Što je književnost?


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Što je književnost?

Ako postoji teorija književnosti, moralo bi postojati i nešto zvano „književnost” . Možemo dakle početi pitanjem: što je književnost? Ljudi su oduvijek pokušavali pronaći definiciju književnosti. Možemo je, recimo, definirati kao „maštovito pisanje ― (imaginative writing), imajući pritom na umu njezinu fikcionalnost, činjenicuda se ne bavi doslovnom istinom.

Razmislimo li ipak, površno i na časak, o onome što ljudi obično trpaju pod naziv književnost, uvjerit ćemo se da nas takva definicija ne može zadovoljiti. Engleska književnost sedamnaestog stoljeća obuhvaća Shakespearea, Webstera, Marvella i Miltona, ali se proteže i na eseje Francisa Bacona, propovijedi Johna Donnea, duhovnu autobiografiju Bunyana i na pisanje (nazvali ga kako nam drago) Sir Thomasa Browna. Za nuždu bismo čak mogli reći da obuhvaća Hobbesova Levijatana ili Clarendonovu Povijest ustanka.


Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Uz Corneillea i Racinea, francuska književnost sedamnaestog stoljeća obuhvaća i La Rochefoucauldove maksime, Bossuetove nadgrobne govore, Boileauovu raspravu o pjesništvu, pisma Madame de Sevigné upućena kćeri te filozofiju Descartesa i Pascala. U englesku književnost devetnaestoga stoljeća obično trpamo Lambea (ali ne Benthama), Macaulaya (ali ne Marxa), Milla (ali ne Darwina ili Herberta Spencera).Sva je dakle prilika da nas razlikovanje između „činjenice” i “fikcije”, istine i mašte, neće daleko odvesti, dijelom i stoga što je takvo razlikovanje često vrlo sporno. Postoje primjerice dokazi u prilog tvrdnji da naše razlikovanje između povijesne i umjetničke ― istine ni ukoliko nije primjenjivo na ranoislaindske sage.

Krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća riječ „novel”― (roman) u Engleskoj se kažu rabila za označavanje istinitih i izmišljenih događaja, pa ljudi ni izvještaje o dnevnim novostima gotovo nikad nisu smatrali činjeničnom istinom. Romani (novels) i izviješća nisu bili ni bjelodano fikcionalni ni očigledno činjenični – današnja stroga razlika između tih dviju kategorija naprosto nije postojala.

Gibbon je, nema dvojbe, vjerovao da piše povijesnu istinu, kao zacijelo i autori Geneze, ali ih danas neki čitaju kao„činjenice”― a neki kao „fikciju”. Newman je očigledno držao da su njegova teološka razmišljanja istinita, a nemali broj čitatelja našeg doba vidi u njima „književnost”. Ako uključuje mnogo činjeničnog, književnost ujedno isključuje mnogo fikcionalnog. Stripovi o Supermanu i romani Millsa i Boana fikcionalni su, ali ih općenito ne smatramo književnošću, a osobito neknjižvnošću. Kad kažemo da je književnost kreativni― ili imaginativni oblik pisanja, mislimo li možda da su povijest, filozofija i prirodne znanosti nekreativne i neimaginativne?

Možda bi nam valjalo poći od posve drugačije pretpostavke.

Možda bismo književnost mogli definirati ne s obzirom na njezinu fikcionalnost― ili imaginativnost, već s obzirom na njezinu posve osobitu uporabu jezika. Takva teorija postoji, a književnost je po njoj oblik pisanja koji,kako kaže ruski kritičar Roman Jakobson, predstavlja „organizirani čin nasilja nad običnim govorom”. Književnost mijenja obični jezik i čini ga snažnijim; ona sustavno odstupa od svakodnevnog govora. Kad biste mi kojim slučajem prišli na ulici, na autobusnom stajalištu, i promrmljali: „O, ti, neokaljana zaručnice mira”,odmah bih shvatio da sam u društvu književno obrazovane osobe. Shvatio bih to zato što bi tkivo, ritam i melodija vaših riječi bili u raskoraku sa situacijom ili kako bi stručnije rekli lingvisti – zato što bi postojao nerazmjer između označitelja i označenih. Vaš bi jezik privukao na sebe moju patnju, razmećući se svojim materijalnim bićem,što izjava kao: „Zar ne znate da vozači autobusa štrajkaju?― nikad ne bi mogla postići.

Takvu definiciju „književnog― zastupali su ruski formalisti, skupina kritičara u čijim su redovima bili Viktor Šklovski,Roman Jakobson, Osip Brik, Jurij Tinjanov, Boris Eihenbaum i Boris Tomaševski. Formalisti su se u Rusiji pojavili prije boljševičke revolucije 1917, djelovali i bili u naponu snage dvadesetih godina, sve dok ih nije ušutkao staljinizam. Ratoborni i polemični, formalisti su odbacili nazovimistično naučavanje simbolizma na koje se oslanjala dotadašnja kritika te u praktičnom i znanstvenom duhu pomakli težište na materijalnu zbiljnost književnog teksta. Držali su da kritika mora razlučiti umjetnost od tajstvenosti i baviti se stvarnim funkcioniranjem književnog teksta.

Književnost nije pseudoreligija, psihologija ili sociologija, već osobiti način organizacije jezika. Književnost raspolaže vlastitim zakonima, strukturama i postupcima, koje kao takve valja proučavati, a ne svoditi na nešto drugo. Književno djelo nije ni sredstvo za prenošenje ideja ni odraz društvene zbilje ni utjelovljenje neke transcendentalne istine. Ono je zbiljska činjenica, a njezino funkcioniranje možemo analizirati slično kao što analiziramo rad stroja. Djelo je sazdano od riječi, a ne od predmeta ili osjećaja, stoga je pogrešno promatrati ga kao izraz piščeve svijesti. Puškinov Evgenij Onjegin, kako se jednom našalio Osip Brik, bio bi napisan čak i da Puškin nikad nije postojao.

(…)


Izvor: Terry Eagleton: Teorija književnosti.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png