Skaline čitanja Pamukovog Snijega
Osvrt na knjigu Orhana Pamuka Snijeg)
Roman turskog nobelovca Orhana Pamuka Snijeg može se čitati i razumijevati na više razina i u svjetlu više različitih aspekata. No, prije negoli i ponudimo moguća razrješenja i ključeve pomoću kojih se ovaj roman može čitati, navedimo jednu-dvije prilično očigledne stvari. Sam naziv knjige Snijeg sugerira određene znakovitosti koje se nahode kako u tišini snijega kojom je prožeta cjelokupna atmosfera romana, snijegom koji neprestance pada tokom cijele radnje romana, tako i u naslovu mistične zbirke koju je, pod bljescima inspiracije i nadahnuća, sastavio protagonist Ka.
Tako se Snijeg ispred čitatelja protura kao dvojak simbol: jedan kojim je roman obgrljen, drugi koji je skriven unutar stvarnosti, u poeziji, u riječima. Jedan je snijeg stvaran i to je onaj koji prerasta u duh grada Karsa, a jedan je apstraktan a stvarniji je od onog koji je zbilja tu, pred imaginacijskim moćima i očima čitatelja.
Potom, druga očigledna simbolika je lingvistička: Pamuk bira da se akronim glavnog lika oslovljava sa Ka (tako ga svi i zovu jer on sam tako želi), snijeg (opet taj snijeg) se na turskom jeziku kaže Kar, a grad u kojem se zbiva trodnevna politička farsa zove se Kars. Ovom postupnom gradacijom nazivlja, kao da autor gradi jednu piramidu na dnu koje je grad koji daje temeljni okvir zbivanjima (jer da nije tog otužnog, nujnog i sjetnog gradića koji ima značajnu političko-vojno-nacionalnu povijest, ništa od onoga što se dešava ne bi imalo velikog značaja), u sredini piramide je snijeg (Kar) koji je u dodiru i sa likom (jer ga neprestano očarava, obuzima, zapahnjuje i osupnjava volšebnost snijega) i sa gradom (koji biva zatrpan njime i time otvara prostor za sve što se dešava, jer da snijeg nije pao, ne bi ni nastala ova knjiga), te na vrhu sam lik koji sve to (baš kao i u zamišljenoj piramidi) potiskuje, utiskuje i nosi kao breme, čak i kada jednom grad sa svojim ljudima u njegovom pamćenju bude samo živo sjećanje.
Jedna od skalina na kojoj je moguće razumijevati ovaj roman je politika, dakle kao politički roman. Neminovno je da bismo mnogo romana mogli ovako osloviti (primjerice, Sabatov O junacima i grobovima) jer se oni bave politikom a i ona njima. U ovoj knjizi na scenu stupaju fundamentalisti, konzervativni i militantni islamisti, nacionalisti (kurdski), socijalisti, komunisti i svekolika druga strujanja koja se na malome mjestu sukobljavaju, prevashodno zbog prošlosti u kojoj su grad na smjenu držali čas radikalni islamisti čas sekularne vođe, čas kemalisti, čas političke opcije koje inkliniraju ka fundamentalistima, itd.
Ovim je roman na najbolji način Pamuk ogolio banalne i bezvrijedne sukobe Zapada i Istoka u njihovom doktrinarnom i religijskom smislu, pokazao je besmisao tih vojevanja jednih nad drugima i bolje negoli kakva stručna knjiga, donio sve ograničenosti, nerazumne ideje i umobolne zahtjeve kojima se svaka od grupacija ponosi. Upravo se u tom ogleda davnašnji uspon Ataturkovih pobornika, njegovih ekstremnih ideja te s druge strane, retrogradnost i nazadnost islamističkih skupina. Problem se, onako kako ja čitam i razumijevam, nalazi u isključivosti i crno-bijelo svjetogleđu. Trebalo bi da, nakon čitanja ovog romana, duboko u sebi pronađemo hrabrost i spremnost za otvaranje ka kulturi dijaloga i razumijevanje drugoga. Jedno moguće pitanje je: traži li vjera (islam) zaista od nas žrtve koje mi ne možemo podnijeti? Pa i ako ne, da li se nekad tako doima?
Konačno, još dvije znakovitosti koje se nadaju ovim romanom su: ljubav i njene poteškoće (kao i ideja moguće sreće – šta je sreća i je li dostižna?), te neobičnost imena dviju sestara koje u prevodu sa turskog znače Svila i Kadifa. Svila i kadifa oznaka su za obilje koje se očituje u sjajnu odijevanju i vanjštini. Roman Snijeg uopće ne pretpostavlja tu perspektivu i spominjući tu oznaku često u svezi sa srećom, nedostižnom, dalekom a istovremeno tako ostvarivom, nameće pred nas zaključak da sreća prije svega treba potražiti u sebi i sa sobom, da sreća treba biti inherentna našem biću kako bismo je i drugdje pronašli. Nedefinisanost, neuhvatljivost i savršenu nedovršenost ljubavi pronaći ćemo na stranicama ovog Pamukovog romana, što govori o slojevitosti i zamršenosti koja se nahodi u ludilu Pamukove spisateljske kreativnosti i njegovog
Autor: Dženan Mušanović
Bilješka o autoru:
Dženan Mušanović rođen je 1994. godine. Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Proveo ljetni semestar 2019. godine na studijskom boravku kroz program razmjene Erasmus+ u Tübingenu. Istodobno je vanredan student završne godine komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kroz svoja čitanja i pisanja sintetizira književnost i teologiju. Otuda je i naslov njegovog magistarskog rada – “Qur'anic motives in the literature of Victor Hugo, J.W. Goethe and Geoffrey Chaucer”.
Dunjalučar 