Proza: Melisa Mamela


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Nepoznati protagonist

I

Svjetlo guta tamu. Divno je nemati cilj! Na leđima mi tek osnova, novo penkalo, listovi sakupljeni, različitih veličina, neki već požutjeli, i ruski likovi zbijeni među par stotina stranica. Kao što rekoh, pri polasku sam spremio samo osnovno. Prelaz između dana i noći bio je isuviše topao za moj, naizgled, profinjen ukus. Ja sam čovjek, čudan, ali znači li to da sam budala? Pomno slušanje iza debele otrcane zavjese koja godinama sakuplja prašinu, iza koje ni Uzvišeni gore nije tu, te Ga ne zanima individua isto onoliko u povratnom smjeru, to je mističnost. Pa šta kažete o meni i o Vašem prvom utisku?

II

Ja, koji se gubim u sparini iz srca i kaldrme, pomiješanoj kojekakvim nečistima, na leđima nosim svojega sebe. Vidite, postoji djelo, roman ili poema, pasus ili riječ koji su namijenjeni isključivo Vama, samo Vama, međutim Vi ih niste još uvijek otkrili. Nameće se novo pitanje,- hoćete li ikada? Trebali biste posvetiti tek minut, sat ili koju deceniju, možda vječnost, zavisno koja Vas sreća prati. Da pročitate, doživite, napišete, obrišete, rastrgate, spalite do pepela i ponovno vraćate nazad.



III

Zaboga, ponestaje mi daha, svjetlo guta svaku prepreku koja se nađe, s lijeva, s desna, odozgo i odozdo. Tračak tameipak vidim netaknut. Tu sam se i skrio. Ali, tek što trepnem, tek što se moji kapci konačno sretnu, moje trepavice isprepletu poput naših ruku, i moje oči budu iznova zamazane jer osjete bol od prekomjernog posmatranja, prođe atom vremena, brzine tako velike, naizgled nevažne, koja je ipak uspjela omesti Galilejevo otkriće. Vidite, to se zove odbrambeni mehanizam naše napravice. I dok mi je trebalo ovo sve da Vam nabrojim, moja je tama već prazna bila od onog momenta mog najslabijeg saznanja, poimanja i samopoimanja.

IV

Put, koji je do maločas bivao poliven najgušćim katranom, sada je već pun ljudi koji žurno stižu na vrijeme, sa tačno isprogramiranom rutom i završnom tačkom. No, ako želite poslušati ovog potpunog stranca, klonite ih se čak i ako ste jedan od njih. Jedina prava razlika između mene i Njih je moje poimanje vlastitog nepoimanja i Njihovo nepoimanje da vlastitog poimanja uopšte ne posjeduju. Isto vrijedi za samopoimanje, dodajte u rečenicu „sebe“, i dobijte „sebepoimanje“. Premda to nije jedina razlika i nije najočitija, prije nje Vam mogu približiti nekoliko očitih, pa bih Vas zamolio da ih vizualizirate (ako ste naravno sposobni, dostigli taj stepen, iako vjerujem da ćete barem pokušati obzirom na moju slanu provokaciju)

V

Već sam Vam rekao mjesto zbivanja. Ja sam zapravo…to jeste sada sam Vi, pa ću se tako i oslovljavati, dakle, Vi ste usred ničega. To nije obično ništavilo, očigledno. Vi stojite na razgazanom putu, kaldrmi, čiji su rubovi oštečeni, a sredina udubljena od stalnih prolaznika. A pored, drveće platana, svojim korijenjem pokušava odignuti paloga prijatelja. Unatoč svojoj patnji, vidite li? Ožiljci i ogrebotine su posvuda, iako manje primijetni iza pjegaste masivnosti. Ako se bolje zagledamo, ja i Vi u ulozi mene, tj. ja u ulozi Vas, u nabujaloj krošnji platan nije izabrao jedan put kojim će se njegovi krupni, masni i oštri listovi razlučiti. Na trista šezdeset stepeni, naokolo, primjećujemo li njegovu divotu u pobjedama i greškama, pogrešnim putevima i putevima čija je granica sad za sad tek nebo.

VI

Gužva se smanjuje, mnogi su se uspjeli dokopeljati svoje krajnje destinacije. Nemamo potrebe za brigom, tu je jos nekolicina koja može poslužiti za primjer. S naše lijeve, desetinu koraka udaljen stoji mušakarac, srednjih godina, nizak, odveć prosijed, za svoje godine moglo bi se reći i rano. Odijelo se čini za broj manje, puca na predjelu ramena, teget plave je boje. Međutim, ta kravata je bila zločin. Mora da je zato njegovo lice poprimilo neku pomrčinu iako se već podobro razdanilo. Od neprestalnog stresa, svog kao i tuđeg nezadovoljstva, dvije linije usječene su duboko i nad nosom oblikuju „suru“ , toliko uočljivu i istovremeno beskorisnu jer bijaše sva kamenita. Tu vjerovatno ne bi izrasla ni neiskorjenjiva divlja ruža, ali šta je tu je. Simpatičan dekor na njegove sitne tamne oči, poširok ali sićušan nos pod kojim se protežu suhe usne a nad kojim je visoko naborano čelo na koje padaju lijane zavijene i sijede. Izgleda, očekuje nekoga, stoga požurimo, skrenimo pogled na potpuno drugu stranu, desno. Užurbano nam se približava mladić u svojim dvadesetim. Mirno, u tolikoj žurbi skoro da u njegovoj priči nismo ni sporedni likovi, zato se ne gubi u ovoj svojoj! Tragamo za novim, očitim razlikama. Njegovo odijelo je staro, ali dobro osmišljeno, pa zar ne? Kao skrojeno za njegova uska ramena i duga leđa. Čak ni rukavima ne fali ni centrimetar, sliveni su uz dugačke ruke u čijim šakama stoji ahtovka natrpana slovima i brojevima. Obod njegova šešira i pognut pogled otežavali su rekogniciju lica. Virio je pokoji pramen plave kose. Ali hlad koji obod pravi neuporedivo je svjetliji od krupnih kesa ispod svijetloplavih očiju koje unatoč tami presijavaju želju i san. Ukočenih usana mrmlja pokoju riječ, namijenjenu samome sebi, za ohrabrenje. Na drugi pogled, štošta se mijenja. On, muškarac s lijeva, posta slobodan. Otkopčava se gumb i konci s njegovih ramena popucaše jedan za drugim. A mladić koji je sada tako blizu nama da bi nas, kad bi samo malo opazio, načuo naš razgovor, u previsoko i preoštro kopčanoj košulji, postade rob svojih žudnji. Odveć kasno s lijeva, odveć rano s desna. I na treću, četvrtu, petu i dalje, uviđamo njihove im krajnosti i tu sitnu, ranije pomenutu razliku.

VII

Vrijeme Vam ne mogu zabilježiti, jer je pomenuto odavno iza nas, nema smisla. I zaista, svjetlost se raširila dalje, a ja sam, dok sam Vama bilježio tek dio, zaostao na putovanju. Pođite sa mnom, požurimo polako. I da, negdje se gubi moja profinjenost, tako da ćete me morati izvinuti. Ja sam Moskva. O prošlosti znam vrlo malo , a o ishodu još manje, ili ništa.

VIII

Odao sam mu se, krenuo za skoro izbrisanim čovjekom, o čijem ishodu sam znao koliko i on sam. Ono na leđima što je nosio… Zato i jeste živio dugo dugo, kroz ruske likove preživio je i umro par stoljeća. I sve to mu nadolazi istovremeno, prošlost se muti, isprepliće, nije cijela, međutim vrijedna borbe da bude zapisana. Kad sam ja ovo saznao? Zasigurno ne odmah, i ne očekujem da bi iko. Ali dubina u njegovim očima tjera na raznoliku pomisao, na znatiželju i avanturu. U pokušaju da odmjerim tu crninu, potonuo sam i brčkam se sa još par radoznalih duša. Od te tačke, povratka više nema, pa da niko drugi ne prolazi isto, osim žarkih želja, nastavit ću.

IX

Prije svega, zašto sam zaista pristao na prijedlog prvi put viđenog beskućnika?

Emil, student sam filozofije, te filozofiju tražim svuda oko sebe, „Znam da ništa ne znam“, postavljam redovito pitanje „Šta je smisao života?“, i slične stvari koje filozofi, onog i ovog doba, rade. Pored moje čudačke strane koju svakako nemam podijeliti sa još jednom čudačkom stranom, osim možda mojom drugom hemisferom mozga, živim daleko od rodnog kraja, u svom dvadesetokvadratnom ateljeu, koji faktički i nije moj. Majci sam obećao da ću se obogatiti kada završim školu, a otac u to svakako nije vjerovao. Bod za oca, izgleda. Hljeb se, kaže, može zakuhati samo kada ruka teška mijesi. Veli, hljeb probaj nacrtati, ili napisati zašto je to hljeb, i? Ima li hljeba na stolnjaku, narezanog na kriške dok iz njega bije vrelina, a tek maže bestilj? Dva boda za oca, nit sam bogat nit mažem hljeb, a kad razmislim ni ne pišem o hljebu da se razumijemo, pa je to bod jedan meni. A mati ko mati, njoj je milion bodova i ovi naši. Zato ja njima ne šaljem da meni je loše, ako i kada im šaljem. A znam ja da bi mene moja dobra vila ponovno u kuću zvala, imao bi ja šta i raditi, al kud bi sa sramotom, zakopati je pa da niknu nove? Zato, eto, u beskućniku vidje spas.

X

Moj novi poznanik Moskva i nije tako loš. Iz njega viri nešto veoma slično meni, ali još nisam stigao razlučiti šta. Pravi trenutak nije došao. Bilo kako bilo, nastavili smo, baš kad je svjetlost obasjavala sve i svakoga. Putem sam shvatio koliko je lako govoriti sa strancem. Jednostavno niste na istoj talasnoj dužini i to je poenta. A hoće li se sjećati onako ili ovako mene, to nije ni veoma bitno, do tada ću mu samo sjećanje biti.

U jednom pasusu njegova notesa saznao sam da je i on primjetio naše sličnosti, i uvidio da je nekako u svemu bio korak ispred mene. Svaki potez koji bih zamislio, u njegovoj glavi se već odvijao i postojao, potom obistinio. Puka slučajnost? Nisam nikada vjerovao, pa tako neću ni sada. Um, u nekom stanju euforije pomiješanim osjećajima prijetnje i borbe za opstanak, doveo me do bolesnog pitanja. Živimo li isti život i da li je za nas obojicu dovoljno velik komad neba posut zvijezdama? Ovo je samo zamisao, ne shvaćajte me pogrešno, jer nisam svojevoljno a ni prvi došao do nje. I kako sve ovo ja podnosim? Povjerujte, samo normalan dan u životu jednog perspektivnog mladića, dvorske lude, kako Vam volja nalaže.

XI

Dobio sam novo društvo. Iako sve više vidim sebe u mladim danima, da me ogledalo prije dvadeset i pet godina prati uokolo. A nit smo rod, nit nam je otac isti a kamoli mati. Interesantne si nas Bože napravio.

Stara sjećanja su me počela posjećivati. Sličan scenario, drugi stranac. U mom životu penje se samo broj godina i stranaca, uključujući samoga sebe. Druga prilika, za što? Zar kod mene nema mjesta niti soba, pa se, kao u motelu, zadrže tek noć i odu u zaborav ostavljajući ništa osim prašine. Ili ja taj protor želim za novu pjesmu, priču, koju će zamijeniti nova i bolja, premda ih nikada neću moći uporediti. Pišem li zbog toga?

Nekim čudom ostao je dio. Jedna pjesma koja je pratila ritam srca, i Bože, savršeno je skakutala za svakom notom, i nijemila tokom svakog preskočenog otkucaja, vremenom sve češćeg. Pjesma posta tanja, igla na gramofonu tupi, preskromna za divotu kojoj je ispunjavala suh zrak. Dok se zadnja nota, koja nikada nije prestala odzvanjati u mojim ušima i kao eho prolaziti glavom, nije rasula. Podignuvši se tek milimetar, potom nikad više, ni gore ni dolje. Mozak mi ne dopušta više pristup, ili se boji ili se bojim.

XII

Dok su se šetali sokacima, na nepoznatoj misiji, Moskva i Emil bijaše neobično tihi, razmijenivši mišljenja o vremenu. O tome kako Bog nas smrtnike kažnjava i nagrađuje shodno potrebi. Da je ovako užaren zrak napomena i zrno pijeska u pustinji vatre, ledene zime predstava o našim srcima, a uragani i oluje naše misli bez Njega. Nagrada, ili najveća kazna, je što još uvijek nismo izbrisani sa lica Zemlje. Nisu se žurili, a ko bi ih krivio, za ono što ih čeka ne postoji validna jedinica vremena niti i jedna druga naknada. Pa čak ni mjesto nije presudno, na kojem god se našli, svako od njih bar po jedno takvo puno ima.

Emil je sa sobom ponio stanarinu koju je skupljao još od prošlog mjeseca, pa kako je odbjegao, nije planirao ostaviti za sobom ni sitniš. Dan je odmicao. Skrenuli su u ulicu koja im se činila najdalja centru, a najbliža rijeci. I možete zamisliti jednu takvu, daleku, mračnu i usku, da vas visoki zidovi starih ozlijeđenih kuća samo što nisu progutali ili se strovalili. A tama je takva da se ne razlikuju dan i noć, prekrivena otrcanim šarenim plahtama. Samo što nisu propale od prašine i ptičijih gnijezda. Zrak ustajao, topao i vlažan. Onaj koji tu odraste ili će mrijet prije dvadesete ili živjeti očeličen do svoje devedesete. Zašto ne otići, pitate se? Jer tamo na svjetlu, mrijet ćeš više puta obični smrtniče. Bit ćeš privilegovan toliko da ti Sizif zavidi, kada vidi da pred sobom vučeš kocku a ne loptu od najtežeg kamena. Možda si sretan što si rođen baš tu.

Ne kažem da su tvoja vjerovanja bezazlena, ali nisu potpuna niti razrađena- reče Emil,  Moskva se pokuša odbraniti ali on nastavi u nekom zanosu- boriš se sa vjetrenjačama, postaješ novi Don Quijote a ja izgleda tvoj Sancho Panza. Kamo sreće da sam se sreo sa Idiotom iz tog tvog romana. Doveli smo se do crne tačke, i samo kružimo naokolo. Radije ću se vratiti u selo i do kraja života živjeti sa sramotom, svirati tužne pjesme uz frulu i stado. Možda mi se posreći pa me Laura primi širokih ruku…

Laura?!- prekide ga Moskva-ona je mrtva! Čitao si moje bilješke? Usuđuješ se soliti ranu?

-Mrtva? – Emil skiknu.

 U čitavoj nevolji sjedili su na zidiću koji je odvajao kopno od  nabujale rijeke. Između Moskve i Emila ležalo je Moskvino blago, njegov čitav svijet, građen tako dugo a uništen za treptaj oka. Emil ščepa listove i baci sve do jednoga u vodu, tamnu, nemirnu. Moskv zastade kratko, ne pomiče pogled s pogleda njegovog krvnika, niti jedan pokret tijela. Naglo skoči za istopljenim riječima. Dok i njega, kao i riječi, nije progutala rijeka, potom shvatila kakvo blago je dobila, i ušutila se. Sve je utihnulo.


Autorica: Melisa Mamela

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Bilješka o autorici:

Melisa Mamela, rođena je 2002. godine u Sarajevu, živi u Brezi. Osnovnu školu „Safvet-beg Bašagić“ završila je u Brezi, 2017. godine. Iste godine upisala je Gimnaziju „Muhsin Rizvić“ u Brezi, koju je završila 2021. godine. Studira na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Ljubav prema književnosti počela je gajiti, i nastavila,  početkom srednje škole. Učestvovala je na raznim literarnim konkursima, a nekoliko njenih radova je nagrađivano, između ostalih, osvajala je nagrade lista „Naša riječ“ i „Mreža mira“. Imala je čast biti dio zbornika učeničkih radova brezanske gimnazije pod nazivom „Nepoznati protagonist“ svojim radovima, a sam zbornik nosi naziv po njenoj priči.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png