bobovcu. Postupak je, osim utvrđivanja granice, imao za cilj da dokaže kako »posjed tvrđave u starim granicama nije udružen sa stanovnicima okolnih sela«. Prijedlog za pokretanje postupka dali su neferi (vojnici), ćehaja i aga (dizdar) tvrđave Bobovca, a svjedoci koji su potvrdili takav status i granice bobovačkog zemljišta bili su »obaviješteni ljudi… koji su ostali od osvojenja sultana Mehmeda«.
Suvremeni prijepis sudskog zapisnika sačuvao se kod potomaka nekadašnjih bobovačkih dizdara, roda Jusića, koji danas žive u istoimenom zaseoku sela Mijakovića, neposredno kraj Bobovca. Svi članovi ovoga roda znaju da su se nekada prezivali Dizdarima, a čitav mali arhiv dokumenata na turskom jeziku svjedoči da je u toku nekoliko stoljeća ovaj rod polagao neko pravo na korištenje zemljišta u okolini Bobovca. Ekonomski interes koji je izvirao iz toga prava je: ispaša, sječa šume i paljenje drvenog uglja – što i odgovara krševitom i šumovitom karakteru zemljišta, Okolna sela: Dragovići, Mijakovići, Poljani i Kopljari su stalno nastojali da Jusićima-Dizdarima to pravo ospore, ali su u tome uspjeli tek po dolasku Austrije i osnivanjem gruntovnice.
Trag nekadašnjeg stanja koje je išlo u prilog Dizdara-Jusića zadržao se do danas u nazivu »žJusin potok za čitav donji sliv Mijakovske rijeke.
Klauzule zapisnika koji se oslanja na stare granice i na ljude koji su ostali od osvojenja sultana Mehmeda, te topografska situacija ne ostavljaju nikakve sumnje u zaključak da je turska uprava takvo stanje naslijedila od nekadašnje bosanske države. Poznato je, naime, da su Turci konfiscirali državne, odnosno javne i kraljevske posjede, dok u imovinu pojedinaca, kao po pravilu, nisu dirali.
Kako zapisnik obiluje zanimljivim podacima, donosimo ga u cjelini, prema prijevodu Mehmeda Handžića, koji je u svoje vrijeme objavio H. Kreševljaković.! Razumije se, ovom prijevodu dajemo i određene komentare, budući da danas raspolažemo i nekim podacima koji H. Kre ševljakoviću nisu bili poznati.
»Šta je u ovom, slaže se sa originalom. Prenio ga je siromah Derviš Ali b. Šejh Bedrudin, mevla (kadija) u mjestu boraca, kadiluku Brod, Bog mu oprostio!
Ovo je napisano radi slijedećeg:
Neferi (vojnici) sa ćehajom i agom tvrđave Bobovca, koja pripada brodskom kadiluku (kotaru), došli su šerijatskom sudu i izjavili slijedeće: »Mi tražimo da se odrede granice zemlje, kojom mi raspolažemo u okolici spomenute trvrđave. Prema izvještaju obaviještenih te granice zemlje u susjedstvu spomenute tvrđave, kojom mi raspolažemo, jesu slijedeće: Najprije, ispod Ljestovačke čuprije niz potok, pa odatle gore na klanac, koji ide sredinom stijena, odatle opet gore prema Ljestovačkim glavicama, pa po stijenama do vinograda. Onda do drugog vinograda na stijenama, odatle opet do stijene, gdje se orlovi legu, odatle na Pogledski put, pa gore na Okvrgu Glavu, pa odatle Hridu i Karaul gradini, Okvrginom Samoboru i njivi Sulejmana, a onda upravo strmo prema guvnu, pa opet strmo guvnu Kalimdžića Muslihudina, pa na guvno Šapšala Mehmeda, a odatle krilom Crvene Stijene do mlinskog jaza (benta) i prelazi preko prelaza na potoku, pa do benta mlinskog upravo gore prema Hridskom prelazu, pa krovom Crvenih Stijena do Branice, mjesta na kojem se teferiči, po putu koji dolazi iz grada, pa medama njiva uz gornju stranu puta gore Okvrgi, pa na vrh Okvrge, pa preko Mijakovića, Dragovića i puteva, koji dolaze iz grada, strmo prema malom potoku silazi, a odatle strmo do benta gradskog mlina, a onda gore s gornju stranu Barak-bašine bašće do Suhodola, pa preko malog Popravolja izlazi na Okvrgu, a onda upravo gore glavi Okvrge do Kraljeva Gumna, zatim rubom šume s gornje strane Karaule do Hamzine krče vine s gornju stranu česme s gornju stranu jame iznad Klokota, na vrhu stijene, a odatle strmom stijenom do potoka i završava se kod prelaza ispod ćuprije.
Posjed tvrđave u starim granicama nije udružen sa stanovnicima okolnih sela. Ovo se saznalo od obaviještenih ljudi iz sela Kočevče, koji su ostali od osvojenja sultana Mehmeda: Grgur Olović, Ratko Petrešin; iz Mijakovića: Kolak Mahmut, Karadžoz Jakub i Hamza; iz Dragovića: Zivan i njegovi sinovi, Sarudža Hasan, Dobrešinov sin Alija, Rodnić Stjepan, Pavle Bogilja, Vukač i njegovi sinovi, Sarudža Nikola; iz Glumčića: stari Mihovil, Božidar i Miladin; iz Rotanja: stari Juraj i Milorad: stari Juraj s rodom, i Čavčić Ivan koji je muselim i brat mu Vladislav, kovač Petar; iz Lučića: Silja i sin mu Nesuh, Dolić Mihovil; iz Tešave: stari Rodim; iz Ričica: Sudža Aladžoz i Bajramlu; iz Sutjeske: Telal Husein i knez; iz Slavina stari Nesuh.
Ti starci i pouzdani i izabrani sijedi ljudi dali su izvještaj, i spomenuta ograničena zemlja ostavljena je ljudima iz tvrđave i ovo je na zahtjev u sidžil uneseno sredinom muharema 908 godine.
Svjedoci:
Stari Sirmerd Puščić, Lufti-čelebi, sin Balibegov, Ali-čelebi, sin Balibegov,
Dana Halil,
Vinitmiš, sin Dana Halilov, Mehmed-čelebi iz Moštanice, Sulejman, spahija, Dobojski dizdar Mustafa-aga i drugi.
Bekir-lu Sandžak, Musa halifa,
Siše Jusuf-beg,
Aga Vrlice Alijaga,
Iz broja svjedoka (oko 3612) i njihovih epiteta: »obaviješteni ljudi […] koji su ostali od osvajanja sultana Mehmeda; starci, pouzdani izabrani, sijedi ljudi, vidi se da je ovaj postupak u lokalnim okvirima imao veliku važnost.
Čim se baci pogled na geografski izgled opisanog zemljišta, postaje jasno da ta okolica (sporno zemljište) nije mogla služiti za izdržavanje grada ili njegove posade. Samo suplementarno, u datim prilikama, ona je imala vrijednost kao ispaša i šuma za drvarenje i paljenje drvenog uglja. Primarno, u vrijeme samostalnosti, ni ta ekonomska korist nije bila od nekog značaja, ali je strateški bilo važno da se u širi sistem osiguranja ne uklapaju privatni posjedi. Ne treba posebno isticati da se areal ovoga tvrđavskog zemljišta do u detalje poklapa sa sigurnosnom zonom koju smo utvrdili arheološkim ostacima.
Izvor: Anđelić Pavao: Bobovac i Kraljeva Sutjeska.
Dunjalučar 