Što je književnost?
Ako postoji teorija književnosti, moralo bi postojati i nešto zvano „književnost” . Možemo dakle početi pitanjem: što je književnost? Ljudi su oduvijek pokušavali pronaći definiciju književnosti. Možemo je, recimo, definirati kao „maštovito pisanje ― (imaginative writing), imajući pritom na umu njezinu fikcionalnost, činjenicuda se ne bavi doslovnom istinom.
Razmislimo li ipak, površno i na časak, o onome što ljudi obično trpaju pod naziv književnost, uvjerit ćemo se da nas takva definicija ne može zadovoljiti. Engleska književnost sedamnaestog stoljeća obuhvaća Shakespearea, Webstera, Marvella i Miltona, ali se proteže i na eseje Francisa Bacona, propovijedi Johna Donnea, duhovnu autobiografiju Bunyana i na pisanje (nazvali ga kako nam drago) Sir Thomasa Browna. Za nuždu bismo čak mogli reći da obuhvaća Hobbesova Levijatana ili Clarendonovu Povijest ustanka.
Uz Corneillea i Racinea, francuska književnost sedamnaestog stoljeća obuhvaća i La Rochefoucauldove maksime, Bossuetove nadgrobne govore, Boileauovu raspravu o pjesništvu, pisma Madame de Sevigné upućena kćeri te filozofiju Descartesa i Pascala. U englesku književnost devetnaestoga stoljeća obično trpamo Lambea (ali ne Benthama), Macaulaya (ali ne Marxa), Milla (ali ne Darwina ili Herberta Spencera).Sva je dakle prilika da nas razlikovanje između „činjenice” i “fikcije”, istine i mašte, neće daleko odvesti, dijelom i stoga što je takvo razlikovanje često vrlo sporno. Postoje primjerice dokazi u prilog tvrdnji da naše razlikovanje između povijesne i umjetničke ― istine ni ukoliko nije primjenjivo na ranoislaindske sage.
Krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća riječ „novel”― (roman) u Engleskoj se kažu rabila za označavanje istinitih i izmišljenih događaja, pa ljudi ni izvještaje o dnevnim novostima gotovo nikad nisu smatrali činjeničnom istinom. Romani (novels) i izviješća nisu bili ni bjelodano fikcionalni ni očigledno činjenični – današnja stroga razlika između tih dviju kategorija naprosto nije postojala.
Gibbon je, nema dvojbe, vjerovao da piše povijesnu istinu, kao zacijelo i autori Geneze, ali ih danas neki čitaju kao„činjenice”― a neki kao „fikciju”. Newman je očigledno držao da su njegova teološka razmišljanja istinita, a nemali broj čitatelja našeg doba vidi u njima „književnost”. Ako uključuje mnogo činjeničnog, književnost ujedno isključuje mnogo fikcionalnog. Stripovi o Supermanu i romani Millsa i Boana fikcionalni su, ali ih općenito ne smatramo književnošću, a osobito neknjižvnošću. Kad kažemo da je književnost kreativni― ili imaginativni oblik pisanja, mislimo li možda da su povijest, filozofija i prirodne znanosti nekreativne i neimaginativne?
Možda bi nam valjalo poći od posve drugačije pretpostavke.
Možda bismo književnost mogli definirati ne s obzirom na njezinu fikcionalnost― ili imaginativnost, već s obzirom na njezinu posve osobitu uporabu jezika. Takva teorija postoji, a književnost je po njoj oblik pisanja koji,kako kaže ruski kritičar Roman Jakobson, predstavlja „organizirani čin nasilja nad običnim govorom”. Književnost mijenja obični jezik i čini ga snažnijim; ona sustavno odstupa od svakodnevnog govora. Kad biste mi kojim slučajem prišli na ulici, na autobusnom stajalištu, i promrmljali: „O, ti, neokaljana zaručnice mira”,odmah bih shvatio da sam u društvu književno obrazovane osobe. Shvatio bih to zato što bi tkivo, ritam i melodija vaših riječi bili u raskoraku sa situacijom ili kako bi stručnije rekli lingvisti – zato što bi postojao nerazmjer između označitelja i označenih. Vaš bi jezik privukao na sebe moju patnju, razmećući se svojim materijalnim bićem,što izjava kao: „Zar ne znate da vozači autobusa štrajkaju?― nikad ne bi mogla postići.
Takvu definiciju „književnog― zastupali su ruski formalisti, skupina kritičara u čijim su redovima bili Viktor Šklovski,Roman Jakobson, Osip Brik, Jurij Tinjanov, Boris Eihenbaum i Boris Tomaševski. Formalisti su se u Rusiji pojavili prije boljševičke revolucije 1917, djelovali i bili u naponu snage dvadesetih godina, sve dok ih nije ušutkao staljinizam. Ratoborni i polemični, formalisti su odbacili nazovimistično naučavanje simbolizma na koje se oslanjala dotadašnja kritika te u praktičnom i znanstvenom duhu pomakli težište na materijalnu zbiljnost književnog teksta. Držali su da kritika mora razlučiti umjetnost od tajstvenosti i baviti se stvarnim funkcioniranjem književnog teksta.
Književnost nije pseudoreligija, psihologija ili sociologija, već osobiti način organizacije jezika. Književnost raspolaže vlastitim zakonima, strukturama i postupcima, koje kao takve valja proučavati, a ne svoditi na nešto drugo. Književno djelo nije ni sredstvo za prenošenje ideja ni odraz društvene zbilje ni utjelovljenje neke transcendentalne istine. Ono je zbiljska činjenica, a njezino funkcioniranje možemo analizirati slično kao što analiziramo rad stroja. Djelo je sazdano od riječi, a ne od predmeta ili osjećaja, stoga je pogrešno promatrati ga kao izraz piščeve svijesti. Puškinov Evgenij Onjegin, kako se jednom našalio Osip Brik, bio bi napisan čak i da Puškin nikad nije postojao.
(…)
Izvor: Terry Eagleton: Teorija književnosti.
Dunjalučar 